Kada bi znala tko je onaj koji ti govori

Davno sam čitajući dio iz evanđelja koji govori o Isusovu razgovoru sa Samarijankom uočila ovu rečenicu, i nisam ju odmah razumjela, nije mi bila jasna i nisam vidjela što iz nje mogu iščitati, no Bog polako slaže komadiće mozaika u nama i postaje mi jasnije. Sve više uočavam kod ljudi koji me okružuju, potrebu stavljanja Boga prema kalupu koji njima odgovara, pa Isus postaje za neke trgovac, za druge ozdravitelj, za treće čudotvorac, a tako malo njih doživljava Isusa kao svoga brata, prijatelja, istinsku Ljubav. Kao da nedostaje istinskog iskustva sa živim Bogom koji nadilazi naše osjećaje.

Nije nas vjernika malo, koliko je malo onih koji doista poznaju Isusa. Prema Isusu se ponašamo kao prema trgovcu kod kojeg dolazimo kad nam nešto treba, kada nešto pođe krivo. Stanemo pred Njega i zatražimo da nam pomogne, izliječi, a ni ne pogledamo Ga, ne promotrimo crte Njegova lica, ne uočimo Njegovo držanje i emocije na Njegovu licu. Ne upitamo Ga kao prijatelji za mišljenje, ne zašutimo na trenutak pred Njim da čujemo što nam On želi reći. I tako odemo iz trgovine: zadovoljni ili nezadovoljni, s većim ili manjim zamjerkama i ponovno se vraćamo kad nam opet nešto zaškripi.

A svatko od nas treba u životu osobu s kojom će uvijek moći razgovarati, pred kojom će moći biti to što je, takav kakav je i povjeriti joj se u svemu. Milost i blagoslov je kad imamo takvu osobu, ali ako nemamo, još je veća milost jer nam sam Isus želi biti ta osoba. Svi smo mi na nekom putu prema nebu, bliže ili dalje, ali pozvani smo ne samo ići Njegovim putem, nego suobličavati se Njemu. Najveće suobličenje događa se kroz patnju i trpljenje, ostavljenost i samoću, a mi iz takvih situacija najčešće bježimo i krivimo Boga za to. A trenutci trpljenja nisu ništa drugo doli trenutci Božjeg privlačenja nevidljivim nitima ljubavi s kojima nas želi privući sebi.

BOG JE LJUBAV! Ljubav!!! Ta ljubav koja sve podnosi, prašta, ne traži svoje, ne nadima se, ne hvasta… daje se i dolazi potiho i nježno, kao blagi lahor. Zbog toga Ga tako slabo čujemo, jer trebamo biti barem nekoliko trenutaka u danu u tišini pred Njim i dati Mu da sunča našu dušu! Takav je naš Bog, Bog odnosa – dubokih, iskrenih, jasnih i čistih! Zato Ga tako malo i poznajemo, jer su naši odnosi zagađeni našom sebičnošću, samodostatnošću, neiskrenošću i koristoljubljem.

Moramo se okrenuti za 360° i krenuti u sebe – s Isusom. Povesti Ga prostranstvima svoga života, od začeća do sadašnjeg trenutka i stalno Ga držati za ruku, jer bez Njega u blizini sve djeluje očajno, isprazno, bijedno, a s Njim to dobiva drugi smisao, jer možemo gledati Njegovim očima, samo ako Ga pustimo u svoj pogled, ako malo više promatramo Njegov lik, upoznati ćemo Ga.

Jer trenutak kada On umire na križu nije davni događaj koji se tada dogodio, a mene se ne tiče, nego On umire za tebe danas i ono što od tebe traži je: «Daj mi piti!».
Kad bismo znali samo koliko Bog za nama žeđa, koliko nas traži, koliko čezne za susretom s nama, u ljubavi!!! On je žedan naše ljubavi, naše iskrenosti, našeg povjerenja. Daj mu piti iz čaše tvoga života i podijeli s Njim sve što imaš jer On je tvoj Gospodar, tvoja ljubav! On je tvoj mir!

Bog nam se želi približiti i biti nam blizak, ali ne ide to bez naše volje i opredjeljenja. Oslonimo se na na Njega, tražimo Ga u prazninama svojih dana, suhoćama i lutanjima. Razgovarajmo s Njim, promatrajmo Ga i osluškujmo što nam ima reći – preko svoje Riječi, kroz susret pred tabernakulom u našoj crkvi. Slušajmo Ga i upoznajmo Boga ljubavi i odnosa.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]