Nakon Uskrsa, promjene bi tek trebale početi. Korizma je bila priprava za slavlje Kristova uskrsnuća. Nije poanta jesmo li izdržali, nego je više stvar u tome kako smo to podnijeli – je li nas držanje korizmenih zavjeta uspjelo približiti Bogu? Jesmo li jače spoznali otajstva Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća? Jesmo li nakon ove korizme više Njegovi?

Upravo tim uzdržavanjem od nečega tj. davanjem za neko veće dobro, trebali smo umanjiti sebe, koriti svoju grešnu narav i Bogu u svom životu dati više mjesta. Korizma nas je trebala pripraviti na uskrsno preobraženje. Još više nakon Uskrsa, nego korizmenim početkom i pozivom na obraćenje i vjeru u evanđelje, u našim životima sve neka je novo i bolje – sve neka je još više Božje.

Nema više pitanja što je smisao života, kako živjeti i kamo idemo. Krist je svojim otkupljenjem i pobjedom nad smrću dao obrazloženje naših života: ljubav. Odnosno, Bog koji je ljubav, po kojem jesmo, po kojem neka živimo i u kojem neka vječno prebivamo. Pokazao nam je kako se ljubi i to savršenom ljubavlju. I ne “samo” to. Tu savršenu ljubav nam je vječno zajamčio. Ali i zato jer nam se ostavio prisutan u sakramentima, možemo je i sada primati i živjeti. I još više od toga – uči nas kako da jedni druge volimo tom savršenom ljubavlju.

I zato još jače nakon Uskrsa, poželimo još više obraćenja i vjere, ono na što nas je korizmeni hod pozvao. Pozvani smo povjerovati toj radosnoj vijesti, pozvani smo otkrivati se kao novi ljudi, spašeni po Kristu. Kao Njegovi baštinici, imamo na raspolaganju već sada u svom životu početi živjeti vječnu radost i slobodu. To je put istine, što znači da će boliti dok nam se budu razbijale sve iluzije koje imamo o životu i sve krive slike o Bogu, nama samima i bližnjima. To je put slobode, a to znači da ćemo trpjeti dok se budemo lišavali svojih zarobljenosti. To je put radosti, na kojem ćemo trpjeti jer se trebamo čistiti od svojih grešnih sklonosti. I to je put boli, zbog grijeha kojima smo se ranili. Zbog naših ograničenosti, sklonosti grijehu i nagona za površna zadovoljstva, itekako ćemo se morati slamati. Zbog toga da bismo ih pobijedili, svoje križeve itekako moramo nositi. Ali malo je to ulaganje, u odnosu na dobitak koji nas očekuje, pogotovo jer je temeljno “ulaganje” postavio i podnio On.

Zbog uskrsnuća u cijeloj povijesti više ništa nije isto, a nezamisliva je snaga te pobjede za svaki od naših malih života. Ako se udostojimo čestitati ga i slaviti, a to je jedna od najvećih stvari koje si možemo željeti i u zajedništvu dijeliti, nakon slavlja još jednog Uskrsa u našim životima, više ništa ne bi smjelo biti isto. Prihvaćanjem Uskrsa, mi postajemo baštinici Njegove pobjede.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih tekstova – klikni like[/facebook]

Nakon ovoga Uskrsa, poželimo si još više promjene, još više novoga i dobroga u životu. Poželimo si još više Krista, Njega još bolje upoznavati, u Njegovoj pobjedi živjeti. I zato se pitajmo i na to se potrudimo svojom vjerom i djelima odgovoriti: Hoće li se u našim životima primijetiti da smo slavili Uskrs? Kako živimo u slavi Njegova uskrsnuća i kako je svojim životom svjedočimo?

Ovaj Uskrs, postavimo svoje životne kriterije, počevši od kriterija ljubavi, vrlo visoko – do neba. Obratimo se i povjerujmo evanđelju, povjerujmo Njegovoj pobjedi. Neka se sve više da primijetiti da smo Njegovi, da smo mi među onima koji čestitaju i slave Uskrs.

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.