Kriz

Foto: Shutterstock.com

Naprosto je nevjerojatna ta prisutnost ljubaznosti za vrijeme križnog puta. Tamo gdje bi rijetko kome palo na pamet misliti i na što drugo osim na sama sebe, svoj spas, svoje izbavljenje, događaju se neki momenti koji se ne daju lako objasniti. Odnosno, mogu se lako objasniti ljubavlju, iako toj istoj ljubavi kao da nije tu mjesto. Kao da je upala u neki pogrešan film ili barem pogrešan kadar. Ona, zapravo, ne bi trebala biti tu po nekim zakonima okrutnosti, ljudske džungle i zakona preživljavanja. Tu ne bi trebalo biti te ljubavi. A ipak, Gospodin susreće Majku. Bez očajavanja i kukanja. Sreće i Veroniku. Jeruzalemske žene. Šimuna Cirenca. I sve se čini kao da On pomaže njima, a ne oni Njemu. Ima trenutak i vrijeme za njih. Pokazuje im svoju pažnju usred nečega što je zasuto krvlju, tugom, jadom i mukom. Ima vremena za ljubav. Ima vremena za čovjeka. Poruka za sva vremena.

Sedam posljednjih Kristovih riječi. Sve su te riječi duboke i znakovite. Riječi kojih se trenutno ne mogu otarasiti, su one riječi kad Gospodin oprašta raskajanom razbojniku. Kome bi palo na pamet tamo, na tom mjestu i u to vrijeme nešto opraštati? Tamo se vrišti od bola, ne možeš misliti ni na što drugo osim na vlastitu bol koja vodi u sigurnu smrt. Nema tu više drugog puta. Smrt samo što nije nastupila. A oni raspravljaju. I pada obećanje. Obećanje o kraljevstvu nebeskom. Sigurno obećanje da će taj razbojnik, koji je raspet zbog jako puno ružnih stvari, biti u Božjem društvu taj isti dan. Usred toga ničega, tj. usred te boli, krvi, muke, tame ljudskog roda i događaja razapinjanja Sina Božjega, odbacivanja Njegove pojave i Njegove ponude, blista nova ponuda. Svjetlo se ne da baš tako lako ugasiti. Pa i kad se ostatku svijeta čini da je to svjetlo ipak ‘odsvijetlilo’ svoje, ono se ne da. Ono je jače od tame. Tama ga ne obuze…

U priči o stvaranju svijeta govori se o Edenu i o Edenskom vrtu. Eden je, zapravo, beživotno područje, beživotan prostor. Kad kažemo ono ‘usred ničega’, to Eden je onaj dio koji se odnosi na ‘ničega’. Bog tu stavlja Edenski vrt, mjesto gdje cvate život. Naprosto život. Usred ničega odjednom se pojavljuje život i to Božjom intervencijom. Bog daje život i taj život blista usred ‘doline smrti’. Upada u tu ‘dolinu smrti’ i razgoni tamu, razgoni smrt. Jest, često izgleda da Mu tamo nije ni mjesto, jer tu valjda trebaju vladati sile povezane sa Zlom, sve ono loše i pokvareno koje i moj život želi napraviti istim takvim – pokvarenim, lošim i zlim. Ali to više nije život. To je smrt. Hodajuća smrt. Živa smrt. Previše je toga lošega oko nas. Previše tame i pokvarenosti. I to nije razlog za odustati od dobra. Od činjenja dobra. Od hranjenja dobrom. Oni događaji s križnog puta isto kao da nisu ni trebali biti tamo. Možda i nisu. Ali su bili tamo. Onaj vrt možda nije trebao biti usred pustare i beživotnog teritorija. Ali se stvorio tamo. Onaj događaj na križu se možda nije morao ni mogao ni trebao zbiti. Ali jest. On je došao na ovaj svijet da mi imamo život i to da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10,10).

To su krici ljubaznosti. Odjekuju. Provociraju. Izazivaju. I donose Radosnu vijest. I Radosna vijest postaje radosna upravo zbog takvih događaja. Kad ide sve protiv tih krikova ljubaznosti. A oni se ipak dogode. Tamo gdje im po svim računicama, proračunima i izračunima uopće nije mjesto. Ali, nijedna zabrana tu ne pomaže. Radosna vijest je radosna u svojoj biti. Okolnosti nisu razlog zašto bi Radosna vijest trebala prestati biti radosna.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.