Teško je znati koliko pojedini vjernik razumije svoj poziv pred Bogom, a još teže znati koliko ga svaki od nas vrši zdušno i besprijekorno. Kad pogledamo sebe i oko sebe, ne vidimo baš previše ljudi oduševljenih Bogom niti zajedništvom s njime. U redovitim susretima pričamo više o svome nego o njegovu životu, bavimo se svojim problemima, a ne njegovim otajstvima. Posvećeni smo kojekakvim ljudskim i zemaljskim stvarima koje onda s tolikom pomnjom obavljamo, a kad je riječ o onome što nam nudi Gospodin, onda se u tome slabo snalazimo i gotovo nikako ne usklađujemo s njime. Naš dnevni ritam ovisi o koječemu i vrti se oko toliko suvišnih i sporednih stvari u koje ulažemo vrijeme i sposobnosti, snagu i energiju, a kad je riječ o vlastitoj duši, onda nismo baš toliko revni. Kad se družimo s ljudima koji su nam dragi, veselimo se i uživamo u tome, ali kad odlazimo na susret s Bogom, ne zračimo radošću i ne pričamo o tome drugima, pogotovo što ne osjetimo da smo nešto doživjeli u tom susretu.

Upravo zbog toga je dobro došla i nama ova prispodoba koju Isus priča o svadbenoj gozbi koju kralj pripravlja za svoga sina. Kralj je uzaludno očekivao da će se njegovi podanici iskreno radovati i da će ih zanimati taj važni događaj u životu njihova kraljevića i budućega gospodara. No oni su ostali ravnodušni, pa čak i revoltirani time što ih on uznemiruje svojim poslovima kada oni mogu mirno i bezbrižno živjeti i bez njega. Nisu shvatili da njihov kralj s njima želi podijeliti radost, te tako nisu osjetili koliko su važni u njegovim očima i bitni kao dionici njegovih događanja. Dok im on želi sve najbolje i trudi se pripremiti sve na najbolji mogući način da ih počasti, oni ne haje i odbijaju njegov pozi, pa čak maltretiraju i ubijaju njegove glasnike i sluge.

Ako ćemo biti iskreni, onda ćemo priznati kako je ovom prispodobom Isus opisao i naše duhovno stanje. Previše smo ravnodušni prema Bogu i njegovoj živoj prisutnosti da ga doživljavamo na neživ i udaljen način. Ravnodušni smo prema njegovoj ljubavi i žaru s kojim on živi među nama. Pa čak i ne uočavamo da je on toliko željan našega društva i blizine, da svom dušom čezne za susretom s nama, te zato odlazimo kao automatski ili u nekom polusnu gotovo da nešto odradimo, a ne da budemo na radosnoj gozbi na kojoj upijamo radost onoga koji nas je pozvao i koji je dijeli s nama. Ravnodušni smo i prema drami Sina Božjega koji se daruje za nas, ali koji se veseli jer nam svojim umiranjem priskrbljuje spasenje. Ravnodušni smo za Božje radosti i boli, za njegovu ljubav prema nama i milosti koje nam daje. Ne hajemo previše za njegovu riječ koja nas obdaruje neprolaznom istinom.

Ravnodušnost samo pokazuje da nam nedostaje istinskog života i žara, da nam nedostaje Božje ljubavi i motivacije Duha Svetoga. Ravnodušnost pokazuje da se nismo prepustili Bogu ni njegovu pozivu, već smo vezani za oblike svoga ljudskoga života. S njime se ne znamo ni veseliti ni žalostiti, a svaka naša reakcija na njegov život je ravnodušnost ili pak ljutnja što nam je htio ući u život i ometati nas u našoj žabokrečini od zemaljštine. Ne znamo osjetiti osjećaje koje on u nama želi izazvati, ali zato znamo biti ljuti na njegovo ‘ometanje’ naše privatnosti i prava na ljudski život bez njega. Zato ima onih koji na bilo koji nagovještaj i govor o Bogu reagiraju burno, kao što Isus reče u prispodobi: neki od pozvanih zlostaviše i ubiše kraljeve sluge.

Molimo stoga za milost gorljivosti. Molimo da nas Gospodin sačuva od ravnodušnosti koja nagriza naše duše i ugrožava naš odnos s Gospodinom. Ne zaboravimo, ako nam je i dano ovo vrijeme u kojemu možemo Gospodina čak odbaciti, no doći će trenutak kada će on suditi naše postupke, kako ravnodušnost, tako i otvoreno odbijanje kojim mu ne dopuštamo pristup u svoj život. Isus reče da će kralj opake nemilo pogubiti, što znači da ni nama Gospodin neće progledati kroz prste nemarno i neodgovorno ponašanje. Razbudimo u sebi istinsku kršćansku svijest, razmatrajmo Božja djela učinjena za nas i uzvraćajmo svim žarom srca i ljubavi, jer samo takav stav i odgovor ima smisla na neizmjernu dobrotu i ljubav kojom nas Gospodin uvodi u otajstvo radosti svoga života već sada na zemlji, a želi nas njezinom punom obdariti i po svu vječnost na nebesima.