Groblje

Ne samo da mi je u ‘opisu posla’ misao o prolaznosti svijeta, prolaznosti materijalnoga i vidljivoga, nego mi je sve to i u opisu života. To vidim osobito u zadnje vrijeme. Sad je vrijeme promjena, premještaja i selidbi. I ne samo to. Vrijeme je završetka jednih životnih poglavlja i okretanja drugima. Nekome to ide bolje, a nekome gore. Nekima je to samo još jedna životna navika. Divno bi to bilo kad bismo jučer ostavljali iza sebe. Onda bi ono sutra izgledalo puno bliže, da parafraziram jednu popularnu pjesmu. Kad smo kod parafraziranja, jedna od meni najdražih rečenica izgovorenih na filmskom platnu jest ona iz ‘Gladijatora’. Ono što činimo u životu, odjekuje u vječnosti.

Ponekad samo mantramo i ponavljamo u sebi ili naglas da Bog sve vidi i da Bog sve čuje. Da će Bog nagraditi i da će Bog kazniti. A s druge strane, voljeli bismo to sve vidjeti sada i ovdje. Da se to dogodi pred našim očima. Ta vječnost se čini daleko. Jer je ne vidimo i ne čujemo. Imamo tek vjerovanje, uvjerenje da postoji tamo nešto drugo, drukčije. A mi živimo u ovome sada. Još gore, živimo u ovome sada, a sve što imamo i sve ono što znamo jest ono što je u prošlosti. Sadašnjost je tako kratka i tako brzo prođe… A o budućnosti nagađamo…

Ako vjerujemo u Boga i stvari koje nas čekaju nakon smrti, tj. one stvari koje će uslijediti nakon završetka zemaljskog života, neke stvari nam se mogu učiniti još više prolaznima nego što jesu. Ako stanemo pred kartu povijesti, ako pogledamo unatrag, i ovaj vjetar koji puše će nam progovoriti da smo zauzeli jedan kratkotrajan povijesni trenutak. Taj vjetar će nam reći da on odavna raznosi mnoge neostvarene ideje i planove. Taj vjetar će ti poručiti da se on nagledao promjena i promjena, novina, projekata, velikih vođa i neznatnih robova… I njih već odavno nema. Zameo im se i trag. Nitko ih se i ne spominje. Kakva budućnost čeka tebe? Ne sutra i prekosutra. Nego ona budućnost koja će uslijediti nakon tvoje smrti?

Groblja su mjesta koja podsjećaju na premještaj. Na selidbu. Ondje također ponavljamo misli da Bog nagrađuje i da Bog kažnjava. Ondje također molimo za neki mir koji nam ovdje na zemlji nije poznat. Iako smo se trudili zadobiti ga, osjetiti ga, živjeti ga. Smrt nas prekida u tom naumu i u tom pothvatu. Vjetar opet šapuće… Šušti, miješa se, prebacuje i kotura. Već tisućama godina. Milijunima godina… Sjeti se da si prah… Je, prah, ali prah koji ima i duha. Prah koji ima volju. Snagu. I malo kad se ne zapitam na groblju o toj prolaznosti, o tom predanom i darovanom vremenu. I često se onda zateknem kako se bavim totalno nebitnim stvarima. I onda se uhvatim u shvaćanju kako mi život brzo prolazi. Kako je onome kojeg pokapam vjerojatno taj život još brže prošao i već ga nema… I kako to da čovjek uvijek bude pametniji nakon bitke? Kako to da masa nekakvih rješenja izbija iz glave tek kada bude prekasno… I kako to da čovjek premalo uživa u životu kad je već samo jedan život u pitanju i nema nikakve druge šanse popravljati ili ispravljati, uživati i ljubiti, voljeti, nego jedino sad, u ovom trenutku… Bojim se kakvu jeku proizvodi moj život u vječnosti, kako li to odjekuje i na što li to sliči. Na zbrku šumova ili se štogod lijepoga da iščitati iz onoga kako živim i što radim…

Vjetar šapuće i priča previše toga… A tek sestre zvijezde, brat mjesec, brat sunce… A kamoli sestrica voda… Sestrica smrt uvijek ima štogod za šapnuti…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]