Božji specijalac

Kao mali maštao sam o tome da postanem policajac. Moja mama me odvratila nekako od toga. Ipak, čak i u samostanu sam znao čuti ponekad da smo mi redovnici, zapravo, specijalci. Tako da nisam mnogo otišao od onoga dječjega sna. Specijalci su elitne postrojbe i koriste se za posebne namjene. Američki specijalci nose naziv SWAT. To je skraćenica od Special Weapons and Tactics. Specijalna jedinica kojoj su glavna obilježja oružje i taktika. Razmišljajući o vlastitom pozivu, te uopće o pozivu jednoga kršćanina, ne možemo baš otići daleko od ove definicije specijalca i od ove jedinice za posebne namjene. I shvaćam – ja sam specijalac. Ni manje ni više.

Oružje i taktika. Ako se čovjek misli ‘baviti’ Bogom, raditi na vlastitom životu, onda s vremenom razvija vlastitu taktiku borbe protiv zla. Nije sve u fizičkoj snazi, kako se to naglašava u policijskim specijalnim jedinicama. Nije ni ona zanemariva. Ali Bog ne traži moju fizičku snagu kojom će pobijediti nekoga ili nešto. Ustvari, duhovni život je taj kojeg moram razvijati ukoliko želim biti duhovnik. Svećenik. Redovnik. Fratar. U protivnom, što sam ja, zapravo? Ako mi duhovni život nije razvijen, ako ga ne njegujem, kao što specijalci redovito treniraju, što ja mogu očekivati od sebe? Što Bog može očekivati od moga života koji sam, kao, posvetio Njemu? Koje oružje imam na raspolaganju? Sjećam se jednog filma koji je govorio upravo o nekom policajcu, članu SWAT jedinice. I u jednom trenutku kolega viče na njega, kori ga i upozorava zbog njegove previše naglašene naglosti i ishitrenosti. I podsjeća ga kako se njihova jedinica zove. Nije samo oružje u pitanju. Ima tu i taktike. Ne grlom u jagode. Upaliti i mozak. Upaliti i srce.  Ili ću biti prazna vreća, strašili i duhovni leš ili ću biti pun Duha! Na to se sve svodi.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Kao Kristov specijalac gledam u prošlost. Čitav moj život izgleda kao jedan veliki trening (koji ponekad zna biti vrlo mučan i naporan) za trenutke koji su sada preda mnom. Imam osjećaj da Bog djeluje preko svake sekunde moga života. S vremena na vrijeme se nađem u situaciji u kojoj točno vidim kako me Bog pripremio za to prije nekoliko mjeseci ili godina. I mogu nekome pomoći. Shvatiti nečiju bol, nevolju ili muku. Saslušati nekoga.

Nisam prepametan i nisam iskusio sva moguća iskustva na svijetu. Ali ujutro kad se pogledam u ogledalo mogu reći: „Bravo, Majstore! Dobro si Ti to sve složio i sredio!“ I to ne kažem zato što sam nešto previše zgodan, pametan ili sposoban. Nego jednostavno zato što Ga doživljavam svojim početkom i svršetkom. Nego jednostavno što sebe doživljavam Božjim specijalcem čiji trening i misija traju i traju usporedno.

Ovaj specijalac pokušava sebi utuviti u glavu da mora živjeti od Duha i Evanđelja, inače neće nikoga uspjeti zagrijati, ohrabriti ili probuditi… Ovaj specijalac neće uspjeti u svom naumu ako se bude pouzdavao u vlastitu snagu… Ovaj specijalac podrazumijeva razradu taktike duboko surađujući s Kristom kojem povjerava svoje korake prema oltaru, propovjedaonici, groblju, ispovjedaonici, školskoj učionici… Ovome specijalcu oružje predstavlja Božja riječ u koju se mora duboko pouzdati i duboko u nju vjerovati, kao da mu život ovisi o njoj. Jer ovisi…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.