NOVA KOLUMNA S. MARIJE PIJE
Bog zna da smo slabi, On računa na naše padove – sve ostalo je nevažna ljudska priča
Bog zna kakvi smo… i sam je bio čovjek, slab, s potrebama za odmorom, hranom, prijateljima… ali… – taj slavni “ali”, koji se krije iza svake dobre stvari… – Bog očekuje od tebe, od mene, da se oslonim na tu Njegovu milost
Dok završava školska, akademska godina, dok se studenti pripremaju na ispite, dok se svi pripremaju za godišnje odmore, spremaju duge rukave i veste, kupuju sunčane naočale i sladolede, razmišljam si o čemu pisati. Mislila sam pisati o vrućinama i traženju hlada i odmora, ali svi pričaju o tome. Pomislila sam, možda trebam pisati o nedavnom izboru euroskeptika u europski parlament, no možda priča o ujedinjenju naroda, nacija, jezika i kultura bez Boga još treba čekati vremena dok se ne uvjerimo kako zapravo stvari stoje. Mislila sam pisati o traženju Boga, ali završila bih opet na istom kao većina mojih kolumni – na čovjeku u čijem je središtu Bog. Htjela sam pisati o služenju i tome kako služenje nije isto što i pucketanje prstima, te da ono ako nije duboko utemeljeno na čovjekovoj istini, završava frustracijom, osjećajem manje vrijednosti ili se događa kao kod većine religijskih aktivista – sindromom izgaranja, no, odustala sam i od toga. Htjela sam potom pisati o tome što znači biti čovjek, ali onda sam zaključila da ne poznajem dovoljno sebe da bih o tome olako pisala. I sada sam na “početku” ove kolumne koja se čini kao da još nema svoju temu i poruku.
Na kraju mojih razmišljanja o temi kolumne, odlučila sam se za ono što mi je poznato: grijesi i milost, čovjekovi grijesi i Božja milost. Zašto? Možda zato što imam osjećaj da su rijetki doista “zdravi” po tom pitanju: jedni bježe u relativizam i opravdavanje gdje je sve dozvoljeno i ništa ne postoji što čovjek ne bio “smio”, a drugi upadaju u skrupule okrivljujući se, noseći breme krivnje i za ono što treba i za ono što ne treba. Ja sam od tih drugih i često se pitam koliko je to Božje milosrđe nad čovjekovim grijehom, slabostima, propustima i zlom… Pitam se koja je granica grijeha koja ne prelazi prag raja i ostavlja čovjeka u vječnoj udaljenosti od Boga… i u svojim razmišljanjima dolazim do jedne lijepe rečenice:
Bog zna da sam grešan! Bog zna moju slabost, moje propuste…! Bog zna od čega sam sazdan! On računa na moje padove, posrtaje i hod po stranputicama!
Bog zna kakvi smo… i sam je bio čovjek, slab, s potrebama za odmorom, hranom, prijateljima… ali… – taj slavni “ali”, koji se krije iza svake dobre stvari… – Bog očekuje od tebe, od mene, da se oslonim na tu Njegovu milost, ne kao onaj koji ima nadmoć i nad sobom i nad Bogom, pa radi reda, da se za svaki slučaj osigura ako postoji tamo Nešto gore na nebu, nego, ja sam pozvan računati na Božju milost – svjestan svojih granica i svoje nemoći.
Iskreno kajanje je odskočna daska u ruke Oca nebeskog, dobrog, milosrdnog Oca koji čeka svakog dana na prozoru ispred svih tvojih gnusoba, gadosti i bijede od koje se skrivaš jer stavljaš zastore na taj prozor kako slučajno Sunce ne bi došlo i rasvijetlilo svu prašinu, paučinu i prljavštinu pa raja izvana vidi što je unutra! Ma, odškrini zastore, otvori prozore, pusti svježi zrak u svoje srce i oslobodi se tereta – kajanjem, molbom za oprost, poniznošću i iskrenom ispovijedi! Oslobodi se krivice i preuzmi odgovornost. Uzmi svoje tijelo, emocije, misli, riječi, svoje ponašanje… u svoje ruke i ne budi rob svojih potreba, svojih užitaka.
Stvoren si da budeš slobodan i ne zaboravi da “tamo gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost”. Ne da bi grijeh dozvao milost i bio operantno uvjetovanje za dolazak milosti, nego da bi svijest o količini, težini i strahoti grijeha bila povod za duboko, istinsko kajanje koje uvjetuje Boga da ti da svu potrebnu milost da se oslobodiš, da ozdraviš, da se pronađeš u Njegovu Srcu!
Takav je naš Bog! Pred Njim si ljubljeno dijete koje je On stvorio na svoju sliku, ne bijedan crv ili smežurana gusjenica u čahuri koja se ne može do kraja razviti u leptira i raširiti svoja krila. Ma ti si Njegov/a…ništa drugo ti nije potrebno! A drugi, oni i da vide i da ne vide što je unutra i kolika je prašina i prljavština, oni će uvijek pričati, ako ne o nutrini, onda o žbuki tvoje kuće. I pusti ljude, ljudi su ljudi, nažalost sa sve manje ljudskosti, a vole na van djelovati kao anđeli, no nema crnih i nema bijelih, svi smo mi sivi i kao takvi, svima su nam dvije stvari sto posto jednake: 1. grešni smo i 2. Bog nam daje svoju milost!
Tako oslonjeni na Njegovu milost i milosrđe, a svjesni sebe i svojih slabosti i bijede, stavimo se u Njegove ruke i dopustimo Mu da liječi, ozdravlja, oslobađa, preobražava i posvećuje ovo naše bijedno biće stvoreno da Ga slavi.
s. Marija Pia Tadijanov
Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.