Obično dobivamo savjete da upravimo pogled naprijed, da se ne osvrćemo unatrag, da ostavimo prošlost iza sebe. Da je pokopamo i napustimo, jer danas treba živjeti i za sutra se pripremati. Jučer je davna prošlost. A tek prekjučer… U suprotnosti s takvim razmišljanjem stoji poziv da se vratimo korijenima i izvorima, da se nanovo napijemo na tom izvoru iz kojeg je sve krenulo, jer je na izvoru najčistija voda. Da se vratimo korijenima, jer iz korijena se dade vidjeti na čemu se hranimo. Korijen je tamo negdje duboko i nevidljiv je ispočetka. Skriven je. Treba kopati i kopati ne bi li se vidjelo uopće koliki je taj korijen i dokle se sve uspio razgranati.

Putujem u prošlost ovoga puta. Tražim taj izvor i taj korijen. Moram ga pronaći i identificirati, jer fantastično mi zvuči misao da moj život ima smisla i da je moj život ispunjen možda već zbog nečega što sam doživio. Tko zna što će biti danas, sutra? Odjednom mi je došlo da imam toliko toga već u prošlosti i da se imam kamo vratiti i da imam što kopati. Naravno, nije to uvijek ni ugodno raditi i nekih misli bih se jednostavno volio osloboditi. Nekih misli, tj. sjećanja koja baš ne pomažu u putovanju naprijed. Ali ima i onih sjećanja, odnosno, trenutaka zbog kojih već vidim da sam Boga susreo u vrlo opipljivom obliku.

Sjećam se svog Prijatelja. Bolovao je godinu dana i kroz tu godinu dana smo se intenzivno družili. Brzo je i obolio i brzo umro. Sjetio sam se njegovih riječi zahvale upućenih meni. Bilo je to ono nekad jedva razumljivo, a nekad tako jasno i glasno: ‘Hvala ti.’ Možda čovjek traži spektakl u svakom događaju svoga života i očekuje da bi se mogao snimiti akcijski film za svaku njegovu zgodu ili nezgodu. Meni je samo drago što sam čuo taj ‘Hvala ti.’ Nije tu bilo ni spektakla ni akcijskih scena. Samo surova ljudska stvarnost. Bolest. Iskrenost. Ljubav.

Tek ovo dana vidim u tom ‘Hvala ti’ toliku blizinu Božju, tako opipljivu i tako lomljivu, slabašnu… I to baš kad sam zatrebao silnu Božju podršku i pomoć. I nijedno mjesto na svijetu i nijedna moja stanica nije imuna na Božju blizinu. To sam vidio i iskusio s njim. Mjesto uopće nije bitno. Moje stanje uopće nije bitno. Moji osjećaji uopće nisu bitni. Jer bio sam tada i u grijehu. Bio sam tada i u nekom jadnom emocionalnom stanju. Završavao sam i u krevetu zbog iscrpljenosti. A Bog dolazi baš tamo gdje ja jesam. I uživa biti tamo gdje ja jesam. Ne boji se moje slabosti. Možda se jedino ja bojim Njegove veličine.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Čujem i vidim taj ‘Hvala ti.’ Kao da ga mogu opipati. Kao da ima svoj oblik i boju, veličinu i težinu… Odeš u prošlost i vidiš tamo Njegov odsjaj. Živiš u sadašnjosti i gledaš u Njega. I gledaš u budućnost i ne možeš zamisliti život bez Njega. Ne znaš što se sve može dogoditi. Ali nekako jednostavno znaš da će On već pronaći načina, kao što je i dosad tražio, za biti sa mnom, za biti s nama…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.