Ako mu se ja ne pomolim, On mene neće napustiti. No tada napuštam ja Njega i dajem priliku mojim lošim sklonostima i slabostima da vladaju. Zato svaki dan moram donijeti odluku biti Božja i zamoliti ga da Njegova milost bude prisutna u mom životu. To je odluka. Kao i odluka o ustajanju na vrijeme i primjerice, pranju zubi, jelu ili spavanju – tako je jednostavna i važna svakodnevna odluka o Bogu.

I tako dok molim, pokušavam biti sabrana i ustrajna, molim za prepuštanje volji Božjoj. Što više molim, više vidim koliko u molitvi treba napredovanja. To je ipak najvažniji odnos u mom životu, odnos iz kojega proizlaze svi drugi i sve drugo – moj osobni odnos s Gospodinom. U dosta duhovnih priručnika, knjiga i savjeta svetaca piše o tome da se uvijek trebamo prepuštati volji Božjoj i moliti iznad svega za Njegovu svetu i uzvišenu volju. No to nas prvenstveno Isus uči moliti u molitvi “Oče naš”. Osim toga što Bog zna što je za svakoga od nas najbolje, to ima čak i sasvim jasnu logiku. Zašto bih i htjela svoju volju, kad je tako promjenjiva, pokvarljiva i grešna? Tek podložena volji Božjoj, ispravlja se i upravlja na pravi put.

No i tu sam se uhvatila u svom grču, kako plivam u svom oprezu i strahovima. Ustrajno molim za volju Božju, a toliko puta pokušavam trgovati s Gospodinom. Koliko puta molim za volju Božju, ali moleći kao da zapravo čekam da ono što mi se događa, odgovara mojim ograničenim očekivanjima! I koliko puta pokušavam, gotovo lažnom pobožnošću, podložiti Božju volju svojoj, stavljajući Boga u izmišljene svoje kalupe i smještajući ga u svoje ograničene slike! Molim Boga da bude volja Njegova, no sa grčem u srcu od svoga opreza i nevjere, zapravo očekujem da se volja Njegova zadržava u granicama mojih zamisli i udobnosti.

Da uistinu prihvaćam volju Božju, ne bih toliko gunđala sama sebi, kad je teško. Ne bih bila tako ljutljiva (na Boga) i poplašena. Ne bih bila i često puta tako suzdržana od Njegove ljubavi i bližnjih. I novi je to pad, spoznaja kako fali duboke poniznosti. Svaki takav pad, pokazuje novo svjetlo Božje snage. Uistinu svim svojim bićem težim volji Božjoj, no dijelovi mene tek otkrivaju koliko svete hrabrosti i odlučnosti trebaju, da bi moja vjera bila poput zrna gorušice, kako bih zaista umanjila sebe i podložila se volji Njegovoj.

Ali opet još jače svjetlo Božje uspijeva umiriti moja pitanja. Umijeće je živjeti ono što nam je dano – ne tražiti život u ljudskim ograničenim okvirima i po mjeri svjetovnih lagodnosti. No rast u predanju ne dolazi svjetovnim metodama, ekspresnim tečajevima i jednokratnim podukama. Treba ustrajnosti, te ljubavi i strpljivosti, posebice prema sebi. Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano. (Heb 10,36). I to svjetlo Božje mi pokazuje kako je volja Božja već tu. Božja ljubav je aktualna, nije odgođena.

Svemogući Bog u trenu može ispuniti sve moje, sve naše želje, i ispuniti ljudsku volju. No od toga nema koristi i milosti za život. Ljudi su svašta isprobali, no nisu pronašli istinsku sreću u tim svojim ispunjenim željama. Bog daje puno više od ispunjenih svih, ljudima zamislivih, želja i ciljeva – daje sebe. A to nadvisuje svaku ljudsku udobnost i ugodnost, pa čak i u smislu zadovoljstva i osjećaja ispunjenosti. I Božja volja je uistinu najbolje za čime možemo vapiti. No treba svaki dan odlučiti i u tome napredovati. Više molitve, ali više bolje molitve: Neka dođe kraljevstvo Tvoje i bude volja Tvoja! … Svaki dan odlučiti i u tome napredovati…

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]