Pozvani smo najprije otkloniti iz sebe svaki razdor, neprijateljstvo, nečistoću, razmirice i neslogu unutar nas, jer za blagovanje euharistije se hoće pročišćeno srce i združeno s Isusom

Foto: Shutterstock

Oni koji običavaju praviti gozbe znaju kako je to odgovoran posao koji zahtijeva mnogo truda. Najprije treba pribaviti sve što je potrebno, pa zatim pripraviti i postaviti jela na stol. Uz toliko posla može se dogoditi da se zaboravi pravi smisao i cilj okupljanja, to jest onaj pravi povod radi kojega su uzvanici okupili. A kad zaborave ili ne misle na pravi povod, onda je moguće da zaborave i na sebe, to jest da uzvanici dođu neprikladno pripremljeni za događaj zajedništva koje se kruni obiteljskim stolom i blagovanjem. Opasnost toga je onda da se slavlje pretvori samo u jelo i piće, umjesto da bude istinsko zajedništvo u kojem je blagoslov i bogatstvo imati osobe koje te mogu svojom prisutnošću i obiljem duše razveseliti i obdariti. 

Nešto slično se događalo i vezano uz pashalnu večeru koju je Isus namjeravao blagovati sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Naime, znamo kako su ga učenici pitali: Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu? Na neki način oni su se osjećali odgovornima za onaj materijalni, to jest tehnički dio priprava, što im je Isus i prepustio, a što su oni i napravili. No pripraviti pashu nije bilo moguće ni dostatno ako sebe ne priprave za taj događaj i obred. A oni su to uzeli zdravo za gotovo, vjerojatno kao jednu formalnost u kojoj su htjeli sudjelovati s religioznim uvjerenjem i osjećajima, ali to sve skupa bi prošlo kao još jedno od slavlja u nizu koje ne donosi nešto novoga ni sadržajnijega. Kako se to ne bi dogodilo, za to se pobrinuo Isus koji je za njih pripremio iznenađenje. Iznenadio ih je utoliko što je, kako čitamo u Ivanovu evanđelju, ustao od večere i počeo im prati noge i otirati ubrusom kojim je bio opasan. Tim činom je htio njima pokazati kako je neophodno da se užive u događaj koji slijedi i u dar koji im priprema, to jest za koji ih je pripremao tijekom tri godine provedene zajedno. 

No ni ovaj događaj nije prošao bez spora, jer je Petar odbio Isusovu gestu. Petar se pobunio i nije prihvatio da Isus to čini, te ga je zato Isus i upozorio da ne može imati dijela s njime ako ne dopusti da mu opere noge: Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom. Isus mu je dao do znanja kako se za puno zajedništvo pretpostavlja čistoća duše i spremnost služenja. Bez takvog zajedništva i njihovo pashalno blagovanje bi bilo prazno i promašeno, jer nije smisao samo obaviti neki obred, već doživjeti zajedništvo i uvećati ljubav. Zato Isus ne popušta pred nečim što se Petru činilo logičnijim, nego od Petra očekuje ponizan i poslušan stav. Isus je bolje od njega znao što želi postići, to jest što sama bit blagovanja, te je Petru to jasno predočio i nije podlegao pred njegovim površnim argumentima, ma kako djelovali privlačno. 

U sličnoj smo situaciji i danas, samo na drugi način. Naime, kao što Petar u prvi mah nije prihvatio Isusovu odluku da im opere noge, tako i danas mnogi bez poniznosti i pravoga uvida u stanje u društvu, koriste prigodu izraziti svoje neslaganje s poglavarima Crkve. Štoviše, ima onih koji se pri tome bune i protestiraju, kao da žele biti vjerniji vjernici od poglavara Crkve, kao što je Petar u onaj mah htio biti već učitelj od Isusa kad je odbio prihvatiti pranje nogu. Kao što je Petar mislio da bolje zna što Isusu priliči, tako i danas mnogi bez ikakve odgovornosti prosuđuju i osuđuju, umjesto da strpljivo mole i nastoje čistiti svoj duh kako bi doista mogli biti u miru, što je preduvjet istinskog zajedništva s Isusom. Jer ako je Crkva našega vremena odustala od slavlja i okupljanja vjernika, učinila je to u poniznosti, zatomivši sebe u ovom vremenu epidemije, kao što je i Isus morao zatomiti sebe i svoju božansku veličinu spuštajući se do poda u poniznosti kako bi učenicima oprao noge. I kao što je Isus pošao služiti najugroženijima da ih očisti od grijeha, tako i je i sama Crkva, vođena istim motivima, htjela izići ususret onoj najugroženijoj populaciji kako bi je zaštitila. 

I sami smo u tom duhu pozvani najprije otkloniti iz sebe svaki razdor, neprijateljstvo, nečistoću, razmirice i neslogu unutar nas, jer za blagovanje euharistije se hoće pročišćeno srce i združeno s Isusom. Štoviše, u nedostatku slavljenja, ostaje ovo što je neophodno: Isusov čin poniznosti pranja nogu učenicima je i nama poticaj da se sami ponizimo i u poniznosti prihvatimo živjeti za dobro drugih, jer nam je Isus dao primjer. A budemo li takvoga složnog duha, onda ćemo osjetiti Isusovu živu prisutnost među nama i tada ćemo znati da unatoč svemu imamo udjela u njemu. A u protivnom, da nam se omogući i ne znam koliko svečanih slavljenja svete mise, ako je u nama razdor i međusobno trvenje, pa čak i gotovo neprijateljstvo, onda je uopće upitno možemo li Isusa primiti na plodonosan način za duhovnu korist i vječno spasenje. Ako nam je euharistija samo predmet potkusurivanja i svađa, onda sigurno nečiste duše pristupamo Isusu i nemamo zajedništva u njegovoj milosti. 

Nastojmo stoga i ovim delikatnim vremenima uskladiti svoj duh s Isusom, što će nam odmah donijeti u duši plodove mira i zajedništva. Ponizno razmišljajmo, trpimo i rastimo s Kristom po primjeru svetih Apostola koje je Isus svojim primjerom pozvao na poniznost. Živimo po uzoru na svece koji su sve što su imali reći izgovarali u Kristovoj prisutnosti, pa ćemo biti donositelji Isusove blizine i zajedništva u naša srca, naše obitelji i sredinu. Ako nam je stalo do Krista i do njegova otajstvenoga Tijela, onda ćemo izgrađivati svojim stavom i poniznošću i otajstveno tijelo Crkve, njegove Zaručnice. A ona živi od onih koji znaju s drugima suosjećati, patiti, trpjeti i težiti prema pravoj čistoći bića, nakon čega nas Gospodin sigurno neće zaobići, već će on doći sjesti za naš stol i dati nam da imamo dijela s njime ne samo ovdje, već i u vječnosti. 

don Ivan Bodrožić | Bitno.net