Dok završava školska, akademska godina, dok se studenti pripremaju na ispite, dok se svi pripremaju za godišnje odmore, spremaju duge rukave i veste, kupuju sunčane naočale i sladolede, razmišljam si o čemu pisati. Mislila sam pisati o vrućinama i traženju hlada i odmora, ali svi pričaju o tome. Pomislila sam, možda trebam pisati o nedavnom izboru euroskeptika u europski parlament, no možda priča o ujedinjenju naroda, nacija, jezika i kultura bez Boga još treba čekati vremena dok se ne uvjerimo kako zapravo stvari stoje. Mislila sam pisati o traženju Boga, ali završila bih opet na istom kao većina mojih kolumni – na čovjeku u čijem je središtu Bog. Htjela sam pisati o služenju i tome kako služenje nije isto što i pucketanje prstima, te da ono ako nije duboko utemeljeno na čovjekovoj istini, završava frustracijom, osjećajem manje vrijednosti ili se događa kao kod većine religijskih aktivista – sindromom izgaranja, no, odustala sam i od toga. Htjela sam potom pisati o tome što znači biti čovjek, ali onda sam zaključila da ne poznajem dovoljno sebe da bih o tome olako pisala. I sada sam na “početku” ove kolumne koja se čini kao da još nema svoju temu i poruku.

Na kraju mojih razmišljanja o temi kolumne, odlučila sam se za ono što mi je poznato: grijesi i milost, čovjekovi grijesi i Božja milost. Zašto? Možda zato što imam osjećaj da su rijetki doista “zdravi” po tom pitanju: jedni bježe u relativizam i opravdavanje gdje je sve dozvoljeno i ništa ne postoji što čovjek ne bio “smio”, a drugi upadaju u skrupule okrivljujući se, noseći breme krivnje i za ono što treba i za ono što ne treba. Ja sam od tih drugih i često se pitam koliko je to Božje milosrđe nad čovjekovim grijehom, slabostima, propustima i zlom… Pitam se koja je granica grijeha koja ne prelazi prag raja i ostavlja čovjeka u vječnoj udaljenosti od Boga… i u svojim razmišljanjima dolazim do jedne lijepe rečenice:

Bog zna da sam grešan! Bog zna moju slabost, moje propuste…! Bog zna od čega sam sazdan! On računa na moje padove, posrtaje i hod po stranputicama!

Bog zna kakvi smo… i sam je bio čovjek, slab, s potrebama za odmorom, hranom, prijateljima… ali… – taj slavni “ali”, koji se krije iza svake dobre stvari… – Bog očekuje od tebe, od mene, da se oslonim na tu Njegovu milost, ne kao onaj koji ima nadmoć i nad sobom i nad Bogom, pa radi reda, da se za svaki slučaj osigura ako postoji tamo Nešto gore na nebu, nego, ja sam pozvan računati na Božju milost – svjestan svojih granica i svoje nemoći.

Iskreno kajanje je odskočna daska u ruke Oca nebeskog, dobrog, milosrdnog Oca koji čeka svakog dana na prozoru ispred svih tvojih gnusoba, gadosti i bijede od koje se skrivaš jer stavljaš zastore na taj prozor kako slučajno Sunce ne bi došlo i rasvijetlilo svu prašinu, paučinu i prljavštinu pa raja izvana vidi što je unutra! Ma, odškrini zastore, otvori prozore, pusti svježi zrak u svoje srce i oslobodi se tereta – kajanjem, molbom za oprost, poniznošću i iskrenom ispovijedi! Oslobodi se krivice i preuzmi odgovornost. Uzmi svoje tijelo, emocije, misli, riječi, svoje ponašanje… u svoje ruke i ne budi rob svojih potreba, svojih užitaka.
Stvoren si da budeš slobodan i ne zaboravi da “tamo gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost”. Ne da bi grijeh dozvao milost i bio operantno uvjetovanje za dolazak milosti, nego da bi svijest o količini, težini i strahoti grijeha bila povod za duboko, istinsko kajanje koje uvjetuje Boga da ti da svu potrebnu milost da se oslobodiš, da ozdraviš, da se pronađeš u Njegovu Srcu!

Takav je naš Bog! Pred Njim si ljubljeno dijete koje je On stvorio na svoju sliku, ne bijedan crv ili smežurana gusjenica u čahuri koja se ne može do kraja razviti u leptira i raširiti svoja krila. Ma ti si Njegov/a…ništa drugo ti nije potrebno! A drugi, oni i da vide i da ne vide što je unutra i kolika je prašina i prljavština, oni će uvijek pričati, ako ne o nutrini, onda o žbuki tvoje kuće. I pusti ljude, ljudi su ljudi, nažalost sa sve manje ljudskosti, a vole na van djelovati kao anđeli, no nema crnih i nema bijelih, svi smo mi sivi i kao takvi, svima su nam dvije stvari sto posto jednake: 1. grešni smo i 2. Bog nam daje svoju milost!

Tako oslonjeni na Njegovu milost i milosrđe, a svjesni sebe i svojih slabosti i bijede, stavimo se u Njegove ruke i dopustimo Mu da liječi, ozdravlja, oslobađa, preobražava i posvećuje ovo naše bijedno biće stvoreno da Ga slavi.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.