Kad sam bila mala, svaka prigoda i blagdan bio je poseban jer sam dobila novu barbiku… Plave, mršave i jednake barbike, razlikovale su se samo po odjeći i možda boji šminke. Sve su bile u istom kalupu napravljene. S njima bih se redovno igrala na način da brat i ja okrenemo stol na pod. Da, kuhinjski stol se u trenutku našao na podu. Imali smo cilj napraviti Barbi kuću, kuću u kojoj će moje barbike i ken živjeti, a bratovi auti, vozila, autocesta i sve ostalo, imati svoju garažu. Kada bi prekrili stol dekom, odnosno noge stola, kuća je djelovala zatvoreno, kao sa zidovima. Prostore u kući smo ograđivali raznim materijalima i redovno smo riječima pratili ono što još za kuću treba. Tako bismo se igrali dok sve nismo posložili na mjesto, te tako napravili i osmislili svoju kuću iz snova, radeći bajku od cijele sobe, dok netko od roditelja ne bi došao doma i uočio kaos na podu i cijelom stanu.

Otkriće je bila smeđa barbika, odnosno, barbika sa smeđom kosom. Tada više nisam željela imati plavu kosu, jer sam se i sama osjećala kao barbika, posebno zahvaljujući ružičastim košuljicama, suknjicama i cipelicama koje sam nosila. Mama mi je često govorila da sam njena princeza, a ja sam se tako i osjećala. I bila sam princeza, u tom nekom svijetu bajke gdje su moje Barbike bile žive, a bratovi auti stvarni. A kako sam postajala starija, jednom prigodom sam dobila smeđu lutku s dugom kosom. Ta lutka je i fizički ličila na mene, bar sam tada ja to tako mislila, i tako su počele igre s većim lutkama, gdje sam ja uvijek bila ta lijepa princeza. I što se dogodilo?

Kako rasteš, kako uočavaš da nisi u bajci, da ne postoje žive barbike, da ti zapravo nisi princeza, u tebi se počne javljati, kako psiholozi kažu, nagli pad samopouzdanja pri polasku u školu, sve do četvrtog razreda. Tada vidiš da su i druge djevojčice kao princeze i da ti spram njih nisi baš neka, onda se počneš uspoređivati s njima, pa se počneš povlačiti u sebe. Ahm, ali problemi nastaju tek kad mi, kako ulazimo u pubertet, počnemo sebe doživljavati kao ružne, bezvrijedne i slično. Ako ne nađeš svoje mjesto pod suncem s nekim društvom, gubiš se…u porocima, u depresijama, u potpunom kolapsu samopouzdanja, i ili se posve zatvoriš ili postaneš buntovan. Moja sreća je bila što sam uvijek imala neku prijateljicu ili društvance s kojima bih se družila, ali gledajući danas ljude koji me okružuju i uspoređujući naše živote s evanđeljem, s tim nebom za koje smo stvoreni, ne mogu ne zaključiti da smo preopterećeni i da se previše brinemo. Svatko je negdje ranjen, pa druge grize, s druge strane, svatko ima predrasuda, redovito druge i osuđuje, a s treće strane, svi se međusobno uspoređujemo, tko je ljepši, uspješniji, bolji, imućniji, bogatiji, kao djevojčice u drugom razredu osnovne škole. A iako smo po ponašanju i gori od djece u školi, i dalje se ne usudimo ići korak niže i spustiti se na nivo djece prije škole! Nivo gdje je dijete najviše kod sebe, najviše u sebi, najbliže svom Stvoritelju. I pretpostavljam da ste svi koji ste pročitali prvi dio teksta imali osmijeh na licu. A zašto?! Jer je dječja dobrota, dobronamjernost, čistoća i neopterećenost ono što svakog odraslog čovjeka privlači. I što je tu problem?! Problem je što mi žalimo za svojim periodom djetinjstva, a ne vjerujemo da možemo biti takvi ponovno. Isus kaže: „Ako ne postanete kao djeca…“ (Mt 18,3) i: „Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke.” (Mt 6, 24-34)
[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]
I zašto naš život ne može biti bajka? Zašto mi ne možemo biti prinčevi i princeze? Je li zbilja sve što je potrebno za život iz bajke – novac, bogatstvo, slava, moć? Može li bajka biti zapravo predokus neba, gdje širimo Božje Kraljevstvo svojom radošću, dobrim djelima, ne ogovaranjem, ne osuđivanjem, ne psovanjem? Nismo li mi kao Božja djeca doista Božje princeze i prinčevi?! Ako smo mi to za svoje roditelje, ma gdje ne ćemo biti za Boga. I onda, kad završiš na operaciji čira na želucu, kad ti se kroz podočnjake vide problemi s bubrezima, kad ti jetra „izdiše“, sjeti se da su ti i vlasi na glavi izbrojene! Sjeti se da se Otac nebeski brine za ptice nebeske, a gdje ne bi za tebe! Sjeti se da si Njegovo ljubljeno dijete! A zašto ti se onda čini da Ga baš briga i da je tvoj život samo o tebi ovisan?! Da ti odgovorim: kad tata sa sinom izađe u park i pusti sina da se slobodno kreće i igra. Kada sin padne, tata će pričekati jer zna da ako ga sin treba, on će ga zazvati, onda će on dotrčati do njega, uzeti ga u naručje i poljubiti mjesto gdje se udario. Takav je naš i nebeski Otac! Vidi da si pao/la, vidi da ti je teško, ali ti daje slobodu da ga ti iz te svoje slobode zazoveš i daš Njemu slobodu da On čini s tvojim životom predokus neba! A predokus neba su i blaženstva: manje oholosti, više siromaštva duhom – potpunog oslanjanja na Boga iz svijesti da je On tvoje sve i da bez Njega ne možeš ništa doista dobro učiniti. Manje neumjerenosti, više odricanja i skromnosti. Manje ugodnosti i lagodnosti, više žrtve iz ljubavi. Manje ponosa, više poniznosti. Manje proračunatosti, više povjerenja. Nisu li takva djeca?! Nije li to život, unatoč teškoći „okretanja stola naglavačke, konstruiranja sobe uz napore, postavljanje elemenata u kuću“ i slično, jedan bajka, predokus neba koji već sada možemo živjeti?!

Ma, osloni se na svoga Boga, pusti Mu se u zagrljaj, pusti konce iz svojih ruku i daj ih Onome koji od njih može napraviti zlatovez! Pusti svoju tjeskobu i sijede koje dobivaš od sekiranja i “Svu svoju brigu povjeri njemu,“ „…prepusti Njemu putove svoje, u Njeg` se uzdaj` i On će vodit te…“ (Ps 37). Bog te blagoslovio!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.