Isus nije došao zadovoljavati ljudske niske potrebe, već ih voditi uzvišenim putem života. Nije došao dokidati Zakon, već pokazati njegov istinski smisao.

Foto: Shutterstock

U naše vrijeme uopće nije problem razumjeti evanđeoski odlomka koji čitamo ove šeste nedjelje kroz godinu, a u kojem Isus govori o svom odnosu prema nauku koji je po Zakonu i Prorocima bio prisutan u Božjem narodu dugi niz stoljeća prije njegova dolaska. Kad je on započeo propovijedati s posebnom snagom i svježinom, mnogi su bili uvjereni kako je on došao donijeti radikalnu novost i prekid sa svime što je bilo prije. Zamišljali su ga kao nadobudnog naprednjaka koji će raskrstiti sa starim, konzervativnim navikama i običajima, zakonima i odredbama. Istina je da je zakon bio jedno veliko breme, te su ga mnogi htjeli skinuti s leđa. Ponadali su se da je to upravo Isusova zadaća, jer kad je on govorio, onda se riječ Zakon nije često čula na njegovim usnama. Ali kad je osjetio kako ljudi glede toga imaju kriva očekivanja, odlučio je progovoriti i o toj temi i poučiti ih ispravnom stavu prema Zakonu. Štoviše, uočio je mnoge nepravilnosti koje su sami uveli kako ne bi bili vjerni biti Zakona Božjega, što mu je posebno smetalo. Držali su se slova zakona koje su sami ishodili ili sebi odredili, a pri tom su odbacivali autentični smisao Božje odredbe. Tako su ljudi onda svoju ponašanje štitili Zakonom: Zakon im je dopuštao određene stavove i čine, kao što je otpustiti ženu, te su ih činili. Jednako kao što su sebi dopuštali druge stvari koje nisu bile definirane u Zakonu, kao što je srdžba i ljutnja, neizmiren život i požuda. Sebe su tješili da ispravno žive jer ne čine nikakav prekršaj protiv Zakona.

I danas u ljudima postoji sličan mehanizam, jer mnoge svoje izopačene, krive i grešne stavove žele zaštititi zakonima, tako da time opravdavaju svoje ponašanje. Ne žele prihvatiti ćudorednu odgovornost savjesti koju Bog odgaja, već prave pritisak na građanske vlasti da dopuste bezbožne i neljudske zakone za koje nema pokrića u ljudskoj naravi ni u ćudoređu. A nakon toga se ponašaju sukladno njima i uredno se pozivaju na prava definirana takvim zakonima. Doista, oni koji ne žele izgrađivati savjest i dovesti je do potpune sigurnosti u ono što se čini, žele zakonodavnu potporu ‘knezova ovoga svijeta’, kako bi rekao sveti Pavao u današnjem drugom čitanju, jer se žele zaštititi od mogućih prigovora i neometano provoditi teror svoga bezakonje u svijetu. A vlasti ovoga svijeta koje nisu u stanju suočiti se s onim što je dobro i loše, istina i laž, skloni su ozakonjivati i bezakonja kako bi udovoljili onima od kojih očekuju dobiti šaku glasova. I sve pod izlikom sveopće slobode i prava svih ljudi. Zato Apostol govori o tome da knezovi ovoga svijeta imaju svoju mudrost, to jest da su vođeni mudrošću ovoga svijeta, dok im je Božja mudrost ostala skrivena. Mnogi ljudi bi htjeli slobodu od Božje stege, ćudoredne odgovornosti i ćudorednih zakona, ali zanimljivo da onda posežu za građanskim zakonom kako bi dokinuti valjanost unutarnjeg, duhovnog i Božjeg zakona. Tako izvanjskim zakonima dokidaju smisao unutarnjeg zakona savjesti i vrijednost Božjih ćudorednih zakona, kao što su bili slučajevi koje je Isus nabrojio u Evanđelju. U ime sebe i svojih potreba koje su najčešće graničile s pohotama, suspendirali su Božji zakon, a uvodili svoje zakone.

Isus je međutim donio nove odnose među ljude. I premda novi oni ne pretpostavljaju rušenje Božjih zakona, već nadogradnju na njih. A prava nadogradnja se događa po ljubavi. Oni koji ljube oslobodili su se bremena zakona. A onima pak koji ne ljube, zakon je vrlo teško, pa čak i nesnosno breme kojega se ne mogu osloboditi bez obzira koliko im knezovi ovoga svijeta išli na ruku. Na žalost i u Crkvi je u nekim krajevima slična situacija, te mnogi svećenici i biskupi, profesori i vjernici, Crkvu doživljaju samo kao instituciju krutog zakonodavstva kojega se treba osloboditi. Umjesto da se prepuste zajedništvu ljubavi s Isusom, u Crkvi vide samo zakon i stegu koju žele odbaciti i protiv kojih se bore svim silama. Mnogi se bore za reforme, što bi po njima predviđalo dokidanje svih zakona i odredbi u Crkvi, te da se paralelno tome proglasi sloboda savjesti i djelovanja. No Isus ni u svoje doba nije bio takav reformator, pa ni Crkva danas ne može poći putem tih reformi. Crkva našega vremena treba ljude voditi Isusu, poučavajući ih da traže dublji smisao života i odnosa koji proizlaze iz Boga i njegove ljubavi, radije nego da maštaju kako dokinuti Božje zakone i odredbe, u ime čega se služe građanskom moći i društvenim manipulacijama.

Naš Gospodin nikada nije povlađivao ljudima, pa to ne treba činiti ni Crkva idući ljudima, kako se pučki kaže, niz dlaku. Isus nije došao zadovoljavati ljudske niske potrebe, već ih voditi uzvišenim putem života. Nije došao dokidati Zakon, već pokazati njegov istinski smisao. Današnje Evanđelje jasno pokazuje kako je dobro razumio u kojem smjeru ljudi idu, te im je zato odmah odgovorio da od njega ne mogu imati takva potraživanja i očekivanja. Naprotiv, pokazao im je da je njegov nauk mnogo zahtjevniji od starozavjetnoga, jer nema ništa tako zahtjevno i odgovorno, ali isto tako ni sveto i uzvišeno, kao što je ljubiti Boga i bližnjega autentičnom ljubavlju. Neka i nas osposobi za takav pristup životu, jer istinski odnosi među ljudima, se reguliraju ljubavlju a ne zakonom, kao što se i savjest natapa njezinim blagoslovom a ne ljudskim odredbama. A mi budimo poučljivi i posvjedočimo drugima da nema ljupšega ni boljeg zakona od Isusova nauka.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net