Volim one čiste ljudske momente, bez neke koristi ili skrivene namjere. Takve momente često vidim prožete Božjom blizinom. Kao da se i On umiješa. Zapravo, On nije nikad ni bio daleko, samo ga ja mogu odgurnuti iz svoje svijesti i svog razmišljanja. Neki dan se uspinjemo putom od groblja prema crkvi. Pokopali smo jednog fratra. Velika je strmina, a nas ima i mladih i starih. U jednom trenutku osjetim nečiju ruku kako se prima za moju negdje oko lakta. Jedan stariji fratar reče: ‘Pomozi mi…’ I tako se nas dvojica uspesmo do na vrh, tamo gdje je ravno. I nema tu puno filozofije. To je život. To je i Evanđelje koje nas zapljuskuje svakodnevno, samo što ga nekad vidim i prepoznam, a nekad prođe pokraj mene kao da ga je netko pročitao ili izgovorio na kineskom ili na kiluba jeziku. Biti oslonac nekome. Umjesto biti prepreka ili zamka nekome. A izvedivo je i jedno i drugo. Treba snage i vremena, ali i upornosti i za jedno i za drugo. Trudim se ne biti zamka ili prepreka nekome. Možda to i jesam za nekoga. Ali biti oslonac je divan osjećaj. Dobiješ nenadano povjerenje, a ti nisi siguran jesi li ga vrijedan. Tako je i s duhovnim pozivom. Tako je i s ‘poslom’ kojeg obavljam u ispovjedaonici. Tako je i s mnogim drugim situacijama moga života gdje netko u meni traži oslonac. Nepoznate i poznate osobe. Problem je u tome što se i ja moram na nekoga osloniti. Već duže vrijeme to pokušavam. Osloniti se na Krista. Ne na svoje snage i sposobnosti. Ni na svoju visinu, ni na svoju pamet. Ako ja trebam biti nekome oslonac, neka to bude po Kristu. On daje i snagu i izdržljivost. Jer, zapravo, ne donosim sama sebe nikome, nego donosim Krista. Jao meni ako se budem oslanjao na sebe, a zaboravim Krista…

U tom čistom ljudskom trenutku, zaboravljajući sve ono što se dogodilo prije i što će se dogoditi kasnije, vidio sam nešto predivno. Umjesto da radim gluposti, dangubim, pričam u prazno ili smišljam smicalice, bio sam koristan nekome. Nije to prvi put. Nadam se ni zadnji. Ali, dani prebrzo prolaze, a koristim(o) ih na previše nebitnih stvari, previše gluposti i previše je toga površno u našim životima. Sveti Petar je u Djelima apostolskim ukratko i sažeto opisao kako je izgledao Kristov život na zemlji. ‘Prođe zemljom čineći dobro.’ Idealan životni savjet i poticaj. Sveti Augustin sažima naše djelovanje u jednostavnu zapovijed: ‘Ljubi i čini što hoćeš.’ Život nezaustavljivo i sve brže prolazi. Prolazi li Krist pokraj mene? Prolazi li moj život pokraj mene?

Prignuh glavu jučer za mladomisnički blagoslov. Danas opet prignuh glavu za odrješenje od mojih grijeha. I moj mladomisnik i moj ispovjednik su niži od mene, tako da sam se morao dosta sagnuti. Stajali smo i u jednoj i u drugoj prigodi. Pokreti u Crkvi također imaju svoju simboliku. Sjedenje, stajanje, klečanje, poklon, naklon… Ovo jučer i danas me samo podsjeti da sam itekako potreban Božje milosti i da sam neizmjerno malen u usporedbi s Božjom neizmjernom veličinom. I ako mislim po Božju živjeti, onda se treba ustrajno utjecati Božjem milosrđu. I on će pogurati, usmjeravati, podržavati, održavati… Stegnulo me u grlu kad sam primao mladomisnički blagoslov od mog brata u Kristu. Bez riječi je to bilo. A sve je rečeno. Njegove ruke su Kristove. Njegovo srce je Kristovo. A Krist se želi ušuljati u svačije srce i prisvojiti svačije ruke. Srce koje će biti tvornica ljubavi i ruke koje će činiti dobro…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]