Dok smo u liturgiji Božićne noći slavili Božji silazak među ljude i njegove sveto rođenje, danas nas Božja riječ poziva da još dublje i iz nove perspektive razmišljamo o Božićnom otajstvu. Nakon početnog trenutka djetinje radosti pred božanskim Djetetom, pred Sinom Božjim koji je postao i pravi čovjek u krilu Presvete Djevice, danas je trenutak za novi korak. Danas je trenutak za dublje promišljanje i za nove upite, danas je prigoda za daljnji hod u slavlju božićnoga otajstva. Sin Božji je došao među nas ne samo radi toga da on postane čovjekom, već da nas učini djecom Božjom. No i osim toga ne možemo se zadovoljiti samo tom činjenicom da smo se po njegovu rođenju rodili i mi za novi život, već da hoće da rastemo pred Bogom kao djeca njegova. Želja mu je da idemo korak dalje i da se učimo hoditi ovim svijetom kao njegova djeca svjedočeći milosno obilje koje nam je priskrbila njegova dobrota.

Zato danas razmišljamo o snazi učinaka Kristova rođenja za nas, jer ne možemo ostati nijemi pred činjenicom da se vječna Očeva Riječ učinila nijemim djetetom koje uči naš ljudski jezik. Ne možemo ostati nepomični da se Bog pomakao iz svoje vječnosti i sišao k nama. Ta činjenica od nas zahtijeva da mi sami učimo Božji jezik i da se mi pokrećemo i hodimo prema Bogu živomu i životu vječnomu. Božić je događaj koji se širi od Isusovih jaslica i zahvaća svu ljudsku stvarnost. On se utiskuje u srca svih onih koji se njemu približavaju, te postaje izuzetni događaj ljudskoga života i nezaobilazni njegov sadržaj. Zato će sveti Ivan reći da „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“.

Kad Bog dolazi među ljude, on ih obilježava svojim dolaskom i u njihovim srcima i životima ostavlja svoj trag. Bog dolazi da ih učvrsti u ljudskosti koja počesto postane kao rasklimani stolac, te ga treba učvrstiti i obnoviti da može biti ono što jest. Bog koji pronalazi prizemljene ljude, svojim darom i zahvatom ih pridiže i uzdiže od prizemljenoga i zemaljskog života prema onom duhovnom i uzvišenom. Bog dolazi među nas, ali ne samo kako bi on bio dio naše zemaljske stvarnosti, već kako bi kao takav posvetio ovo zemaljsko i učinio ga nebeskim, kako bi posvetio sve što je ljudsko i učinio ga božanskim. Bog dolazi k nama ljudima, da ga uzmemo u naručje, no konačni cilj mu je da on nas privuče u svoj božanski zagrljaj. Ponizio se i odrekao se blještavila i slave, kako bi nas ljude obasjao vječnom slavom. Došao je u vrijeme da našim koracima dade ispravno usmjerenje. Učinio se malen za nas i među nama kako bi nam objavio da je jedini izvor sreće i spasenja Bogu se pokloniti.

Zato nam je božićno otajstvo sveti poučak kojim se trebamo dati poučiti. O tome svjedoči i svetopisamska riječ koju čitamo iz Poslanice Hebrejima i iz Ivanova Evanđelja. Oba ova svetopisca shvaćaju koju je revoluciju izveo Bog kad je poslao svoga Sina u naš ljudski svijet, ali revoluciju koja nama treba biti smjerokaz za život. Obojica idu korak dalje od jaslica, premda je očito da od njih polaze. Oni se uzdižu prema razmatranju biti otajstva Sina Božjega koji je Očeva Riječ i Očev Prvorođenac. Ali Riječ koja se utjelovljuje i Prvorođenac kojega Otac uvodi u svijet. Time pokazuju da ih je otajstvo Sina Božjega proželo i uzvisilo. Ono ih je do te mjere obuzelo da se više ne zadržavaju na razmatranju samo zemaljskoga, već sav svoj život pretežu prema nebeskome. Oni uzdižu pogled svoga uma i promatraju onoga koji je odsjaj Slave i otisak Bića Božjega i dive se činjenici da je postao čovjekom. Dive se ljubavi Očevoj koja daje svoga Prvorođenca da se spusti u ljudski svijet ili pak, kako će reći sveti Ivan, da je Riječ tijelom postala.

Kao što je vječni Logos, moćna Božja Riječ, prosvijetlila i nadahnula svetog Ivana, tako i danas nama svijetli i poziva nas da otvorimo svoj um njegovu sjaju. On očekuje da se dopustimo uzvisiti shvaćajući da nas je stvorio upravo zato da razmatramo neprolazne istine i da od njih živimo. Stvoreni smo da razmatramo Božju stvoriteljsku Riječ i da  joj dopustimo da nas obuzme njezino otajstvo, otajstvo Riječi koja se utjelovljuje i postaje čovjekom. Evo puta najizvrsnijega koji nam je ponuđen da mi ljudi uzvisimo sami sebe i svoj život. Jer smo stvoreni za ovo uzvišeno postojanje, za spoznaju i utjelovljenje Božjega otajstva u svoj život. Nismo stvoreni za zemaljske užitke, već za nebesku slavu, nismo stvoreni da se trošimo u zemaljskoj površnosti, već da se posvetimo u hodu prema neprolaznoj uzvišenosti. Nismo stvoreni za propast, već po Bogu koji se utjelovio, posvećujemo i uzdižemo cijelo svoje biće prema vječnom izvoru po kojem smo i stvoreni za ljubljena Božja bića. Utjelovljena Božja Riječ je dokaz koliko je Bogu stalo do nas, te nam svojim utjelovljenjem pokazuje put uzdizanja vlastite ljudskosti. Jer nismo stvoreni da budemo potrošna roba, već smo stvoreni za besmrtnost. Jer Bog od nas ne odustaje, Božja Riječ se je u nas utkala i prožela nas božanskom besmrtnošću.

Neka stoga Božić bude događaj našega posvećenja i uzdignuća, neka bude poticaj da s još većim žarom razmatramo njegovu vječnu slavu i njegov sveti sjaj, jer smo stvoreni da i sami njime blistamo. Neka nam utjelovljeni Bog u jaslama skrene pozornost na sebe, a mi odvratimo svoj pogled od svega prolaznoga i potrošnoga što nas rastresa, te težimo k njemu i uzdignimo svoju dušu k neprolaznoj i vječnoj Riječi koja je po svetom utjelovljenju postala zaglavni kamen naše ljudskosti i odskočna daske našega uzvišenja. Dopustimo da nas ovo otajstvo zahvati, da nas prožme i ponese do neslućenih visina božanskoga dostojanstva koje nadilaze svaku ljudsku mogućnost i želju. Neka nas ta utjelovljena Riječ nosi u božanske visine, dok se jednom ne dogodi naše konačni i potpuno pritjelovljenje njegovom proslavljenom Tijelu u nebu.