Mnoge ljude susrećem koji se žale na uvjete svoga života, na ljude oko sebe, na stanje oko njih, na krizu o kojoj svi govore. Sve je prepuno nezadovoljstva i gunđanja, mrgođenja i nekih ozbiljnih lica koja sve promatraju proračunato i s predrasudama! Jesmo li mi kao vjernici pozvani biti dio takve mase?!

Hod

Razumski i logično je da čovjek bude nezadovoljan kada mora spajati kraj s krajem, kada mu je član obitelji bolestan i treba skupe lijekove zbog kojih diže kredite, kada ima tri školarca za koje svakodnevno izdvaja novac i dodatno režije koje nisu nimalo jeftine. Ako ima i auto, mora misliti i na benzin i na registraciju, a ako još k tome puši, svakodnevno iz njegova džepa i za to odlazi po 20 kn. Ako si čovjek želi kupiti novu majicu ili nešto kozmetike, mora i za to uštedjeti ili odvojiti novac. Ako sada stavimo materijalne nedostatke na stranu, pogledajmo odnose unutar obitelji: dijete je u pubertetu, niti se javlja kad ode, niti kad dođe, ne misli ni na kog osim na sebe. Ako je jedan od roditelja upao u alkoholizam ili kocku, to je već pitanje svakodnevnih svađa, a ako živi i svekrva koja je nepokretna s vama, a i ona ima svoje mušice i prohtjeve, naravno da ćete biti nezadovoljni. Ako radite cijeli dan, kada dođete s posla jedva čekate da se odmorite i da vam nitko ne smeta. Često su odnosi u obitelji bez komunikacije i bez međusobne interakcije, što otežava situacije u kojima se nađe obitelj jer se problemi nisu naučili rješavati jezikom, nego šutnjom ili agresijom. Ako se okrenemo prema poslu i zaposlenju, većina hrvatskih obitelji ima samo jednog člana koji radi, što znači da je sve na leđima jedne majke ili jednog oca. Ako je riječ o majci, ona će biti umorna i frustrirana jer ništa ne stiže, a doma kada dođe sve ju čeka kao da nema doma troje djece i muža koji cijele dane sjede za kompjutorom ili televizorom. Ako je riječ o ocu, on će često osjećati teret jer ne može svojoj djeci sve priuštiti i povlačit će se u sebe. Sve u svemu, ovo djeluje kao opća katastrofa! I u svemu tome, što se Crkve tiče, naslovnice su pune negativnih primjera i to općenito odbija ljude ne samo od odlazaka na svetu nedjeljnu Euharistiju, nego i od vjere u Boga. Ako i odete koji put na misu, ne da vam se slušati svećenika koji „jedno živi a drugo govori“ te koji priča priče o Božjoj ljubavi koje djeluju kao pričice za djecu… hm…

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Zar ti nitko, čovječe, nikada nije rekao da milost djeluje unatoč čovjeku koji je tebi daje, bilo u liku sakramenta, bilo riječima! Zar nisi svjestan, čovječe, da Božje ime spominješ samo u psovkama, a svećenike samo u osudama! Zar nisi svjestan, čovječe, da se svijet ruši prvenstveno u tebi i da crne naočale kojima gledaš druge tebe priječe da vidiš sebe… o kako smo siromašni Tobom, Bože! I onda, usudimo se kriviti Boga za sve što nam se događa, a nikada Ga ništa nismo zamolili, nikada Mu se nismo obratili riječima vjere i ljubavi! Ne puštamo Boga u svoje domove, u svoje obitelji, u svoje odnose, na javna mjesta, u politiku, na zidove, a bunimo se što nam je teško i što smo nezadovoljni! O kad bismo se barem okrenuli Bogu i ponovno molili sa svojim obiteljima krunicu, barem Očenaš prije jela ili spavanja. Ne! To rade ludi ljudi koji misle da ih Bog može spasiti. E pa probaj čovječe bez svog Boga, a ja ću sa svojim Bogom!

Živjeti s Bogom na prvom mjestu ne znači da će nam biti lijepo i dobro, nego da će nam biti blagoslovljeno. Imat ćemo križeva, ali ćemo ih znati nositi. Imati ćemo poteškoća, ali će nam nada biti okrjepa. Primat ćemo pogrde i izrugivanja, ali ćemo znati s Kim računamo! Možda sve ovo zvuči jednostavno, ali za početak, stavi u svakom svom danu Boga na prvo mjesto, prekriži se i predaj Mu dan koji je pred tobom, jer KAD JE BOG NA PRVOM MJESTU, SVE JE NA SVOM MJESTU!

s. Marija Pia Tadijanov

Foto: Shutterstock.com