U današnjem Evanđelju čitamo o jednom svakidašnjem pitanju koje je mučilo ne samo svetoga Petra koji ga je postavio, već je mučilo i mnoge druge ljude onoga vremena. A vjerujemo da muči i mnoge ljude našega vremena, jer je riječ o životnom pitanju koje nastaje uslijed međusobnih tenzija i napetosti koje nastaju u svakodnevnom životu među ljudima. Na žalost, ni sami nismo savršeni, a živimo i s nesavršenim ljudima koji ne poštuju uvijek niti minimum korektnosti koju bi trebali imati, a da ne govorimo da ne slijede Božji put i preporuke, već, manje ili više svjesno ili nesvjesno nanose štetu drugima. Zato sveti Petar pita Gospodina kao svoga Učitelja za savjet i duhovnu preporuku što napraviti u situacijama kada se neki njegov ‘brat ogriješi o njega’. Pri tome Petar nije mislio samo na brata Andriju, već je mislio u širem smislu na svoju braću sunarodnjake, jer su se sunarodnjaci tretirali kao braća po krvi.

Opraštanje braći

Petar je u svome upitu, doduše, već sugerirao neko rješenje, a to je da oprosti do sedam puta. Vjerojatno je samo iznio pred Gospodina mjeru koju su prakticirali u svakodnevnoj praksi u kojoj su ljudi imali svoje granice strpljenja i praštanja uvreda koje su trpjeli. S druge pak strane ni ta mjera nije baš tako mala, jer, istini za volju, malo tko od nas bi otrpio da nas netko sustavno vrijeđa, te da nam nanese sedam uvreda, a da preko toga prijeđemo i ne reagiramo. Doista, malo tko je bio spreman, pa taman da je riječ i o bratu rođenome, opraštati uvrede do u nedogled, premda je i Petar znao da ima smisla trpjeti i praštati do određene mjere, prije nego se prijeđe granica uvreda i donese se drukčija odluka. I sveti Petar i mnogi drugi čestiti obični ljudi su vjerovali da na neki način trebaju pokušati braću urazumiti na lijep način prije nego krenu uzvraćati istom ili gorom mjerom, služeći se istim ili sličnim metodama koje su sami na koži istrpjeli.

Isus pak, premda svjestan upita i životnih situacija iz kojih je nastao, ne odobrava Petru da mjera opraštanja bude ograničena mjera na sedam slučajeva, premda ni to nije malo, već to povećava na ‘sedamdeset puta sedam’, čime će slikovito Petru predočiti da opraštanje braći za nanesene uvrede ne bi smjelo biti ograničeno na neku našu ljudsku mjeru, već mora biti bezgranično kao što je praštanje Božje nama ljudima. I kao što nama Otac oprašta bez prestanka naše grijehe, slabosti i krivice, tako smo i mi dužni opraštati jedni drugima, mišljenja je Isus, što je potkrijepio i prispodobom u dvojici kraljevih dužnika kojima je kralj oprostio njihove dugove kada su ga zaiskali. Upravo svijest da je Bog nama prije oprostio mora biti presudna pri donošenju odluka o (ne)praštanju drugima. Ukoliko bi izostala takva svijest, uvijek bismo bili u opasnosti donijeti krivu odluku sukladno našoj ljudskoj procjeni i mjeri međusobnog odnosa, što Isus ne želi. Isus opraštanje stavlja u daleko širi kontekst, a to je najprije odnos prema Bogu, iz čega se tek može izvesti kvalitetan stav i prema braći koji nam nanose uvrede. Isusova nakana je da shvatimo da praštanje sukladno Božjemu naumu nam ostavlja dušu čistom i nezaraženom ikakvom zloćom, bez obzira kakvu zloću trebali trpjeti od vlastite braće i svojih bližnjih.

Opraštanje lažnoj braći

I koliko god je jasno što Isus govori Petru o praštanju prema braći, premda nije nimalo lako, sve skupa ipak otvara neka nova pitanja, jer nam život donese različitih situacija u kojima se treba znati postaviti. A to pitanje je do koje mjere treba opraštati onima koji nam nisu braća, to jest onima koji su lažna braća? Osim toga, vrlo važno pitanje je, te vrlo često u svakodnevnim situacijama, treba li opraštati toj ‘braći’ koji nam zlo čine a ne traže oproštenje? Treba li opraštati ‘braći’ koji ne samo da ne traže oproštenje, već svjesno nastavljaju činiti zlo, ne samo da ne traže da im ‘bratimo njihov dug’, već se i dalje ‘zadužuju’ zlom i mržnjom, uvredama i lažima? Osim toga, određeni broj takve ‘braće’, ‘bračnih drugova’, ‘rođaka’ i ‘prijatelja’ čine nepravdu i onima koji je trpe tumače kako su dužni trpjeti u ime Evanđelja i Isusova nauka koji nas obvezuje bespogovorno trpjeti nepravdu.

Međutim, ni sam Gospodin, sluzi velikoga svećenika koja ga je udario zaušnicom nije odmah rekao da mu oprašta, već mu je rekao: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li ne, zašto me udaraš?“ Dakle, ni on sam nije odmah oprostio, nego je najprije tražio obrazloženje za nanesenu nepravdu. Isus, doduše, time nije osporio potrebu opraštanja, jer je i s križa vapio Ocu da oprosti svima koji ne znaju što čine kada čine zlo. S druge pak strane pokazao je da smo pozvani i bratu i lažnom bratu opraštati, što ne znači da treba prekrivati istinu ili ne pokušati navijestiti put obraćenja. Onoga tko zlo čini, trebamo suočiti s istinom, pa i pod cijenu da u njemu to poveća bijes, jer zločesti ljudi najviše iskaljuju bijes kad im se oprašta, a usput im se pokaže da krivo postupaju. Doista, nikada i ni u kojem trenutku ne treba izvraćati zlom na zlo, bez obzira koliko puta smo morali trpjeti i bez obzira je li se tražili oproštenje za počinjeno zlo. Jer zlo se hrani osvetom i opravdava na taj način svoje postupke.

Stoga je najveća pobjeda protiv zla i bezakonja bezuvjetno opraštanje, čime se čuva dušu u milosti Božjoj i zajedništvu s njime, što je prava hrana duše. A onima koji zlo čine oprost je najveća kazna, pogotovo što ne stupaju u istinsko zajedništvo s Bogom i ne dopuštaju milosti Božjoj da ih obrati, tako da oni grizu i sebe i sve oko sebe upravo zato što im se oprašta. No oprostom se ne hrani njihov bezbožni stav i ne daje se pokrića njihovoj zloći, te se onda stvaraju preduvjeti da i oni jednom dođu svijesti i pameti i da se obrate od zla koje čine. Upravo zato Gospodin nije htio da njegovu učenici mjere oprost ljudskim računanjem nanesenih uvreda, već neograničenim opraštanjem kojim se stvaraju preduvjeti da i Otac nebeski nama bude milosrdan i milostiv.