Nakon što je Ivan Krstitelj bio zatočen u Herodovoj tamnici, Isus se vratio iz Judeje u Galileju, kako nam danas u Evanđelju svjedoči sveti Matej. No s povratkom uslijedila je još jedna odluka, a ta je da napusti Nazaret, mjesto u kojem je proveo svoje djetinjstvo i mladost, a nastani se u Kafarnaumu, ribarskom gradiću na obali Galilejskoga jezera. Možda bismo danas, sudeći po svome ponašanju, odlukama i motivacijama, mogli zaključiti da se on nastanio u Kafarnaumu jer se zasitio života u Nazaretu, najzabitijem selu u Galileji, te da je odlučio okušati se u većem mjestu koje bi mu pružilo više mogućnosti za ostvarenje. Jer danas mnogi ljudi odlaze u grad kako bi se imali više mogućnosti za bolje ostvarenje vlastitih ambicija, želja i potreba. Nekima je čak to pitanje i pomodarstva, a ne potrebe, jer jednostavno ne žele živjeti na selu, bez obzira što takav život ima i svojih životnih prednosti. Svakako mnogo je ljudskih izgovora zbog kojih mnogi pojedinci žrtvuju i obiteljski život i vrednote, samo da se maknu sa sela i dokopaju grada.

Doista, mnogima je pitanje grada pitanje prestiža i ugodnijeg i lagodnijeg života. Svi radije volimo kositi travnjak i šišati živicu, nego kositi travu i kopati njivu. Ljepše je i draže imati u stanu kućne ljubimce, o njima se brinuti i hraniti ih, nego biti na selu i imati neku od korisnih domaćih životinja. Osim toga, kada se negdje ode u grad, ode se u anonimnost vlastitoga stana i života. Mnogi to dožive i kao bijeg od male sredine u kojoj svatko sve zna, pa onda tu mogu živjeti kako ih volja, jer ih nitko ne zna, te stoga nije čudo da je u našim gradovima mnogo tog skrivenoga, a opet javnog nemorala, takozvanih divljih brakova, suživota s partnerima istoga ili različitoga spola po nekom modernom ključu. Jednom riječju, u suvremenom svijetu nastaniti se u stan ili u grad pretpostavlja dijelom i ostvarenje takvih skrivenih apetita i želja, pogotovo kod mladih naraštaja, čime se vlastiti stanovi i druge nastambe pretvaraju u mjesta nemorala i mraka.

No što se tiče Isusa, on nema takve motivacije kada se seli iz Nazareta u Kafarnaum. U današnjem evanđeoskom odlomku to je sasvim razvidno: „A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“

Svetom Mateju je jasno da Isus dolazi u dijelom poganiziranu sredinu, u Kafarnaum. No Isusa ne vode ljudski motivi ni želja da se s tom sredinom stopi i zajedno sa svima drugima poganizira. Naprotiv, on dolazi među njih da im navijesti Boga, jer oni su ga najpotrebniji. On uzima stan u Kafarnaumu, da bude Bog nastanjen među ljudima, grešnicima. Ali Bog koji ih poziva na obraćenje, te se zato nastanjuje tamo gdje ga najviše trebaju. Njemu ne treba stan u Kafarnaumu kako bi pobjegao iz Nazareta, ili kako bi živio izvan sebe i izvan svih okvira ćudoređa i kreposti. Nije mu trebao stan u nepoznatom kraju da se zagubi u mnoštvu i s nikim ne susreće kvalitetno, te svoj stan, jednako kao i život, pretvori u špilju razbojničku ili jazbinu zvjersku. Isus je, naime, tako živio da mu je trebao stan da se nastani među ljudima i da se istinski susretne s njima na području njihova života, a ne da živi kao anonimac i individualac. Nije mu trebao stan da se od drugih odijeli ili ogradi, da ih se klone i od njih zaštiti, već da bude među njima kao duhovna vertikala i da ih pouči kako na ispravan način stanovati na zemlji. Nastanjuje se u Kafarnaumu da ispuni proročanstva koja su o njemu napisana, da će donijeti svjetlo naroda koji je sjedio u tami.

Stoga Gospod i nama ostavlja ovo poslanje i zadaću u suvremenom svijetu u kojemu mnogi ne samo sjede u tami, već su se naselili u tamu grijeha i nećudoredna života. Naša je zadaća pronaći načina pozivati ih da iziđu iz svojih skloništa, te da se nastane u svjetlu Božjemu. I danas su naši gradovi jedna velika ‘Galileja poganska’, ali Galileja koju treba pozvati na obraćenje i kojoj treba navijestiti spasenje, koje polazi upravo iz mjesta i načina življenja. A današnji gradovi su do te mjere poganizirani da mnogi odbacuju sakramentalni i vjerski život, pohađanje Crkve i usvajanje spasenjskog navještaja, da je potrebno odaslati poruku i krik spasenja do tolikih koji su se opredijeli za pogansku tamu u svome domu. Otkako je Isus došao među nas i među nama se nastanio, pozvani smo biti u njegovoj službi, te po njegovu primjeru pomagati ljudima da ne dopuste da ih grad opogani, već da oni budu aktivni donositelji svjetla svim srcima koja su zarobljena tamom. Jer kraljevstvo Božje se doista približilo, a na nama je da se nastanimo u njemu, to jest da svoje stanove pretvorimo u mjesta Isusove prisutnosti i kraljevanja.