Bog i ne bi bio BOG, kada bi On ovisio o našem raspoloženju. On JEST, a mi smo ti koji smo pozvani na obraćenje. Ljubav nije jednako što i raspoloženje…

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ako ga nema na poznat nam način, ako ne dođe kroz osjećaj, kroz misli onako kako ga očekujemo, kroz reakcije drugih kako nam je do sada liječio srce – kao da ga nema. Ako nismo određenog raspoloženja na svetoj misi, a svećenik nije slijedio naš trenutni duhovni apetit, kao da se na misi ništa nije dogodilo?! Pored toga smo u opasnosti svojom ljutnjom, brigom, krivicom i fokusom na sebe, odgurnuti Božje dlijeto koje neumorno radi na našim srcima, dok se pitamo: „Isuse, gdje si?“

I slično nastavimo dalje u svim “aktivnostima”, za koje smatramo da su nam susreti s Gospodinom i mjesta punjenja Vodom Živom. Mi dođemo, a Njega “nema” ili “nije bilo baš nešto”. Korak po korak, krunica po krunica, misa za misom… Nema onoga nečega što se prije događalo, po čemu smo prepoznavali Gospodina i što smo slavili kao Njegova djela. Prisjećamo se svjedočanstava od prije, no nije to TO, mislimo si. Lagano popuštamo u osobnoj molitvi, slabimo u blagoslivljanju i zagovorničkoj molitvi, u čitanju Biblije… Kao da povrata na uloženo nema, pa postupno usporavamo u svojoj revnosti prema Gospodinu. Sve slabije predajemo Gospodinu svoje poslove, svoje bližnje… Slabije molimo srcem i zazivamo ga u svim običnim situacijama u kojima se nađemo… Umjesto da ustrajemo, pa da s mlijeka pređemo na konkretnu hranu (usp. Heb 5,12), odnosno još dublje u osobni susret s Njim, mi popuštamo. Okrećemo mu leđa, stavljajući sebe u centar svega. Možda se vraćamo tradicionalnim religioznim navikama, kao da s Bogom ipak ne treba pretjerivati, jer očito od našeg služenja i nema plodova, ili pak ogorčeno optužujemo Boga jer nam je prestao ispunjavati želje?!

To može biti neko razdoblje suhoće, a zapravo je vrijeme duhovnog skoka prema Gospodinu Bogu Ocu Svemogućem. To je duhovni zid kojega treba srušiti i sagraditi nešto novo, na kamenu zaglavnom – no zato treba nastaviti hodati. I to ne istim, nego još kvalitetnijim tempom. Gospodina ne nalazimo na isti način, kao što smo to mogli do sada, jer nas uvijek poziva da idemo naprijed u nešto novo – dublje i bolje. Gospodin je neizmjerno više, veće, dublje i bolje od svih naših raspoloženja, a također i od svih naših snaga i napora. Bog i ne bi bio BOG, kada bi On ovisio o našem raspoloženju. On JEST, a mi smo ti koji smo pozvani na obraćenje. Ljubav nije jednako što i raspoloženje.

Dolazimo, dakle, pred duhovni zid. I umjesto radosti i ispunjenja kojima se nadamo, kao da nam Gospodin pokazuje nešto (loše) u nama što još nije Njegovo, baš kako bi On to na sebe preuzeo i preobrazio. Gospodin želi svoje milosrđe nastaniti upravo na tim mjestima, u tim našim tamnim dubinama. Taj duhovni zid pred kojim smo, ne pokazuje Gospodina okrenutih leđa od nas, nego naše zidine koje se trebaju probiti Božjim milosrđem.

I otkrivam da je vrijeme traženja duhovnih recepata prošlo. Nitko me ne može nahraniti i naučiti živjeti, osim Krista raspetog i uskrslog. Gospodin raste u mom srcu na meni jedinstven i neponovljiv način, i tako nikada nije bilo ni kod jedne duše na svijetu. Da, toliko je silan Bog i toliko svakoga od nas ljubi, neprocjenjivom vrijednosti svoje prolivene krvi i neumornog milosrđa. Jedino ljubav raspeta na križu je put, istina i život. Ta ljubav uvijek daje novu priliku i sve dublji i snažniji poziv za sjedinjenje s tom tajnom otkupljenja. Raspetom nas ljubavlju ljubi i povrh svih raspoloženja on JEST tu za nas.

Slava tebi Kriste. Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospode, Bože otaca naših, i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka! (Dn 3,26)

Sanja Dugandžić

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.