Blizu je ponoć… Noć u svojoj tami je ustvari jako izazovna. I kako ide ta noć dalje i dalje, čovjek je sve umorniji. I ima ti potrebu reći: Hvala. Ja ti imam potrebu to reći. Puno toga ne mogu stići napraviti. Ili pohvatati. Ili posložiti to sve što se događa oko mene i u meni na odgovarajuća mjesta i na odgovarajuće police. I znam da i Ti imaš tu svoje prste. Ti slažeš sve na pravo mjesto. Neke si mi zapovijedi dao, neke upute, neke riječi, neke knjige kako to sve posložiti. I ne ide mi baš, moram Ti priznati. Ali ono što me drži i ono što me vuče naprijed je ta Tvoja neizmjerna dobrota. Mislim da je jedno od Tvojih imena i Dobrota. Ti si tako dobar. Žao mi je što baš to ne primjećujem svakodnevno. I ne cijenim. A ti me svakodnevno obasiplješ svojim darovima. A ja se tako lako dam zarobiti u gluposti, niske strasti, bezvoljnost i neku glupu depresiju. Ustvari, dam se lako zarobiti u taj osjećaj da Ti nisi blizu.

Čudan je osjećaj da si Ti daleko. Da Ti uopće možeš biti daleko. Hej! Možeš li Ti uopće biti daleko? Udaljiti se od mene? Ako si Bog, kao što pričaju, onda teži slučaj. Ako si moj Bog, onda još teži slučaj. Zar Bog nije netko tko je svugdje prisutan, netko tko mi je uvijek i svugdje blizu? Ili moj Bog nije baš od te vrste bogova? Ali, opet, uhvati me nekad osjećaj da si daleko. Točnije je valjda reći da ja odem negdje daleko od tebe, da te ostavljam i odlazim tražiti nešto bolje i ljepše, nešto sigurnije i kvalitetnije. Ti si nas stvorio. Tako kažu. Na svoju sliku. Tako kažu. Ti nas voliš. Tako kažu. Kažu oni svašta, zapravo. Kažu li išta o tome kako se vratiti Tebi kad odem jako daleko od Tebe?

A što ti kažeš? Petar se nekoć našao u ne baš zavidnoj situaciji. Nakon što je upitao učenike što se to priča o Njemu, što drugi pričaju o Njemu, kakav se to proširio glas i što govore ljudi tko je to On, Isus je postavio pitanje i svojim najbližim učenicima, onima koji su ga svugdje slijedili. Napokon je došao trenutak kad su se morali izjasniti. Mislim da je to bilo dobro za njih. Osvježavajuće. Otkrivajuće. Olakšavajuće. Ohrabrujuće. Da napokon iziđe to iz njih, da i sebi objasne u što troše život, gdje se to nalaze i što to rade, zapravo. Prihvatio je Petar to pitanje i izjasnio se. Ti si Krist, Sin Boga živoga. I valjda ostao bez teksta. Valjda je zatekao i sebe i druge kako su stajali otvorenih usta, ubrzanog ritma srca i bistrog pogleda.

Što ti kažeš tko je On? Lakše mu se vratiti ako znaš tko je On. Nije mnogo teže ni udaljiti se od Njega ako znaš tko je On. Ne možeš baš voljeti nepoznatu osobu. Niti neka nepoznata Osoba tebe. On me poznaje do u dušu i voli me do kostiju i poslije kostiju. Ta on ih je stvorio. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. (…) Gospodaru, ljubitelju života. Tako ti tepa pisac Knjige mudrosti. Gospodaru, ljubitelju života, prodri u moj život i ne dopusti mi da se ikad odijelim od Tebe. Daj da zavolim svoj život. I živote ljudi koji me okružuju. Ako se ikad odijelim od Tebe, privuci me k sebi. Ti, Kriste, Sine Boga živoga. Ti, gospodaru, ljubitelju života. Ti, Dobroto. Ti, Blizino.

Hvala Ti…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]