Između staroga i novoga

U svijetu u kojemu živimo nije rijetkost doživjeti sukob između starih i mladih, ili pak između ljudi koji imaju takozvane konzervativne ideje i onih koji imaju napredne ideje. Pa čak i na području vjere postoji gotovo identičan scenarij: Postoje ljudi koji se drže običaja, te od njih ne odstupaju, pa čak ni onda kad im ne znaju smisao ni vrijednost, čak ni onda kad ih ne mogu uklopiti u živi život, ali ih drže pod cijenu života kao da je bit života sadržana u čuvanju običaja, a ne u ispravnom življenju života. Zato se i u Crkvi događa spor tradicionalista i progresista, pri čemu je opasnost da i jednima i drugima promakne ono bitno, a to je sam Gospodin Isus Krst. Dok se prepiru oko principa i odredbi, opasnost je da ne dožive i ne shvate njega koji je život, te nije ni princip ni odredba koju treba očuvati ili koju se može odbaciti.

Nešto slično što se događa danas kako na razini društva, tako i na razini vjere i stava prema vjerskim vrijednostima, događalo se i u Isusovo vrijeme. Bilo je onih koji su pošto poto htjeli očuvati običaje, pa čak i Božji zakon iz običaja ili zato što je to odredba. A bilo je s druge strane onih koji su to svojim životom olako odbacivali ili prezirali. Jer odredba ili pravilo koje ne zaživi u životu samo je mehanička radnja koju možemo ponavljati a da od nje nemamo nikakve koristi niti u njoj ne pronalazimo vrijednosti. Pa čak da je riječ i o ispunjavanju Božjeg zakona, od njega nema nikakve spasenjske koristi za one koji to vrše samo za to da ga ispune, a nisu otkrili prave razloge zašto ga trebaju vršiti. Zato je i Isus mnogima djelovao kao čudni novotar koji je navodno kršio običaje i predaje starih. To znamo iz drugih evanđeoskih odlomaka u kojima se Isus toliko puta suprotstavio održavanju izvanjskih pravila, zbog čega je trpio prigovore pa čak i prijetnje i odbacivanja.

No Isus je bio više nego jasan u svemu što je radio i govorio. On nije htio da odnos prema Bogu postane uhodani običaj ili nesvjesna šablona, već je želio da u tome svatko otkrije i prepozna vrijednost. Isto tako želi da se događa i danas s nama kršćanima. Na primjer, doista mu nije mu stalo do toga da dolazimo na nedjeljnu svetu misu iz običaja ili samo iz straha da ne prekršimo Božji zakon ili iz neke društvene odgovornosti da činimo ono što čini većina ili se od nas to očekuje. Isusu je prije svega stalo da mi kao kršćani u nedjeljnome susretu s njime prepoznamo svoj biser i skriveno blago koje dolazimo uzeti i od njega živjeti. Isus nas očekuje na nedjeljnom susretu ako smo znali ostaviti po strani sve što imamo kako bismo došli do njega, slušali njegovu riječ i blagovali njegovo tijelo i krv kao hranu života vječnoga.

Vjernik nije tek neki kolekcionar staroga, a nije niti novotar koji u ime novoga radije koristi bižuteriju nego vrijedne ukrase. Vjernik je prije svega čovjek koji prepoznaje što je istinski vrijedno i neprolazno, te se za to bori, bez obzira nazivali to drugi starim ili novim. On u svojoj ‘kolekciji’ ima i staroga i novoga, to jest svega što vješto procijeni vrijednim njegove kolekcije. Pravi vjernik je prepoznao nezamjenjivu vrijednost susreta s Kristom, te bez obzira kako to drugi nazvali, on ne odustaje od toga jer je Krist blago i biser koje je našao mukotrpnim razabiranjem među tolikim ponudama ovoga svijeta. Zato on sebe sama neće svrstati niti progresiste niti konzervativce, već među tragače za vrijednostima života koji se ne boje uložiti sve u kapitalni životni dobitak, a to je blago Isusa Krista. Zato ne dopušta da ga prevare promašene priče o navodnim naprednima i nazadnima, kako u društvu, tako i u Crkvi, jer on zna da je istinski napredan onaj tko otkrije neprolazno i vječno blago Isusa Krista, onoga koji je od postanka svijeta i čovjeka bio napredak svijeta i čovječanstva. Zato je blago koje vjernik otkriva i tako staro, ali uvijek i tako novo i svježe. Ono je blago koje od početka izvire iz srca Očeva, a koje nas opet vodi u vječni smiraj u tom istom srcu.

Zato je kršćanin onaj domaćin o kojemu Isus govori u Evanđelju, koji zna razlikovati vrijedno od nevrijednoga, ispravno od neispravnoga. On je domaćin koji ne dopušta svojim ukućanima da budu obijesni, to jest da odbacuju ono što im on daje kao vrijedno, samo zato što to nije novo, ili pak koji odbacuju nešto novo samo zato što nije staro, a da uopće ne uoče kvalitetu koja stoji iza toga. On je otkrio da je njegova vjera neprolazna vrijednost, ali vrijednost koja mora biti živa i aktualna, u isto vrijeme i stara i nova. Ne želi je živjeti kao otrcanu novost, to jest novost koja ništa ne znači, već kao živu, snažnu i presudnu, moćnu nositi i usmjeriti život, a ne samo biti vjera nostalgičnoga sjećanja nekih prošlih vremena. Dopustimo i sami da nas Isus oduševi darom svoga života, te ga kapitalizirajmo u neprocjenjivo i neprolazno blago kojim gradimo svoju sadašnjost na zemlji i budućnost u vječnosti.