Pitanje vlastitog identiteta je zaista teško. Vidimo svako malo kako se ljudi kunu u određene ideale, a onda zbog određenog neslaganja, zbog ‘šake dolara’ ili kojekakvih drugih razloga mijenjaju svoja mišljenja, svoje ideje, svoj identitet poput prljavih čarapa. Možda je njihov identitet, zapravo, identitet kameleona. Svatko u sebi može pronaći neke istine koje nas određuju. One koje zaista utječu na veliku većinu naših životnih situacija. Za jednoga kršćanina, jedna istina koja bi trebala imati itekako utjecaja na većinu životnih situacija jest Krist. Krist je taj koji određuje kršćanina. Evanđelje je ono što je mjerodavno za nekoga tko je kršćanin…

U raznoraznim situacijama kroz život, Krist zapravo nije poželjan. Dobro, tu je on, ali postoji ono ali. Znam da bi Krist tu tako i tako postupio, znam da ovo što ću sada napraviti nije baš kršćanski, ali… To ali nas vodi direktno na tamnu stranu. To izbjegavanje identificiranja s Kristom nas vodi negdje drugo, a ne u Njegovo društvo. To zvuči kao ono da bih se ja družio s Tobom Kriste, ali imam jedno sto, dvjesto razloga zašto se ne bih družio s tobom i zašto mi nisi baš nešto poželjno i drago društvo. Pa tko se tu treba mijenjati? Ja ili Krist? Jesam li ja kršćanin zato što slijedim Isusa, ili je Bog taj koji se treba prilagođavati čovjeku? Samo nisam siguran kad bi taj niz od mnoštva ‘ali’ prestao kad bi ih Bog počeo ispunjavati.

Ne treba Boga spuštati na nekoliko propisa i nekoliko zakona. Ne da ti zakoni ne postoje. Ili da ti propisi ne postoje. Međutim, u ljubavi se nadilaze zakoni i propisi. Ne dokidaju se, nego se nadilaze. Brine, međutim, ponašanje ljudi kao da vladaju Bogom, kao da je on ljudski instrument, a ne da smo mi Božji instrumenti. Kao da smo mi stvorili Boga, a ne On nas. Pa kako drukčije objasniti sve ove pojave kojima smo okruženi, od nedosljednosti, neodgovornosti, lijenosti, podmićivanja, povlačenja veza, zaobilaženja zakona, korupcije u svim mogućim oblicima, neisplaćivanja plaća, guljenja sirotinje… I još ono nešto primitivno, ono ako imaš novac bitan si, a ako nemaš, nisi nikome bitan, čak ni liječniku. Čak ni svećeniku… To je ono kad nešto drugo postane bitno, a ne sam čovjek. Kad sam čovjek, kao stvorenje Božje nije dovoljno, nego se postavim nad njim kao da sam ja veći od njega, a zapravo smo svi jednaki u Božjim očima.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Odnos s Kristom je odnos koji obvezuje. Odnos s Kristom je onaj koji daje pečat osobi koja ga je doživjela i susrela. Susret s Kristom će ti odrediti idući korak. I možda bolje objasniti što znači ono ‘ali’ koje svaki put izrekneš kad određuješ svoj put, svoj izbor koji se baš ne slaže s Isusovim načinom. Isusov način je revolucionaran. Pranje nogu. Krajnja poniznost i beskompromisna ljubav. Događaj koji te ne može ostaviti ravnodušnim. Čini dobro i ne očekuj nagradu zbog toga od neke institucije, nekog direktora ili nekog portala ili novina. Čini dobro zato što smo svi ovdje u istom sosu. To što si na poziciji da te netko treba moliti za nešto, ne znači da si veći ili povlašteniji od nekog drugoga. Samo znači da si još odgovorniji. Samo znači da si na povlaštenijem mjestu za učiniti dobro. Beskompromisno dobro traži hrabrost jer se na to usuđuju kršćani nasljedujući Krista koji je završio ni manje ni više nego na križu. Ali, što reče, Jürgen Klopp, trener Borussije Dortmund: „Jedini način da ostvariš svoje snove je da budeš hrabar. Nije problem izgubiti, to se uvijek može dogoditi. No, bitno je ono što si uložio u utakmicu. Moji igrači ne mogu pasti, jedino mogu dati najbolje od sebe.“ Jako primjenjivo… Nije problem što je prekršen neki propis ili zaobiđen neki zakon. Problem je u tome što neki misle da to tako i treba biti, da je to ispravno jer su našli neki tamo ‘ali’… Pranje nogu je bio posao za robove. A, taj posao je napravio sam Bog. ‘Ali’ ja nisam Bog. Točno. A često se praviš Bogom. Ali stvoren si na sliku Božju i pokušavaj mu biti sličan.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.