Isus je svoje učenike poslao lađom da idu prijeko na drugu stranu, a sam je ostao na gori pomoliti se u osami, da bi potom pošao po moru hodeći prema lađi s učenicima koji su se borili s nevremenom i valovima. Nakon što im se predstavio, ohrabrio ih i odagnao im strah, jer uz nemirno more njegova ih je pojava dodatno bila prestrašila, reagirao je potom Petar, učenik uvijek odvažan i spreman za nove izazove. Vidjevši kako Isus hodi po vodi, htio se i sam okušati u tome što čovjeku inače nije dano po prirodnim zakonitostima, te je zato i rekao Isusu: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Petar je znao da sam od sebe ne može izvesti nešto takvoga, ali da bi mogao po njegovu daru i odredbi, te je zato i izgovorio tu rečenicu. Zato je na Isusov nalog i pošao prema Isusu po moru, kušajući se u iskustvu koje nije vlastito čovjeku.

No neprijatelj svakog našeg dodatnog napora i iskoraka prema Bogu i njegovu planu za nas, kao i prema izazovu koji nam pruža njegova riječ, je strah. Strah čovjeka okameni, materijalizira ga i sputa do mjere da ne može iskoristiti svoje ljudske potencijale u hodu prema Bogu, već ih pogubi i prokocka zemaljskim brigama i težinom koja ga proguta kao valovi mora ljude koji se u njima nađu. Strah je utjecao i na Petra da, unatoč početnom rezultatu i dobrom iskustvu, posumnja ne samo u svoje sposobnosti u koje se nije ni pouzdavao za takvo što, već da posumnja u Isusovu moć koja ga je držala na površini vode omogućujući mu da po njoj hodi. Strahom i nepovjerenjem u Gospodina Petar je pokvario ono početno iskustvo, što ga je umalo moglo koštati života, jer je mogao potonuti u valovlju uzburkanoga jezera.

U Petrovoj želji da hoda po vodi vidimo potrebu čovjeka da kuša nova iskustva, da ne bude krut i ukočen u jednoličnom načinu života, već da se potrudi stjecati nova iskustva. No ta iskustva trebaju biti iskustva vjere koja čovjeka vodi da ide uzvišenim putem iznad ljudskih mogućnosti i granica, snagom Božjom, jer samo Bog može čovjeku ponuditi autentično iskustvo uzvišena života i uzdignuća koje nas neće nikada potopiti u ovom valovlju ljudskom i morskom. Na žalost mnogi ljudi se opredjeljuju za krivi način ‘probijanja granica’, jer se upuštaju u negativna, loša i štetna iskustva u kojima doslovno stradava njihova ljudskost, bilo tjelesno bilo duhovno. Pogotovo je loše što se u današnje vrijeme i u našem društvu kršćansku vjeru doživljava kao religiju duhovnih ograničenja i moralnih zabrana, nakon čega mnogi smatraju da im je ‘sveto’ poslanje rušiti takve zabrane i ograničenja, pružajući čovjeku život u slobodi koja ne pozna restrikcije i ne ograničava ljude. Na žalost, većina njih nije ni svjesna da takav način rušenja granica uopće nije rušenja granica, već pad u nemoral, a da kršćanstva vjera svakome čovjeku nudi pravi izazov nadilaženja granica poput onoga što je Isus ponudio Petru. Dokidanje ograničenja na ljudski način nije uspon u novu sferu duhovnoga iskustva, već srljanje u propast i pad i grijeh. Takvim načinom ‘probijanja granica’ ne preskače se visoko podignuta ljestvica ljudskosti, već se čovjeka srozava na razinu životinje, a počesto i ispod toga.

Zato nam danas Gospodin ovim događajem poručuje da je ispravan način življenja vjere najbolji način da se ide iznad zadanih granica ljudskosti. I samo vjera može dovesti čovjeka i društvo da se okuša u tome. Istinska vjera pruža prigodu za životni rizik, ali ne za rizik ludosti kojim se upropaštava život, već rizik posvemašnje vjernosti Gospodinovoj riječi, rizik odricanja i žrtve, rizik skromnosti i kreposti. Doista, vjernošću Bogu izlažemo se riziku u ovome svijetu, jer nas on poziva da živimo drugačije od drugih ljudi, da se ne ukopavamo u zemlju i ne uzdamo u zemaljske sigurnosti, već da hodeći po vodi, puni Božje snage, dođemo do obale pravoga života. Protiv sterilnog i stereotipnoga života mnogi se mladi i bune, ali na krivi način, te svojim prkosima se izlažu gubitku samoga života, umjesto da svoj ponos i prkos izraze opirući se svim uhodanim načinima života kušajući nova iskustva vjere u hodu s Isusom. Životom u nevjeri ili u grijehu ne probijamo granice ljudskoga, već razbijamo vlastitu ljudskost u ponoru beznađa i ništavila.

Zato nas Gospodin poziva da u život idemo ne sa strahom gradeći budućnost na svojim sposobnostima i na zemaljskim dobrima, već s vjerom i povjerenjem u Boga koji je kadar nositi nas i na nesigurnom moru života. Trudimo se s njime ići izvan granica zemaljske sigurnosti, jer nas je stvorio da idemo iznad granica, ne zaboravljajući potom u zoni visokoga rizika zadržati povjerenje u njega koji je naš život i zaštita. Samo s njime, po njegovu nadahnuću i s njegovom pomoću možemo živjeti kao moguće ono što je drugima nemoguće, možemo se izložiti duhovnom riziku, jedinom isplativom riziku koji nas neće gurati u propast, već će nas dovesti do obala života vječnoga.