Kao vjernik trebao bi imati svoj identitet i svoje vjerničko poslanje koje je definirano snagom sakramentalne milosti, a moguće da se on uredno ponaša pe nekim drugim obrascima i živi na nekom drugom kolosijeku. Najgore ako je uvjeren da upravo Gospodin od njega traži da se ponaša kao da je državni službenik a ne duhovni svjedok, te onda on sa svom revnošću i zanosom provodi to što je sebi umislio da mu je povjereno od Boga kao neko vjerničko ili crkveno poslanje, a da to s Bogom niti Bog s time nema nikakve veze. Na taj način takva osoba sebi može umisliti da je nešto što doista nije i ne bi trebao ni biti po Božjem planu. Ili pak sebi stavi u glavu da ima važno društveno poslanje kao neki reformator, političar, revolucionar i slično, te onda drugima krene pokazivati i dokazivati kako on dosljedno i ispravno vrši što mu je povjereno. Takav, na žalost, dođe u raskorak sa samim sobom, a da to i ne vidi. Uvjeren da je dosljedan, ne vidi da je dvoličan i da je upao u duhovnu šizofreniju, to jest da je postao nesposoban sagledati sebe i svoje poslanje pred Gospodinom. U tom slučaju je spreman čak uvjeravati Gospodina da ne zna dobro ljudima upućivati pozive i raspoređivati poslanja. I naposljetku završi ne samo u raskoraku sa sobom, već i u sukobu sa svima oko sebe.

Iz te perspektive možemo sagledati današnje evanđeoski odlomak i poslanje Ivana Krstitelja pred Bogom i ljudima. Ivan je došao svjedočiti za Svjetlo, biti glas koji viče u pustinji i krstiti vodom na obraćenje, no jeruzalemski Židovi, svećenici i leviti nisu razumjeli bit njegova poslanja. Oni su očiti u svojoj svijesti imali drukčije poimanje poslanja od onoga što je imao on. Osim toga imali su drukčije ideje o prorocima, pa i o samome Mesiji – Kristu koji ima doći. Oni su pokazivali znakove šizofrene duhovnosti koja je od Boga očekivala ono što on nije obećao, te su u tom duhu iščekivali i Mesiju, te prihvaćali svoju ulogu. A ni svjesni nisu bili koliko su u zabludi i koliko su bili neusklađeni s Bogom, te u raskoraku s njegovom voljom i sa samima sobom. Oni su za svakoga znali što bi trebao raditi, ali ne polazeći od Božjega nauma, već od vlastitoga nahođenja. Zato su i pitali Ivana tko je i što radi, jer se njegovo djelovanje nije uklapalo u njihovo poimanje i u njihove planove. U konačnici, takvi ljudi nisu ni za sebe znali što su trebali raditi, pa ne čudi da su se bili pretvorili više u političke i društvene vođe, u ljude koji su nadzirali druge kako provode zakon, umjesto da budu svjedoci Božji. A najgore od svega je što su sve to nazivali duhovnošću, te nisu ni vidjeli koliko je riječ o šizofrenoj duhovnosti koja je bila razorna i štetna za cijeli narod.

No sveti Ivan se nije dao zbuniti, jer njegova duhovnost nije bila dvolična i šizofrena kao njihova, već je bila duhovnost utemeljena na zdravom odnosu s Bogom. On je vrlo dobro znao za sebe tko je i što je, jer je vrlo dobro razumio da i njegov život i njegovo poslanje izvire iz Boga, kako reče Evanđelist: „Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.“ Samo onaj tko sebe razumije i definira pred Bogom, ne pada u raskorak i u duhovnu šizofreniju. On točno zna da je od Boga poslan, ali jer poznaje Boga i s njim uspostavlja odnos zajedništva i ljubavi, nije u dvojbi glede svoga poslanje, već točno zna što Bog od njega traži. Zato on nije ni tužitelj ni sudac istražitelj, ni pravosudni djelatnik ni državni službenik, već glas i glasnik koji u ime Božje poziva na obraćenje trudeći se razmekšati srca ljudi, jer zna da se približilo Božje smilovanje po Mesiji koji se ima očitovati. Imajući sve to u vidu, jasno je zašto se Ivan ne dvoumi, te ne dopušta da mu ljudi nametnu ulogu koju nema i poslanje koje nije njegovo. Glede upita o identitetu, on im vrlo glatko odgovara da nije ni Krist, ni Ilija, ni Prorok, već da je „glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji“. Jednako tako ne da se zbuniti niti upitom o poslanju, te im daje jasan odgovor i s obzirom na svoje djelovanje, kada ga pitaju zašto krsti ako nije ni Krist, ni Ilija ni Prorok.

Upravo primjer i duhovno iskustvo svetoga Ivana Krstitelja – svjedoka za Svjetlo, potiču i nas da se čuvamo šizofrene duhovnosti i šizofrene priprave za Božić. Doista naše došašće i duhovna priprava za svetkovinu rođenja Gospodnjega ne smije biti šizofrena u smislu da vodimo brigu oko tolikih stvari, a ne posvećujemo se onome najbitnijemu. Jer kao kršćanima nije nam prioritet baviti se božićnom nabavom i kupovinom, božićnim čišćenjem i spremanjem, kićenjem i ukrasima, izlascima i štandovima, izvanjskim blještavilom i sjajem, već nam je poslanje biti glas koji viče u pustinji i svijetlim primjerom života svjedočiti za svjetlo. Naše poslanje nije ni društveno ni političko, ni gospodarsko ni pravosudno, a najmanje bi trebalo biti duhovno koje se podlaže društvenim dimenzijama, jer bi tada to bila šizofrena duhovnost. Naše poslanje je prije svega duhovno, to jest u izravnoj ovisnosti o zajedništvu s Gospodinom i o njegovoj svetoj volji, na temelju čega postajemo glasnici i svjedoci. Neka nas u tome prati zagovor i primjer svetoga Ivana Krstitelja da se dosljedno duhovno pripremimo kroz došašće kako bi nam Božić bio pun milosnih plodova.