Gledao sam njegovu propovijed na Filipinima, dok su očekivali novi tajfun, a on došao govoriti o prošlom tajfunu i njegovim žrtvama i posljedicama. On u kabanici. Govori na španjolskom, iz srca. Onaj narod, djeca Božja, svi u kabanicama, pokisli, strpljivo gledaju, slušaju, a suze im lagano teku niz oči… A papa, zahvaćen onim istim Kristom koji je nekoć pozvao prvog papu, Petra na obali Galilejskog jezera i rekao mu da ide za njim…

10940516_869705783093440_7778426999946190943_n

Mislim da često upadnem u zamku pokazivanja na samoga sebe, umjesto na Krista. Ne možda toliko svojim riječima, ali i njima. Više svojim ponašanjem i djelima. Ponekad ljudima bude teško vidjeti kroz mene, Kristova svećenika i Franjina sina, Krista i Franju. Vide mene. Teško je pomoći ljudskim očima kad im je lakše vidjeti ono u prvom planu negoli ono što stoji iza čitave predstave, čitavog događaja… Često zaboravim na Krista u onomu što radim, u onomu što govorim… Ne da nisam svjestan da je On tu i da se vrši Njegova volja, ali opet…

Ovaj papa mi je genijalan. Gledao sam njegovu propovijed na Filipinima, onu propovijed dok su očekivali novi tajfun, a on došao govoriti o prošlom tajfunu i njegovim žrtvama i posljedicama. On u kabanici. Govori na španjolskom, iz srca. Onaj narod, djeca Božja, svi u kabanicama, pokisli, strpljivo gledaju, slušaju, a suze im lagano teku niz oči… A papa, nadahnut, prodahnut, zahvaćen onim istim Kristom koji je nekoć pozvao prvog papu, Petra na obali Galilejskog jezera i rekao mu da ide za njim…

On pokazuje. Ukazuje. Upire prstom i pokazuje rukom, tijelom, duhom, dušom na nekoga Drugoga. Ne na sebe. Jer on – on je nemoćan. I koje riječi uputiti ljudima koji su izgubili sve; svoje najbliže, kuće, imanja, možda neki čak i vjeru… Svoje riječi? Riskantan potez. Naša objašnjenja su manjkava. Suha. Bezlična. Često ne drže vodu. Često ni sami ne vjerujemo u njih. Često mi se samome stegne grlo na sprovodima i pri posjetu bolesnicima, umirućima i onim siromašnima koji su ostali bez ičega… Njima zbilja nije pametno sebe donositi. Svoju pamet. Svoje ideje. Oni su oni prvi kod kojih valja započeti donositi Krista. Pa onda krenuti bez iznimke dalje.

A papa? Papa pokazuje. Najprije na Kristov križ. Neka On govori. On koji je sišao s neba za nas, mučen, raspet, umro i pokopan… Uskrsnuo. On. Bog i čovjek. Pa onda pokazuje na Gospu.
Njoj evo i poseban odjeljak. Gospa. Veli Papa za nju – Mama. A gledaš u onaj narod, u one vjernike kojima Gospa nije tek nekakav materijal za plakat ili karikaturu. Oni zbilja vjeruju. Vjeruju u Boga i vjeruju u Gospinu majčinsku blizinu i brižljivost. A Papa im govori o tišini u kojoj se djeca, kad ne znaju naći odgovora ili kad ih je strah, hvataju svoju majku za ruku svojom ručicom. U strahu traže Majčino okrilje i zaštitu. I pozva ih da učine to isto. Ne vjerujući u iluziju, utvaru ili bajku. Taj prizor, ta snimka koju sam pogledao, su prikazali ljude koji vjeruju. Oni zbilja vjeruju. Plaču i vjeruju.

I šute. Kraj propovijedi, te kratke propovijedi je bila tišina, šutnja na koju je Franjo pozvao. Propovijedao sam isto ono što i on u prošlu nedjelju. U Evanđelju su se spominjale Kristove riječi: Dođi i vidi. I to je taj Bog u kojeg vjerujemo. To je Njegova majka, Bogorodica. Moj Bog. Moja Majka. Mama. Dođem i gledam i ne znam kome bih se više čudio. Njima – koliko me vole. Ili sebi – koliko ih malo ljubim i koliko ih često zaklonim svojim stasom, glasom, riječima, djelima, pojavom…

A ove dvije ruke služe za ono što je Papa učinio u propovijedi. Za pokazivanje na Njega i Nju. Krista i Gospu.

fra Željko Barbarić | Bitno.net