Ne volim baš nešto politiku. Stoga mi se čak ne da nešto ni pisati o njoj. Nisam ni upućen nešto previše. Nije da zatvaram oči, nego mi se to sve čini tako iskomplicirano da mi se čini da bi mi trebao novi fakultet da to sve shvatim i razumijem. A dojma sam, kad bih i završio taj ‘fakultet’, do tada bi se sve opet promijenilo, promijenili bi se ustavi i sklopile nove koalicije da bih opet bio na početku… Ovo dana su se ljudi naoštrili sa svih strana i ukrstili svoja koplja i mačeve, riječi i disertacije na temu zdravstvenog odgoja i, koliko vidim, hrvatskog kanala. I opet moram naglasiti da mi je i dalje čudno zašto Severina i dalje ne hoda s onim brošem s brojem nezaposlenih… A u Bosni i Hercegovini pitam se broji li uopće netko koliko ima nezaposlenih. (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

Nego, ovo dana se dogodio još jedan incident u ovoj našoj uopće incidentnoj državi. Netko je postavio eksploziv u Mostaru na spomenik poginulim pripadnicima Armije BiH. Naravno, stotinu je sad različitih priča o tome tko je to napravio. ‘Naši’ ili ‘njihovi’. Slučajno sam naletio na jednu emisiju na ‘Radiju Federacije’. Javljaju se slušatelji i komentiraju taj događaj i usput povezuju priču o hrvatskom kanalu. I ispljunuo jedan slušatelj izjavu na koju nije nitko ni trepnuo. Reče čovjek da nije potreba od hrvatskog kanala kad tu uopće ne žive Hrvati nego samo bosanski katolici. A voditelj se naglas zgrožen i pogođen pita kako bi tek Hrvati neobjektivno izvijestili o tom događaju u Mostaru. (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

Nije mi u cilju raspirivati mržnju. Nije mi uopće u cilju zauzeti neku stranu. Samo se imam potrebu načudit koji trenutak. Ovdje je izgleda sve moguće. Pa tako i da na plakatu za predstavu naziva ‘Fine mrtve djevojke’ stoje dva kipa Blažene djevice Marije zagrljena.  A političari… Nešto se sjećam one pjesme Hladnog piva koja kaže da ništa nije sveto, nego je sve bruto i neto. E, to je to… Interes je kamen temeljac mnoge koalicije i mnogijeh ustanove. Pritom ne mislim na nacionalni interes, tu sintagmu kojom se barata na sve strane. Koji nacionalni interes? Ako se pritom misli na vlastiti džep i džepove bliže i dalje rodbine, kumova i ostalih bližih i daljih interesdžija… (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

Radi se o interesu, kako mi se čini, koji nije vidljiv svakome. Pušta se jedna priča u javnost, bacaju se kosti, zameću se svađe, a ta ‘politička elita’ da bi okom trepnula. Idemo putem gdje ništa nije sveto. Obitelj, narod, dijete, vjera, Bog… Sve je podložno manipuliranju. Ako tu mogu negdje ugledati svoj interes, pristajem, može, daj, stavljaj, predbilježi… To je posebno grozomorno tijekom predizbornih kampanja. Lica koja ulijevaju povjerenje s ogromnih panoa smiješe ti se i ti im povjeruješ. Do idućih izbora… (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put.)

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku![/facebook]

U prošlosti se prijetilo Bogom, Njegovim sudom, paklenim ognjem i mukama. I ljudi su ‘padali’ na to. Danas, s ovakvom retorikom, čovjek može naići samo na podsmijehe. Može nam se učiniti da je i Bog ovdje rekao ‘laku noć’. No, jedna od meni dražih činjenica u koje sam povjerovao je ta da Bog ne ovisi o tome što ću ja misliti o Njemu. Odnosno, da on ne ovisi o mojoj vjeri ili nevjeri – kao da bi bilo moguće ako ja ne vjerujem u Njega da On, zapravo, ne postoji. Stoga i ne prijetim. Nego vjerujem u Njega. Koji je daleko veći od mog interesa. Kojemu je u interesu da ja budem bolji. Da moj narod, obitelj, djeca imaju bolje uvjete za život. Zid, zavjesa ili žica koju podižem oko svoje savjesti ne znači da moje zlo neće povući posljedice za sobom. Pitanje ostaje: ‘Što kad se Bog i moji interesi sudare – tko će izići kao pobjednik?’ (Kažiprst automatski leti tamo iza uha i počešem se koji put…)

fra Željko Barbarić