Pošto sve što želimo vidjeti s Božje perspektive mora imati pogled na ono opipljivo, konkretno, prizemno, jer milost gradi na naravi, počet ću ovaj članak s aktualnostima.

Ušli smo u Europu, započelo je naše «poeuropljenje» nas koji kao dosad nismo bili dio Europe, po nekoj logici Unije. I neki kukaju, neki se nadaju boljim vremenima, a meni na oči dolazi lik UN-a, spoj najjačih zemalja: G7, slika SAD-a i njihovih nuklearnih invazija koje se skrivaju kao zmijine noge. Puno puta su ljudi htjeli ujediniti neke države i narode i napraviti od njih veliku silu ili mutave i priglupe ljude koji će slijediti nečiju ideju i plan. I mi tako kao pijunčići, običan «demokr(e)atski» puk slijedimo EU trend.

A ako pogledamo malo u Lijepu Našu, vidimo da neki pričaju o nepravdi: Perkovića ne želimo izručiti, a Gotovinu smo mogli, pa da je trebalo i teleportirati u Haag. Neki pričaju o toj ideologiji koja hara u želji da odgoji i stvori nove generacije koje će veličati rodnu jednakost, koji će moći odlučiti sami koji su spol, koje će biti slobodne u odabiru partnera istoga ili različitog spola, koji će zagovarati istospolne brakove, posvajanje djece takvih brakova. A onda se Crkva kao u to trpa, pa su tu i razne prozivke kako Crkva zabada nos tamo gdje joj nije mjesto, jer svećenik iznosi nage umjetnine iz sakralnog prostora, vjeroučiteljica prima uvrede jer se buni protiv Zdravstvenog odgoja, novinarku se otpušta jer iznosi u javnost ono što je saznala o korijenima 4. modula Zdravstvenog odgoja. Crkva se buni protiv četvrtog modula Zdravstvenog odgoja koji i nakon odluke Ustavnog suda, očito prolazi u našim školama prema ministrovim izjavama.

A ako se okrenemo gospodarstvu, svugdje štrajkovi, nigdje mira. Ako čekaš termin za toplice pola godine, pa ga dobiješ ovih dana, moraš se pripremiti na pet dana manjka jer i toplice štrajkaju. Na tržnicama bakice kažu da štrajkaju, pa više ne možeš kupiti ni domaći kupus, jer nema fiskalizacije kod tih starica, a da ne pričamo o ženama koje su dobile otkaze nakon i tridesetogodišnjeg radnog staža u tvornici tekstila a bačene na ulicu bez materijala i prostora, bez isplaćenih plaća i bez nadoknade, koje nakon uzaludnog štrajka krpaju odjeću i prekrojavaju za male novce u jednoj prostoriji. Onda su nam tu mladi za koje barem ja u zadnje vrijeme čujem, čine samoubojstva, čak je četvero adolescenata i mladih ljudi iznad 20 godina u zadnja dva tjedna dokončalo svojom voljom svoj život. I sad meni tamo neki papa Franjo govori da se ne bojim, da je Krist samo milosrđe, da trebam pregovarati u molitvi, a tamo neki propovjednik mi samo priča o Isusu koji je davno umro na križu i koji nema veze s nama običnim smrtnicima koji umiremo i patimo ovdje na zemlji. I ti svi ratovi, što je to s Bogom da On već jednom ne intervenira i ne pomaže?!

I eto mi na pamet dolazi potop i Noina arka. A opet mi dolazi i slika Lota kako bježi iz Sodome i Gomore. I onda zadnja Isusova želja da širimo Kraljevstvo Božje i propovijedamo evanđelje svemu stvorenju. Čovjek bi pomislio da to nema veze s pameću, a ja kažem da je nebo ovdje na Zemlji onoliko koliko je u mom srcu.

I istina je da smo mi kao pijuni u rukama većih sila koje nam diktiraju mnogo toga, istina je da ja ne mogu biti predsjednik ili promijeniti svijet, državu, istina je da ne mogu vratiti živote koji su okončali suicidima, istina je da ja ne mogu utjecati na zlouporabu ugleda, časti, pozicija. I da, istina je da ja ne mogu utjecati na isplatu nečijih plača ili osiguranje radnog mjesta. A naravno, mogu zajedno s drugima mrmljati, osuđivati, ogovarati, kritizirati, žaliti za vremenima, prepuštati se ogorčenosti i nezadovoljstvu, prepustiti se društvu koje sve tolerira i koje ide linijom manjeg otpora… ali je istina da JA MOGU ŽIVJETI DRUGAČIJE! JA NE MORAM IĆI LINIJOM MANJEG OTPORA! Ja ne moram živjeti za ovaj svijet do te mjere da zanemarim i zaboravim kršćanske vrijednosti. I naravno, ne moram živjeti kako drugi žele da živim: manjak radnih mjesta, visoki porezi, velike režije, male plaće, šopingoholija koja se nameće medijima… sve je to put da se čovjekovu dušu ubije u pojam, sve je to put da se čovjek udalji od Boga i da počne tražiti sreću i istinu na krivom mjestu.

Teški su dani, teška su vremena, stravično je koliko je ljudi nesretno, očajno, izgubljeno i kolika masa ljudi nema snage ni volje oduprijeti se ideologijama, anticrkvenom totalitarizmu koji se nameće pod prividom slobode. Ali baš u ovoj tami 21. stoljeća, MORAMO BITI SVJETLO, ukazati na nebo, podignuti se iznad ovozemaljskih briga i usmjeriti pogled prema onom vječnom, onom što ni moljci ni rđa ne nagrizaju! Na velikim smo kušnjama mi vjernici koji ljudima trebamo ukazati na Boga, ali smo i pred velikim izazovom jer smo lude svijeta koje u materijalističkom svijetu odabiru skromnost, koje u kompleksnim ponudama materijalističkih i površnih stvari odabiru jednostavnost, koje u vodama nadmetanja i gaženja preko drugih kako bismo imali i bili, odabiremo poniznost i zadovoljstvo. I kao takvi smo trun u oku svih onih koji žive za vlastite užitke i bogatstvo. Ali ne bojmo se, nismo jedini. Što je bila majka Terezija iz Calcutte, što je bio papa Ivan Pavao II., što je bio Alojzije Stepinac, što je bio don Bosco, s. Ulrika Nisch, Filip Neri, Franjo Asiški?! Ni manje ni više, bili su odraz neba ovdje na zemlji, komadić neba u ovozemaljskom blatu i površnosti, a samo zato što je BOG BIO SVE u njihovom životu. A mi, što smo dalji od Boga, to smo dalje od sreće. Što smo više opterećeni onim što imamo ili nemamo, to smo manje vjernici, jer vjera podrazumijeva povjerenje, a povjerenje znači prihvatiti rizik u ljubavi, s cijenom da se nešto što želim i ne ostvari, ako to Bog ne želi.

Svi smo samo putnici koji na nebo ne će nositi Mango torbe, Zarine majice, Mr. Joseph cipele i slično. Pred Boga ćemo ići sa srcem u kojem se ili može vidjeti odraz neba, ili se može vidjeti nedostatak zaliska ljubavi, zaliska vjere, aorte dobrote, pretklijetke mira i čistoće i klijetke služenja u poniznosti.

NEBO JE NA ZEMLJI ONOLIKO KOLIKO JE I U TVOME SRCU. Dokle god budemo svijet gledali sebičnim naočalama i filterima oholosti i samodostatnosti, dotle se nemamo pravo tužiti na ratove, na glad, na nevolju, na vladu, na Crkvu, na Boga, jer ako si ti sam sebi dovoljan za svoju sreću, i to bez Boga, nije li smiješno onda kad nešto zaškripi, psovati Boga koji očito ne postoji jer ti ne pomaže. Moramo početi mijenjati svijet od sebe, jer ja sam prvi koji treba obraćenje, prvi koji treba milost Božju i prvi koji je slab, ne moj brat, ja sam taj koji se treba mijenjati i po kojem nebo treba biti vidljivo ovdje na Zemlji.

A kako je vidljivo? – čistim pogledom koji nije proračunat, koji nije licemjeran, koji je pošten i koji ono što radi obavlja savjesno i pošteno, sve ostalo su pretvaranja i lažne slike o sebi i Bogu kojeg mislimo da poznajemo i kojeg se usuđujemo prozivati za sve loše što nam se događa. Nebo je na Zemlji onoliko koliko je i u tvome srcu. Ako živiš tako da za tebe drugi mogu reći da si pošten, pravedan, dobar otac/majka, ako se na tebe može računati i znati da ćeš savjesno obaviti svoj zadatak, svoju dužnost, bez lakomosti, želje za laganim novčanim dobitcima, ti si već tada znak da je moguće živjeti za Boga, za nebo i u ovome svijetu. Ti si onda ona iznimka koja potvrđuje pravilo da je poštenje, vjera, odricanje i žrtva put u sreću, u istinsku radost koju samo Bog daje.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]