Iz razgovora koji Isus vodi sa svojim učenicima vidimo da učenicima nedostaje osnovno znanje o otajstvima života u koja ih on želi uvesti. Tako Toma pokazuje da ne zna kamo Isus planira ići, te jednako tako ne zna niti kamo se sam usmjeriti, pa i uz pretpostavku da želi ići za Isusom. Filip pak pokazuje da nije usvojio bit Isusovih pouka o Ocu nebeskome i o zajedništvu Oca i Sina, što u konačnici potvrđuje da nije dobro upoznao samoga Isusa. Doista, ovo se postavlja kao temeljni problem Tome i Filipa, a za pretpostaviti je da ni i drugi apostoli nisu bili na boljem stupnju razumijevanja Isusova života i istina kojima ih je učio. Bilo je lako nešto naučiti o njemu, te prihvatiti pouke razumljive ljudskoj pameti i razumijevanju, ali vinuti se iznad toga bio je prevelik napor za njih, jer nije bila riječ samo o tome da nauče nekoliko novih stvari, već da potpuno drukčije dožive život prihvaćajući onaj o kojem im je Isus govorio.

A to i danas ostaje vrlo zahtjevan posao svakome čovjeku, koji se prema Isusu i njegovu nauku ne postavlja bolje od primjera koji pokazaše Toma i Filip. Zato i za današnjega čovjeka vrijedi izjava svetoga Tome: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Nismo dovoljno upućeni u smisao Isusova života za nas, te slobodno možemo reći da ne znamo kamo odlazi. Još uvijek ne znamo dobro, a nismo to životom iskusili, zašto je došao među nas, zašto je uskrsnuo i zašto je uzašao k Ocu. Još uvijek ne znamo da je to jedinstveni put kojemu nas je htio poučiti, a ne nekim našim malim zakučastim putovima na zemlji. Toga nisu bili svjesni ni apostoli, pa su to otvoreno priznali. I mi koji pravimo svoje ljudske planove i živimo previše uronjeni u interese i zemaljske zakonitosti života, ne možemo dobro znati o čemu Isus govori, niti iskusiti važnost njegova uskrsnoga puta. Danas na žalost premalo živimo s nogama na tom putu, te se gušimo u svojoj ljudskosti, umjesto da se izdignemo iznad svega zemaljskoga slijedeći njega svoga uskrslog Gospodina. Zato i za nas više nego ikada vrijedi da trebamo njega da nas upravi na pravi put.

O tome koliko ćemo mi vjernici biti na istinskome putu, ne površno poput Tome i Filipa, ovisi koliko i čovjeku našega vremena možemo navijestiti vjerodostojni put života. Jer i današnji čovjek otvoreno srlja na stranputicama. Pogotovo što je više nego ikada uvjeren da sam od sebe zna put i da može tim putem ići slobodno i ne vodeći računa Bogu i njegovoj poruci i darovima. Zato se mi kršćani ne možemo zadovoljiti time da smatramo da smo na Isusovu putu samim time što je naša moralnost nešto malo bolja u odnosu na druge ljude u društvu. Ne možemo se zadovoljiti time da smatramo da je dostatno biti malo profesionalniji i pošteniji od drugih, a s druge strane potpuno zanemariti uzvišenu duhovnu dimenziju Isusove poruke. Jer on je dvojici svojih učenika poručio da je put kojim on ide, put cjelovitog života prema zakonitostima uskrsnuća, to jest put cjelovitog nasljedovanja i hoda za njim.

Tako je Isus i ovim razgovorom sa svojim učenicima ostavio poruku i nama da se potrudimo dosljedno i ozbiljno razmišljati o pravome putu, a ne ga jednostavno poistovjetiti s našim jeftinim ljudskim poimanjem. Svojom poukom želi nas osloboditi od zaplitanja u svakodnevno i od posrtanja na putovima ljudskih traženja i ostvarenja, ambicija i probitaka. S druge pak strane želi nam otvoriti nova obzorja i putove njegova uskrsnuća u našem životu. Ići njegovim putem znači imati dosljedno, korjenito i cjelovito opredjeljenje za Boga i put koji nam je on donio na zemlji, bez imalo pristranosti i ljudske proizvoljnosti. To je put oduševljenoga opredjeljenja za nebo i za život uskrsnuća već sada, još za zemaljskoga života. Jer na svojim zemaljskim putovima možemo se snalaziti i bez Isusa, a najčešće ga na njima ‘kompromitiramo’ misleći kako nam on treba poslužiti da dođemo do zemaljskih ostvarenja. No on, međutim, svojim učenicima pokazuje da trebamo ponajprije prihvatiti put uskrsnuća, jer se bez tog puta ne može i ne smije živjeti. Upravo put uskrsnuća daje smisao i postoje nadahnuće svim našim putovima na zemlji. To je put o kojemu je govorio kad je rekao da ide pripraviti im mjesto u kući Oca nebeskoga.

Doista, nakon što nam je izrekao istinu o pravome putu, to jest nakon što je rekao da je on taj Put, potrebno je odlučno poći tim Putem, jer to je put uskrsnuća i nebeskih vrijednosti. U tom duhu sav naš život se može sažeti u čin zajedništva koje je vjerno upijanje i nasljedovanje njegova života od kojeg se živi. A kako je njegov život bitno život uskrsnuća, tako i nas poziva da ostvarujući puno zajedništvo s njime idemo tim putem i dođemo do nebeske slave u zajedništvu Oca nebeskoga kako nam je obećao.