Kad čovjek osjeti Božju prisutnost i shvati da je baš ta Božja prisutnost ono što čini moju nemoć sporednom stvari. Nema više veze što čitavu noć prije u ribolovu nije uhvatio apsolutno ništa. On sad kaže da valja krenuti u akciju. Njegova Riječ je presudna. Ne moja riječ

Foto: Shutterstock.com

Preko prve Božje zapovijedi, prvog Božjeg savjeta, brzo preletim. Nemam drugih bogova. Ne klanjam se idolima. Ne slavim crne mise. Moja vjera, moje uzdanje, u kome li je? Na koga sam se oslonio i tko je stavio svoju ruku na moje rame? Moja vjera je živa, ponekad življa, ponekad mrtva… Jedan je Bog, a kome ja predajem sebe, svoje vrijeme, svoj život? Jedan je Bog, a dok proživim i jedan jedini dan, jedan jedini sat, kome li je on darovan? Bogu ili mamoni? Bogu ili idolima? Neću opstati ako se ne oslonim na Gospodina. Moj opstanak je isključivo povezan s traženjem utočišta, skloništa i zaklona u Bogu. Čemu se može nadati jedan duhovni život, jedan duhovni razvoj, ako sav svoj razvoj, sav svoj put i sav svoj napredak nije započeo i završio u Bogu? Čemu se može nadati jedan duhovni život ako mu Bog nije zaklon i zaštita, utvrda čvrsta protiv dušmana…

Opasnost vreba na svakom koraku. Ne kaže se bez veze da je život borba. Oslonim li se na sebe, ili na ljude, u njihove savjete i dobre namjere, strah me kako ću završiti. Svako jutro je novi poticaj vratiti se Bogu, Njemu izručiti svoj dan, svoje namjere, svoje planove, svoje ideje. I pokušati shvatiti jesu li to i Božji planovi, zahvati, ideje. Jer, ako ne slušam, onda i nemam što prenijeti. A prorok sam. Osoba koja je zadužena prenijeti Božju poruku. Ako ne slušam, onda nisam medij. Ne prenosim poruku. Onda tiskam svoje prospekte, lijepim svoje plakate, dijelim svoje misli i riječi. Ako prvo Njega ne osluškujem, onda iz mene izvirem samo ja.

Moja nemoć nije nešto čime se mogu pohvaliti. Moja nemoć je kako joj ime kaže – nemoćna. Ta glina, prah, prašina koja se premješta sad ovdje, sad ondje, ostavlja neke malene tragove, a po otiscima se zasigurno može jedno vidjeti – bili su to nesigurni koraci. Vjera se kuša u teškim trenucima. A tada moja nemoć postaje još nemoćnija. Kušnje su trenuci kad moja nemoć postaje željna i žedna Njegove svemoći. Kad bi mi barem taj put bio malo jasniji. Koliko je nemoćna moja nemoć, a koliko je moćna Njegova svemoć. Onda bih u toliko stvari drukčije postupio. Onda bi i moja molitva bila drukčija. Onda bih ga i slavio drukčije. Onda bi i moj život bio kudikamo drukčiji. Kolika je to samo borba! Borba između moje nemoći i Božje svemoći. I kao da mi se čini da ponekad ja nadjačavam. Ta moja nemoć je nekako živa, otima se, joguni se… Svojeglavo ide po svojim nekakvim stazama praveći se da je sigurna i da sto posto zna kud treba ići. A kad pogledam na kartu kretanja, to izgleda smiješno. Nespretno. Izgubljeno. Naivno. Prevareno. Izigrano.  A moje oči govore nekad dijametralno suprotno. Kako je to super potez, kako je to ispravna odluka, kako je to poželjno, pametno, privlačno…

Uvijek je lijepo izići iz iskustva molitve. Molitve koja postaje radost i užitak, slasna poput najslađeg slatkiša iz djetinjstva. Postoji ona molitva koje se čovjek nikako ne može nasititi. Teško je to i opisati. Ali postoje ona jutra kad dok se probudim, nema ničega drugog na pameti osim molitve. Postoje oni dani koji ne mogu proći bez molitve. Ne postoji više ono da nemam vremena. Ne mogu izvući dan bez Onoga na koga se oslanjam. Ne mogu napraviti koraka, poteza, projekta bez Onoga na koga se oslanjam. Kako onda zaboraviti? Poput starca koji se oslanja na štap bez kojeg mu je nemoguće hodati. Možeš zaboraviti štap do prvog otvorenog prostora. Onda se vraćaš i gledaš gdje ti je taj štap, jer bez njega nema dalje.

Izići na otvoreno. Izvezite na pučinu, zapovjedio je Tesar iz Nazareta ribarima iz Galileje. Malo paradoksalno. Ali oni su Ga poslušali. Ne zato što im je nešto govorilo kako je On stručnjak u polju ribarstva. Nego zato što je govorio kao nijedan čovjek prije Njega. On je bio poseban. On je zaslužio njihovo povjerenje. A tko zaslužuje moje povjerenje u tolikoj mjeri da mu prepuštam da vodi moj život? Tvoje povjerenje? Tvoj život?

Kad čovjek osjeti Božju prisutnost i shvati da je baš ta Božja prisutnost ono što čini moju nemoć sporednom stvari. Nema više veze što čitavu noć prije u ribolovu nije uhvatio apsolutno ništa. On sad kaže da valja krenuti u akciju. Njegova Riječ je presudna. Ne moja riječ. Jer moja riječ se i piše malim slovom koliko je nemoćna. A Riječ? Ona se piše velikim slovom jer je zbilja velika. Jer se na Njezin spomen i gore premještaju i stabla se čupaju iz zemlje. Jer se na Njezin spomen uklanjaju zlodusi, liječe se bolesti, stišavaju se oluje. Jer se na Njezin spomen čiste grijesi, ispravljaju zgrbljeni udovi, umnažaju se kruhovi. Toj Riječi sam postavljen biti medij. Tu Riječ posredovati. Od te Riječi uzimati, toj se Riječi klanjati, od te Riječi živjeti. Napokon, živjeti tu Riječ.

Božja prisutnost od mene čini medij. A ja sam medij samo zahvaljujući Onome od koga dolazi poruka. Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj. Ipak, Gospodin sam izabire ući pod moj krov. Onaj zlomoćan krov, onaj krov koji prokišnjava, koji se jedva drži. Ispod ovoga moga krova uopće nije sigurno zadržavati se. Ali On ima drugi plan koji mi nije uvijek razumljiv ni shvatljiv. On od tog krova i od mog doma – mene samoga – želi učiniti nešto lijepo. Jer me želi za sebe. Da se oslonim samo na Njega, da samo Njemu vjerujem i da se samo Njemu klanjam.

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.