Možemo izdahnuti. Usporiti. Ne moramo puno činiti. Spasenje svijeta ipak ne ovisi o nama. Jer ako želiš nahraniti gladne, kreni od hranjenja onih koji su “najgladniji” – tebe. To su tvoji najbliži.

Osjetimo nepravdu, vidimo nemir i trpimo nesklad u svijetu i pitamo se – kako se pokrenuti, što činiti, zašto se to događa i kako to da to drugi ne vide kao i mi?! Iako je uistinu toliko toga za popraviti, možemo zaustaviti sve svoje emocije i napore za ekstremne situacije. Taj toliko željeni sklad počinje od nečega sasvim drukčijeg. Dolazi po našem pomirenju. Kada se smirimo pred Bogom i udomaćimo živeći u Njegovoj prisutnosti i po Njegovoj volji, cijeli naš svijet će se preobraziti.

Smireni u Njegovu oproštenju i otkupljenju, prigrlit ćemo i vlastiti život. Vidjet ćemo da naše borbe pronalaze svoj mir puno bliže nego što nam se čini. I uvidjet ćemo da je teže istinski voljeti one nama najbliže, pa i same sebe, nego se cijelim bićem rastrgati za neke tamo nepoznate ljude ili se potrgati za sve naše (ne toliko važne) poslove…

Naša odgovornost jest iz ljubavi činiti za druge, no preispitivanjem sebe i svoga života, često ćemo otkriti da preskačemo nekoliko stepenica u tom silnom pomaganju i spašavanju. Često otrčimo predaleko i pronalazimo odgovornost izvan stvarnih potreba. Prečesto bježimo, umjesto da svoju čežnju za doprinosom “spasenju svijeta” poklonimo onima kojima to najbolje možemo pružiti i kojima će to najviše značiti – onima koji su u našem okruženju, koji su nam najbliži. Teže je voljeti svoje najbliže i same sebe, prihvatiti vlastitu i tuđu ljudskost, nego imati udjela u bilo kojem svjetovnom uspjehu, borbi, inicijativi, znanju, stvaranju…

Netko pronalazi svoje poslanje upravo u tim velikim (globalnim) uspjesima, no ostali prečesto u tome pronalazimo bijeg. Bježimo od svojih nezacijeljenih rana i stvarnih problema, misleći da ćemo tim preskakanjem pokrpati sav nemir koji nas tišti. Težimo se izdići iznad sebe, razdijeliti tu odgovornost za spasenje i činjenje izvanrednog dobra, a ne uspijevamo živjeti vlastiti život u punini. No mir ne može doći ako ne zacjeljuje ono što zapravo boli.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih tekstova – klikni like[/facebook]

Zato ponekad jednostavno kažimo “Ne!” svojim nezdravim ambicijama i nebitnim poslovima. Vidjet ćemo da se ništa strašno neće dogoditi. Baš naprotiv. Izvanredne milosti će nas ispuniti kada pregazimo vlastitu sebičnost i stanemo na kočnicu svom neprihvaćanju. Ako prije nego pohrlimo u spašavanje svijeta, pokušamo spasiti vlastiti život, uviđat ćemo kako najbolje služiti – kako se i gdje davati da bismo mi bili u miru, sreći, ispunjenju i smislu. Prihvaćanjem svoga života, on će nam se blagoslovljen uistinu moći i događati.

Vratimo se doma, svojim temeljima – svom Ocu, a po Njemu i svojim obiteljima, te braći i sestrama koji su nam tako nezasluženo i milostivo darovani. Pođimo kući i zavolimo svoje bližnje: podržimo ono što je njima važno, ne prigovarajmo, ne širimo nervozu i zlovolju, zanemarimo koji put svoju udobnost, dopustimo da nas vole onako kako mogu i znaju, ohrabrujmo njihovu ljepotu, pokažimo razumijevanje, volimo ih i ljubimo… Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. (usp. 1 Iv 4, 12) Vratimo se tamo gdje naš život uistinu jest. Vratimo se kući i zavolimo svoje najbliže.

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.