Hodajuća reklama. Iako mi je pravopis podvukao ovo ‘hodajuća’, zbilja ne znam zašto je to uradio, jer sam samo opisao ukratko sebe. Reklama, kao prvo i prvo, ne mora uopće biti dobra reklama. Nitko to nije ni rekao. Reklama je jednostavno prenošenje nekakve poruke. A tko je rekao da poruka mora dobra? Ona je jednostavno poruka. Ulazim često u crkvu. To mi stoji i u opisu posla. Ima još tih ljudi koji sebe vole nazivati katolicima koji mi ‘prave društvo’ u crkvama. I tako svi skupa činimo jednu zanimljivu skupinu ljudi koji su hodajuće reklame. Kakvog smo tipa? Kičave? Drečave? Bezvezne? Bez glave i repa? Bez poruke? Sumnjive? Prozirne? Jeftine? Na mjestu? Prodorne? Zajedljive? Strastvene? Žive? Upečatljive?

Pitam se kakvog su tipa bili ti apostoli koji su imali prenijeti poruku onom sretnom apostolu Tomi, koji nekim slučajem nije bio zajedno s ostalim apostolima kad im se ukazao Uskrsli? Isus je došao među njih, vidjeli su ga i sad su trebali to nekako ‘izreklamirati’ jadnom Tomi koji nije uživo vidio ništa od toga. Teško je breme i danas na nama. Breme koje bude puno lakše kad sam upoznaš Uskrsloga i priznaš pred njim svojim srcem, svojim bićem, svojom dušom, svojim tijelom kao i Toma: ‘Gospodin moj i Bog moj!’

Na Veliki četvrtak žustra opomena, goruća strijela. Papa Franjo je poručio nama svećenicima da govorimo iz srca i s više strasti kako bi se prevladala kriza ‘svećeničkog identiteta’. Nije ta kriza nešto novo, da se razumijemo. Eno i apostola osam dana nakon Uskrsa, zatvoreni i u strahu, ne miču se nigdje, ne propovijedaju ništa, ne djeluju nimalo uvjerljivo. Govoriti sa strasti i govoriti iz srca. Prvo moramo zaviriti što se nalazi tamo u srcu, što je zauzelo većinu našeg unutarnjeg prostora. Iz obilja svoga srca čovjek progovara, tako glasi stara mudrost iz Biblije. A srce ponekad djeluje kao skladišni prostor koji zauzimaju velike kutije i palete raznoraznog sadržaja koje su samo opterećenje, djeluju zbunjuće i obeshrabrujuće. I što je najvažnije, zauzimaju mjesto pripravljeno Bogu i ‘malenima’.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih tekstova – klikni like[/facebook]

Ako ne znaš sam tko si, kako ćeš nekome drugome objasniti tko je on? Možeš samo zajedno dijeliti sudbinu mraka i neznanja. Taj mrak i to neznanje je dobrano uzdrmano uskrsnim jutrom. To uskrsno jutro nas i čini robovima Radosne vijesti. Ovisnicima o Radosnoj vijesti. Zarobljenicima Radosne vijesti. Papa je na istoj misi na Veliki četvrtak kritizirao ‘tužne’ svećenike. Pitam se kako može postojati uopće tužan svećenik ili tužan kršćanin. Taj svećenik bi trebao biti ovisan o Radosnoj vijesti. Taj koji vjeruje u Krista je ovisan o Radosnoj vijesti. Tužan svećenik i vjernik je vjerojatno onaj tko ovisi o nečijoj tuđoj priči, o onome što je čuo iz nekih novina ili nekog drugog izvora o nekoj mutnoj povijesnoj (ili možda čak izmišljenoj) ličnosti nekog tamo Isusa iz Nazareta. Svećenik ili vjernik koji je sam doživio Uskrsloga, koji je osjetio čežnju za Bogom, potrebu za Radosnom vijesti i to sve začinio sumnjama, kušnjama, pogreškama, padovima, tamom, mrakom i tapkanjem živi od Radosne vijesti.

Vrišti li moj život, moja pojava, moj duh od toga da je ovisan o Radosnoj vijesti i da od nje živi? Kako kad, ‘meščini’… Ali, čak i samo osmijeh upućen drugome znači veliki pomak od ništa prema nečemu. Bio taj osmijeh na oltaru, s propovjedaonice, iz klupa u crkvi, negdje tamo iza šaltera, ispred šaltera, bilo to ponedjeljkom, srijedom, nedjeljom, svejedno gdje i kada. Više je bitno kako. Osobni susret s Kristom će ti pokazati kako.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.