Isus je rekao da je On trs, a mi loze. Rekao je da smo mi u Njegovu vinogradu i da nije došao dokinuti ili ukinuti, nego ispuniti ono staro. Pa ako je On taj trs, a mi loze, onda možemo reći da «čistokrvne» biljke ne postoje u Božjem vinogradu. A zašto?

Pa, recimo to ovako. Kad bismo trebali od stare biljke učiniti novu, mi moramo kalamiti na tu staru nešto novo. Kalami se na način da se razreže dio starog debla biljke i na taj dio se nasloni i dobro zaveže komadom tkanine kako bi se taj novi dio spojio sa starim. To se uglavnom radi na onom dijelu koji se grana, a ne negdje sa strane, makar i to sa strane može biti moguće, ali novi plod nastaje samo na tom dijelu biljke.

A kakve to veze ima sad s nama u Božjem vinogradu?!
Da bi se od starog čovjeka stvorio novi čovjek, stari mora prihvatiti rezanje, potez nožem, odnosno Božji zahvat na sebi. Da bi nešto novo moglo doći na staro, mora se osloboditi i napraviti neki prostor u koji će se to novo smjestiti, odnosno isprazniti se od sebe i svoje samodostatnosti i porušiti svoje temelje koji su na pijesku ne bi li Bog mogao početi ponovno od temelja u nama graditi naš život na kamenu zaglavnom, Isusu Kristu. A treće što staro mora prihvatiti jest da se grčevito ne drži za svoje staro jer onda ne će primiti novo, ali isto tako, druga skrajnost je kada staro odbaci sve svoje i primi novo, odnosno kad svoju duhovnost počne temeljiti u oblacima, zanemarujući svoju narav i potiskujući svoje potrebe. Četvrta stvar kod kalamljenja je da se promjena ne događa automatski, nego Boga puštamo u svaku poru svoga bića kroz čitanje Njegove Riječi, kroz Euharistiju, primanje Njegova Presvetog Tijela koje treba zahvatiti sve naše žile, vene, godove, stanice i nabore.

A što je to novo?
Sve ono što me mijenja, sve ono što me potiče da radim na sebi preispitujući se, osluškujući, dopuštajući da se sve u meni i ja sam sebi postavim u pitanje, otvarajući se istini i ulazeći u svoje dubine kroz povratne informacije ljudi oko mene. A novo ne znači temeljiti svoje obraćenje, novi život u Bogu samo u osjećajima, samo u lijepim stanjima duše koja se «utapa» u Božjoj blizini, dapače, kako bi se dogodila promjena, mora se prerezati jedan dio stare biljke, moraš se osjetiti napušteno, beznadno i bespomoćno, jer Bog nam ne tumači svoje postupke s nama, tek nam nakon nekog vremena daje da spoznamo što i kamo je sve to išlo i gdje nas je sada doveo. Da, novo se rađa u porođajnim bolima.

A kakvi smo mi najčešće?!
Kad nam se dogodi nešto što nas pokoleba, neko stanje suhoće, bespomoćnosti, mlakosti i bez osjećaja ugode, mi postajemo kao morski krastavci koje more ljulja kako valovi i brodovi nailaze. Postaje nam svejedno jesmo li na dubini ili u plićaku, nebitno nam je jesmo li na pravom putu kad nas je Bog ionako zapustio jer ne daje nam osjećaj ugode. A da bude još bolje, mi smo svjesni tog stanja i ne da nam se mijenjati i pomaknuti, ne da nam se izaći iz stanja bljutavosti jer nam u neku ruku ta bljutavost i odgovara – ništa ne moramo i ništa nam se ne da. Prepušteni vlastitom očaju, posve uronjeni u osjećaj sebičnosti i jada, ne vidimo druge oko sebe i ako nam ti drugi nešto i kažu o našoj istini, odjednom se pretvorimo u morskog ježa na koji je netko nagazio. I pod prividom poniznosti povlačimo se, a zapravo štitimo svoj ego da se slučajno ne bi spustio ili doveo u pitanje. I tako u krug.

Da, teško je dopustiti Bogu da nas kalami, da ne budemo kisele višnje, nego sočni spoj višnje i trešnje. Ali kisela višnja mora pustiti trešnjinoj «krvnoj grupi» da slobodno kola našim žilama i da se stopi s nama. Tako ono što mi u Euharistiji promatramo kada se u vino nadolijeva voda koja se više nijednim procesom ne može odvojiti, postaje naša stvarnost gdje mi kao kisele višnje koje prepuštaju većinsku ulogu milosti/vinu, svjesni svoje vode/naravi postajemo jedno srce i jedna duša s Onim koji žeđa za nama, Onim koji nas toliko silno želi blizu sebe.

Ljeto je počelo, ne budimo ni morski krastavci, ni morski ježevi, budimo višanj, spoj višnje i trešnje, stablo koje će odisati mirisom, svježinom i svjesno svoje kiselosti, oslanjati se na slatkoću koju samo Bog daje.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]