U ovom evanđeoskom događaju (Mk 4, 35-41) naš Gospodin, kao istinski gospodar i stvoritelj svega, otkriva svojim učenicima moć nad morem i nad vjetrom. Takva moć nije dana nijednom čovjeku, pa niti čovječanstvu da može dominirati i određivati vjetru kako će puhati, ili pak da može zaustaviti morsko valovlje. Pogotovo kada ove dvije prirodne sile dođu u zajedničkoj kombinaciji, onda za čovjeka vrijedi ona narodna izreka: Hvali more, drži se kraja. No, za onoga tko je gospodar i stvoritelj svijeta, ni vjetar ni valovi nisu neukrotiva stvarnost, nad čime su učenici ostali istinski zadivljeni. S druge pak strane i za samoga Stvoritelj svemira ima nešto što je nepokorno, a što ne utišava na ovakav način kao u prigodu ove oluje. To nepokorno su nepokorni ljudi koji se opiru njemu i njegovu božanskom planu spasenja, a on pred njima ne koristi svoju nepobjedivu moć samo zato jer je ljubitelj ljudske slobode i ljubavi. Svjesno je odlučio strpljivo čekati vrijeme njihova obraćenja, radije nego da ih prisiljava i upokoruje božanskom snagom bez njihova pristanka.

No upravo zato u današnjem svijetu mnogo je onih koji podižu svoj glas protiv Boga, zaboravljajući da im je upravo on dao slobodu i pozvao ih na ljubav. Oni zlorabe njegove darove kako bi mu se suprotstavili, umjesto da mu se poklone. Slikovito rečeno, i danas se na Krista podiže veliko valovlje protivljenja. Na moru života stvaraju se divlje oluje i škodljivi vjetrovi pušu protiv njega i njegove lađe. Toliki vjetrovi krivih nauka htjeli bi potopiti nauk koji on poučava u svijetu, a lađa njegove Crkve mu je jamstvo. Žestoki su udari i navaljuje se sa svih strana na tu malu krhku lađu Crkve, kao da je ona najveći neprijatelj ljudskoga roda i krivac za sva zla i sputavanja u svijetu.

No, kad netko diže glas na Krista i njegovu Crkvu, što bi se moglo još o tome reći i kako kvalificirati takve pojave? Možemo samo zaključiti kao i u evanđeoskom događaju da se stvorenje buni protiv svoga Stvoritelja. Ne želi priznati i prihvatiti njegovo gospodstvo, te pokušava potopiti i dovesti u pitanje njegovu prisutnost u svijetu. U današnjem svijetu toliko je drskih pameti i umova, ako se mogu nazvati umovima oni koji se protive Bogu, koji ne žele priznati njegovo gospodstvo nad svijetom, te sami žele preuzeti komande nad svime. Živimo u svijetu koji se pjeni od bijesa kao morsko valovlje na svaki poziv da se prizna Boga i njegova vlast nad svijetom. Tako se stvorenje, napose ono razumsko, želi oteti kontroli i priznavanju svoga stvoritelja. Dvostruko više se pjeni što postoji jedna mala lađa u kojoj je on, a kojoj ne mogu ništa jer joj njegova sveta prisutnost jamči sigurnost. Usprkos tolikoj snazi vjetra i valova, usprkos tolikim silama koje se obrušavaju na Crkvu i njegov nauk u njoj, ona ipak ide dalje probijajući se kroz valove. Danas svijet koji raspolaže s tolikom moću medija i politike, kreiranja javnoga mnijenja i ekonomskih sredstava, ipak ne može potopiti Kristov nauk u svijetu koji je zaštićen vjerom u srcima onih koji vjeruju.

Tim više je naša odgovornost kao vjernika u takvom svijetu pokazati svoju dosljednost i odlučno prianjanje uz Krista, jer samo on nas može izvući iz valovlja svijeta. Kao što su apostoli bili uplašeni olujnim morem, tako je i nama danas, te nam se na mahove čini da će nas to valovlje s lakoćom potopiti, te si valja dozvati u svijest Isusove riječi: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”. Doista, ako čvrsto prianjamo uz Krista živom vjerom, ma da je valovlje ovoga svijeta i daleko veće, ne može nas potopiti jer je njegova riječ moćnija od svega zaglušujućeg i prijetećeg valovlja. I ma koliko se osjećali ugroženi i nezaštićeni u ovome svijetu, valja nam biti jasno da nas Isus nikad ne napušta, pogotovo time što nam je dao vjeru i ljubav, riječ i istinu, da se odupremo svemu što nam prijeti u svijetu. Bez obzira na količinu neistina i laži, bez obzira na silinu neznanja i mržnje, ona jednostavna Kristova riječ vjere snažnija je od svega što se na nas obara. Jedna njegova riječ koju s ljubavlju primimo daleko je jača od zaglušujuće buke nesuvislih izjava, govora mržnje i progona protiv kršćanskoga imena koji se događa i danas u društvu kod tolikih koji ne poznaju Isusov nauk, ali ga odbacuju bilo kriomice u osobnom životu dajući maha sumnjama, nevjeri, i zanemarivanju vjere, bilo otvoreno u javnosti bukom, galamom i izljevima mržnje.

Naše je stoga ostaviti svjedočanstvo čvrste vjere u Isusa, kako bi oni koji mu ne vjeruju i ne vole ga, te ga odbacuju u nepokornosti, imali poticaj po našoj ustrajnoj vjernosti u njegovoj riječi, upokoriti se njegovoj riječ i upokojiti se u njegovoj ljubavi, što nam postaje pouzdani put spasenja i života vječnoga. Zato smo pozvani djelovati apostolski, te kao što je Krist smirio oluju, da i mi smirujemo bijes neprijatelja njegovih i pokoravamo ih svojim svjedočanstvom za božanski, milosni život u Gospodinu.