Danas slavimo Gospodinov svečani ulazak u Jeruzalem gdje će podnijeti svoju muku i smrti, ali i slavno uskrsnuti. Današnjim obredima pripremamo se na ova velika otajstva vjere, te Isusa pratimo na njegovom putu u Jeruzalem, da bismo ga potom pratili i na križnome putu kojim će hoditi po Jeruzalemu. Prilazeći Jeruzalemu od Betfage i Betanije preko Maslinske gore, narod ga je pozdravljao kličući: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!“ Iz njihova klicanja razabiremo da je puk iščekivao dolazak Mesije – onoga koji dolazi u ime Božje i koji će kao potomak Davidov uspostaviti Davidovo kraljevstvo u Božjem narodu. Štoviše, to kraljevstvo je trebalo biti uspostavljeno u izraelskom narodu, ali ticalo se cijele zemlje. Zato narod kliče, moli i iščekuje da Isus kao Mesija uđe u Jeruzalem i dovrši ostvarenje Božjega nauma sa svojim narodom.

Danas dok sa sličnim osjećajima pratimo Gospodina pri njegovu ulasku u Jeruzalem, i sami poput židovskoga puka molimo s istim osjećajima za svoj narod, društvo i državu. Jer moliti za ostvarenje ‘kraljevstva Davidova’, znači moliti za svoje društvo, za svoj narod i državu. Željeti da se ostvari i za nas kraljevstvo Davidovo znači željeti svojoj domovini slobodu, neovisnost, stabilnost i svako drugo dobro i pravo na zemlji. Moliti znači moliti za pravo na opstojnost, za dobrobit i svaki Božji blagoslov. Moliti znači suprotstaviti se destrukciji, samouništenju i svim krivim stavovima i lošim izborima koji nam se nude, a da nisu prosijani kroz sito ćudorednih vrednota, ma kako se promicali kao napredni i moderni među ljudima.

No kad molimo za kraljevstvo – svoju domovinu, kao vjernici to ne poistovjećujemo s političkom ili gospodarskom dobrobiti, premda ni takvu dobrobit ne podcjenjujemo, već prije svega s onom duhovnom dobrobiti. Upravo to znači da mi vjernici ne odustajemo od božanske vizije svoje domovine, pa i onda kada oni na vlasti ne vide i ne žele ostvariti državu u kojoj se poštuju i vrijednosti duha. Čak se dogodi da oni koji vode narode i ne znaju što je za stvarnu dobrobit naroda, pa i onda kada djeluju u dobroj namjerni. Čak kada ostvaruje političku slobodu, pa i ekonomsku stabilnost, ne znači da narod ostvaruje puninu svojih bitnih potreba i istinske dobrobiti. Jer tko nema vjere, on jednostavno nije kadar sagledati ni vrednote duha, niti razumjeti ljude koji imaju takve potrebe. Zato mi kada molimo i iščekujemo dolazak Davidova kraljevstva, molimo za ono Božje kraljevstvo i za njegovo ostvarenje na zemlji, što činimo svakodnevno i riječima Molitve Gospodnje: Dođi kraljevstvo tvoje!

Stoga i danas, kada bismo se pitali kakvo društvo i narod želimo, mi vjernici bismo treba posvjedočiti da želimo mesijansko društvo i Davidovo kraljevstvo, kako je i vjerni puk klicao. No s time da mi takvo društvo i kraljevstvo ne poistovjećujemo sa zemaljskom i izvanjskom prividnom dobrobiti. A najčešće nam se nameće upravo vizija takvoga društva i takvoga kraljevstva. Za nas je mesijansko društvo ili mesijansko kraljevstvo ono i onakvo društvo s koji bi Isus bio zadovoljan da sada dođe među nas kao što je nekada ušao u Jeruzalem. Ostvarenju takvoga kraljevstva mi vjernici trebamo težiti. No to ne znači da je se Isus htio nametnuti kao politički vođa naroda. Baš naprotiv, on je takvu ulogu odbio, ali je dobro zna što poručiti i društvenim vođama za dobrobiti naroda. On je htio ukazati narodu da treba težiti prema pravim vrijednostima, jer se tako uspostavlja Božja vladavina na zemlji, a ne silom ljudskim zakona, bez obzira što moraju postojati.

Zato, da on sada dođe među nas, pitanje je što bi rekao nama kao građanima svoje domovine, i koju bi poruku ostavio našem narodu. Bi li bio zadovoljan s nama, našim međusobnim odnosima, našim postupanjima, razinom svijesti, slobode i svih ostalih vrednota? Ili bi nas prekorio da previše ljudski gledamo na ostvarenje Davidova mesijanskog kraljevstva, a premalo božanski u duhu njegove muke i žrtve za cijeli ljudski rod. Trudimo se stoga kroz ove dana što više ići za njim, njega slušati i slijediti da bi se njegovo kraljevstvo nastanilo među nama, a naše društvo i naš narod sve više postajali mesijanski, to jest davali prostora njegovu mesijanskom djelovanju. Dopustimo da nas preobrazi njegova prisutnost da bismo s njim stvarali stabilnije društvo protkano božanskim vrednotama i tako skrbili oko dobrobiti i budućnosti vlastitoga naroda.