Bez mene ne možete učiniti ništa… Božje upozorenje kroz vjekove. Odzvanja i danas. Babilonska kula, ona u biblijskoj priči, je srušena, ali mi radimo i gradimo te druge kule, svoje kule. Neprestano ih konstruiramo, zovemo raznorazne izvođače i podizvođače i radimo. Radimo bez Boga. Pa opet, na tisuće puta izrečemo formulu koja opisuje naše pristajanje uz Božju volju. Taj Očenaš nas uvijek ponovno vrati na zemlju, ali ne s ciljem da ostanemo tamo, nego da se uzdižemo prema nebu. Put preko babilonske kule je pogrešan, jer on isključuje Boga i želi postaviti čovjeka na Božje mjesto. I Bog želi uzdići palog čovjeka. Nije to samo čovjekova praiskonska želja. Napredovati i usavršavati se također je u Božjem planu. I kulturno i materijalno i duhovno uzdizanje čovjeka. Ja ne vjerujem u Boga kojem je bilo u cilju da mi ostanemo lovci i sakupljači bobica. Ali svaki korak naprijed je ujedno opasnost da baš taj korak vodi u pogrešnom smjeru. U smjeru u kojem nema mjesta za Boga.

Svaki novi dan je prilika za novi korak. Ne možemo non-stop živjeti u strahu od idućega koraka. Moramo koračati. Moramo živjeti. Moramo nešto činiti. Ne možemo se zatvoriti u izoliranu sobu i tamo živjeti potpuno bez grijeha i čekati sudnji dan u kojem ćemo mi ispasti totalni pravednici i dobiti direktnu kartu za kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo nebesko je, zapravo, među nama. Moja dužnost je, zapravo, raditi na kraljevstvu nebeskom ovdje i sada. To i radim onda kad slušam Božju riječ i izvršavam je. Tada sam Njegov učenik i Njegov prijatelj. S druge strane, kraljevstvo zemaljsko je izazovno. Babilonska kula je izazovna. To je baš izazov za sve nas. Raditi na raju (s Bogom) ili na paklu (bez Boga) ovdje i sada. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati… Iako nam mnogi obećavaju brda i doline, blagostanje i užitak ovdje na zemlji, na kraju svaki „građevinski ugovor“ s njima završi kao robovlasnički ugovor. Nakon takvih „građevinskih ugovora“ naš život postaje pakao. Moraš misliti kako ti je propisano. Moraš raditi kako ti je naređeno. Za plaću ne smiješ ni pitati. Bit će kad bude. Moraš potpisati da nećeš ostati trudna dok si u radnom odnosu. Prekovremeni nisu plaćeni. Ne smiješ govoriti što tebi padne na pamet. Čut ćete netko pa ćeš nastradati. Dobit ćeš otkaz. Uvijek ima netko drugi tko hoće raditi i tko jedva čeka na tvoje radno mjesto… Ovo ne podsjeća baš na 21. stoljeće…

Mi smo veliki samo onoliko koliki smo pred Bogom, i ništa više. Tako je sveti Franjo Asiški doživljavao veličinu. Nečije vile, nečije bogatstvo, nečije tvrtke mogu izgledati veliko. Možeš im čak biti i zavidan. Može se to učiniti sve sjajnim, veličanstvenim i krasnim. Mogu ti ponuditi sve to isto, samo da budeš uz njih… Rado se sjetim Majke Terezije. Onoga njezina naboranog lica koje je provirivalo ispod bijelog sarija. Njezin je životni poziv bio donijeti tračak svjetlosti u živote onih koji su izgubili svaku nadu i svaki dodir sa svjetlosti. Ali nije bilo baš nečega u njezinu životu na čemu bi joj netko iz ovih naših krajeva mogao zavidjeti. Ali imala je osmijeh. I bila spremna sve učiniti za Krista. Ni sveti otac Franjo ni ona nisu imali plakate kojima su privlačili svoje pristaše. Oni sami su bili plakat. Reklama. I privlačili su i privlače ljude Kristu. Oni su ostavili puno mjesta za Boga u svojim životima. Oboje potaknuti onim glasom iz crkvice svetog Damjana u Asizu. Franjo, idi popravi moju Crkvu koja se ruši…

Vidim, kod nas će brzo izbori. Vidim i našu crkvu na nekim predizbornim plakatima…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.