PRVI LJUDI NA ZEMLJI

Adam i Eva: Znanstvena mogućnost postojanja naših praroditelja

Crkva naučava kako su Adam i Eva praroditelji cijelog čovječanstva, no suvremene znanstvene tvrdnje stavile su mogućnost njihovog postojanja u pitanje, i to na dva fronta

Adam i Eva

Adam i Eva/Foto: Jan Gossaert, 1520./Wikimedia

Sve do pojave Darwinove teorije evolucije većina je kršćana vjerovala da čitavo čovječanstvo potječe od naših doslovnih praroditelja Adama i Eve, a mnogi to vjeruju i danas. 1950. godine papa Pio XII. objavio je encikliku Humani Generis, u kojoj je napisao da „objavljena istina i […] crkveno učiteljstvo naučavaju” da je istočni grijeh „grijeh koji je doista počinio jedan Adam (ab uno Adamo) i koji se prenosi na sve rađanjem i u svakome postoji kao njegov vlastiti”1. Katekizam Katoličke Crkve kaže nam da „Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju”.2 

Ipak, taj su opis naših doslovnih praroditelja i istočnoga grijeha, glavnoga razloga što nam je bio potreban Krist kao otkupitelj, suvremene znanstvene tvrdnje stavile u pitanje, i to na dva fronta: (1) kršćansko vjerovanje da se pravi čovjek odjednom pojavio u obliku Adama zamijenila je standardna teorija ljudske evolucije u kojoj su progresivne promjene kod ranih primata dovele do razvoja svijesti i inteligencije modernoga čovjeka, bez jasne linije razdvajanja koja bi obilježavala njegovu prvu pojavu, i (2) tvrdnju da je naša ljudska vrsta nastala od jednoga para praroditelja zamijenjena je evolucijom koja se dogodila u velikim populacijama čiji broj nikada nije bio sveden na „usko grlo” (smanjenu populaciju) od samo dvoje pojedinaca.

Prva tvrdnja temelji se ponajviše na dokazima paleoantropologije, otkrivenih u postupnom, progresivnom razvoju alata kroz vrijeme, a druga na radu genetičara Francisca Ayale, u čijim se često citiranim studijama iz sredine 1990-ih tvrdi da ljudska populacija nikada nije bila manja od nekoliko tisuća pojedinaca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Trenutačna pojava prvih pravih ljudskih bića

Paleontologija otkriva progresivno poboljšanje alata koje su izrađivali evoluirajući primati, što se može povezati s razvojem mozga i anatomije hominina. (Hominin je termin koji uključuje recentnija ljudska bića i izumrle prastare i povezane oblike). Taj niz na svom kraju dolazi do izrade sofisticiranih alata i do drugih sposobnosti modernoga čovjeka. No čini se da nema iznenadnih znakova Adama s duhom i dušom. Neodarvinisti zaključuju da se sav taj napredak može objasniti u naturalističkim okvirima. No ono što ti površni materijalistički scenariji previđaju je činjenica da racionalni argument za čovjekovu bitnu superiornost nad životinjama ostaje čvrst. Kršćanska filozofija tvrdi da su obilježja pravoga čovjeka intelektualne aktivnosti razumijevanja, prosuđivanja, razmišljanja i slobodne volje, u kojima se očituje prisutnost duhovne duše.3 

Kompleksna svjesna ponašanja iracionalnih životinja omogućila su prvim primatima proizvodnju primitivnih kamenih alata, uključujući čak i rane ašelske ručne kamene sjekire s obilježjima simetrije – koje su Homo erectus hominini izradili prije 1,4 milijuna godina. No kasnije ručne sjekire skladnog, trodimenzionalno simetričnog oblika koje definitivno pokazuju pravi ljudski intelekt nisu se pojavile sve do razdoblja ranog srednjeg pleistocena, prije oko 750 tisuća godina4. To, kao i dokazi ranoga kontroliranoga korištenja vatre, pojavljuje se otprilike u to vrijeme, što ukazuje na prvu nesumnjivu prisutnost ljudske duhovne duše. Te sofisticirane artefakte može se gledati kao znanstvene dokaze, što ima i važnu filozofsku implikaciju, naime, da takvi artefakti nužno impliciraju aktivnost intelektualnog agenta – kvalitativno superiorno, pravo ljudsko biće s duhovnom dušom5. Pravi čovjek možda je bio prisutan i ranije, ali do sada ostaje nedetektiran.

Budući da puka tvar nikada ne može evoluirati u duh, pravi čovjek sigurno se trenutačno pojavio u nekome trenutku – bez obzira na neodarvinijansko pogrešno tumačenje fosilnih dokaza alata. Znanstveni neuspjeh detektiranja te činjenice i toga trenutka ni na koji način ne potkopava filozofsku nužnost njegove stvarnosti. Znanstvena mogućnost doslovnih Adama i Eve ostaje čvrsta bez obzira na postupno poboljšanje u izradi alata. Usto, filozofski dokaz da mora postojati prvo pravo ljudsko biće podupire vjerodostojnost Adama i Eve, budući da je postojanje prvoga pravoga čovjeka s duhovnom dušom dio toga biblijskoga opisa.

Izazov moderne genetike

Sve donedavno se poput znanstvene dogme prihvaćalo da ljudska bića nisu mogla proizaći iz jednog jedinog para prvih pravih ljudskih bića koji se razmnožavao. Ta se tvrdnja temeljila na distribuciji zasebnih nukleotidnih polimorfizama u ljudskoj populaciji, i studijama stapanja i disekvilibrija nasljednih linija. Istraživači su procijenili da je populacija hominina u vrijeme našega podrijetla morala biti u tisućama. Neki istraživači tvrde da u posljednjih dva milijuna godina nikada nije bilo homininske populacije manje od jedne tisuće.6 

No te su procjene podložne iznenađujućim pogreškama zbog uključenih pretpostavki, na primjer: „[…] konstantna pozadinska stopa mutacije kroz vrijeme, izostanak selekcije za genetske promjene na proučavanim sekvencama DNK, nasumično razmnožavanje među pojedincima, izostanak migracija u ili izvan populacije koja se razmnožava i pretpostavka o konstantnoj veličini populacije7, tako da samo razlike u sekvencama DNK (polimorfizmi) nisu dovoljne za određivanje efektivne veličine populacije.8 

Možda je najbolji primjer toga neuspjeha studija genetičara Francisca Ayale objavljena u časopisu Science (1995) 9, u kojoj on tvrdi da je par od samo dvoje prvih pravih ljudskih bića koji se razmnožavao bio znanstveno nemoguć. Ayala svoju tvrdnju temelji na velikom broju inačica (alela) gena HLA-DRB1 koji se nalaze u sadašnjoj ljudskoj populaciji. Ayala je ustvrdio da je bilo 32 pradavne linije HLA-DRB1 prije razlaza Homo (čovjek)/Pan (čimpanza), za kojeg on kaže da se dogodio prije šest milijuna godina. Problem je u tome što svaki pojedinac nosi samo dvije inačice gena – tako da nije moguće da je samo dvoje pojedinaca moglo prenijeti sve te alele ikada otkada su se linije nasljeđivanja razdvojile. Izgledalo bi da je „usko grlo” (smanjena populacija) od samo dvoje ljudskih bića, Adama i Eve, znanstveno nemoguće.

No ispostavilo se da je u Ayalinoj tvrdnji o 32 prastare HLA-DRB1 linije bilo metodoloških pogrešaka. DNK koju je izabrao bila je prošla kroz intenzivnu selekciju, hipermutaciju i gensku konverziju, što je utjecalo na rezultate. Prepoznavši problem, Tomas Bergström i dr. objavili su studiju (1998) u kojoj je pokazano samo sedam takvih alela u vrijeme razdvajanja Homo/Pan, a većina sadašnje genetske različitosti pojavila se u posljednjih 250 tisuća godina 10. U studiji koju su proveli  von Salomé i dr. (2007), došlo se do zaključka da su prije pet milijuna godina postojale samo četiri takve linije, a nekoliko ih se pojavilo nešto kasnije.11 

Ovaj je članak prekratak da bi se u njemu analizirala sva genetika vezana za navedene studije, no često se previđa inherentna epistemička slabost tih retrospektivnih proračuna. Odveć je lako imati lažne pretpostavke koje onda obezvrjeđuju rezultate. Pretpostavke o nasumičnom razmnožavanju među pojedincima, konstantnim stopama mutacije ili o konstantnoj veličini populacije mogu biti netočne. Čak i metode korištene pri analizi mogu činiti razliku. Treba se samo prisjetiti pogrešaka već primijećenih u današnjim računalnim modelima o trendovima klimatskih promjena.

Tvrdnje da je „postojanje Adama i Eve znanstveno nemoguće” nisu znanstvene, jer je znanost, kako ćemo vidjeti, uvijek podložna revidiranju.

Predloženo rješenje: sparivanje u srodstvu

Uzevši u obzir problematičnu genetiku doslovnih Adama i Eve, filozof  Kenneth W. Kemp je u članku iz časopisa American Catholic Philosophical Quarterly (2011) predložio alternativno rješenje u obliku hipoteze o sparivanju u srodstvu, tj. da bi sadašnja genetska različitost u genima poput  HLA-DRB1 mogla biti objašnjena sparivanjem u srodstvu pravih ljudskih potomaka Adama i Eve i njihovih subhumanih „rođaka” u istoj biološkoj populaciji.

Kempova hipoteza zadovoljava teološke zahtjeve da Adam i Eva moraju biti prva prava ljudska bića i da sva današnja prava ljudska bića moraju biti njihovi potomci. U bilo kojem takvom scenariju bi posjedovanje intelekta pravim ljudima omogućilo da nadmaše svoje subhumane „rođake”, što bi objasnilo zašto takva gotovo identična subhumana bića više ne postoje.

Uzevši u obzir da su studije što su ih proveli Bergström i dr. te von Salomé i dr. pokazale da treba objasniti mnogo manje suvišnih alela nego što je Ayala na početku tvrdio, no da se procjena nalazi na granici onoga što može proći kroz samo dvoje predaka, moguće je da bi takvo rješenje, sparivanje u srodstvu, moglo i dalje biti potrebno kako bi se objasnila sadašnja genetska različitost.

Recentnije genetičke studije

2017. godine došlo je do niza neočekivanih događaja koji su obilato ilustrirali potrebu za oprezom pri iznošenju tvrdnji o podrijetlu ljudskih bića. Biolog Dennis Venema objavio je u knjizi tvrdnju da je sigurno da smo potekli od populacije u tisućama kao to što se Zemlja okreće oko Sunca. To je započelo podugačku raspravu među znanstvenicima na internetskoj stranici Biologos, što je pokazalo da usprkos svim tvrdnjama nitko nije izravno testirao jesmo ili nismo mogli poteći od prvoga ljudskoga para. Prisjećajući se priče u Evolution News, molekularna biologinja Ann Ganger opisala je kako su dvojica znanstvenika odlučila konačno izravno testirati mogućnost. Koristili su različite računalne modele i, začudo, otkrili:

Ne može se isključiti ‘usko grlo’ od dvoje pojedinaca starije od 500 tisuća godina. To ne znači da je takvo ‘usko grlo’ ikada postojalo, nego da se mogućnost ne može isključiti. Budući modeli mogu taj broj od 500 000 godina promijeniti u više ili manje…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To se temelji na analizi genetskih podataka koju su proveli dr. Schaffner i dr. Swamidass, evolucijski biolozi koji nisu pristaše inteligentnog dizajna.

U kontekstu podugačke analize prepune tehničkih termina koju je objavio na svojemu blogu, dr. S. Joshua Swamidass ovako je sažeo rezultate:

Vrlo recentno ‘usko grlo’ (recimo prije 50 tisuća godina) čini se nemogućim, ali starije ‘usko grlo’ naših predaka (doduše vrlo kratko) prije 500 tisuća godina moglo bi biti u skladu s dokazima. Negdje prije 500 tisuća godina taj par ne bi bio Homo sapiens, ali mogao bi biti (točni datumi predmet su rasprave) zajednički predak Homo sapiensa, denisovskog čovjeka i neandertalaca.

Swamidass je shvatio da postoji još jedan način da se opovrgne prvi par. Kada bi se moglo dokazati da ljudska bića dijele previše alela (više od četiri) ijednoga gena s čimpanzama ili gorilama, to bi bio argument za naše zajedničko podrijetlo od populacije od više od dvoje pojedinaca. (Adam i Eva mogli su prenijeti samo četiri). To prenošenje alela između vrsta zajedničkog podrijetla poznato je kao trans-specijski polimorfizam (TSP). Genska obitelj kod koje je najvjerojatniji TSP je obitelj HLA, uključujući HLA-DRB1, gen koji je Francisco Ayala proučavao 1995. godine pokušavajući demonstrirati da postojanje Adama i Eve nije moguće.

Dr. Swamidass preispitao je Ayalin rad u svjetlu rezultata gore opisanih modela. Pronašao je znanstveni rad, objavljen u časopisu BMC Evolutionary Biology (2016), u kojem su analizirane genetske mreže HLA gena, uz oko 12 tisuća drugih gena. U toj je studiji otkriveno da je očiti TSP kod HLA-DRB1, uz druge HLA gene (HLA-DPB1, HLA-C, HLA-A i HLA-B) vjerojatno rezultat konvergentne evolucije. Ljudski aleli s vremenom mutiraju prema istoj sekvenci vjerojatno zbog selekcije koja favorizira tu sekvencu.

Referirajući na rezultate toga znanstvenog rada Swamidass piše: „[…] HLA-DRB1 je najvarijabilniji HLA gen. Ističe se zbog toga što ima više od 500 kvadrata u DNK od oko tek 1 000 pojedinaca, u usporedbi s očekivanim brojem od manje od 10. To znači da kada bismo pokušali formirati DNK kao stablo, vidjeli bismo barem 500 mutacija što nisu u skladu s filogenetičkim stablom. To je nevjerojatan rezultat, jer to znači da HLA-DRB1 aleli jednostavno nisu dobro opisani kao stablo.”

Swamidass hoće reći da HLA-DRB1 pokazuje znakove konvergentne evolucije. 500 kvadrata koje spominje odnosi se na mjesta gdje je HLA-DRB1 DNK sekvenca sličnija nego što bi trebala biti, i pokazuje znakove konvergiranja na određenoj sekvenci. Tako je bilo kakva sličnost između HLA-DRB1 sekvenci čimpanze i čovjeka vjerojatno također posljedica konvergentne evolucije, a ne trans-specijskog polimorfizma. To znatno oslabljuje TSP kao izazov prvome paru.

Bilo kakvi zaključci utemeljeni na pretpostavci TSP-a stavljeni su u pitanje. U ovom se trenutku čini da se čak ni TSP ne može koristiti radi isključivanja prvog homininskog para koji se razmnožavao.

Radi se o uzbudljivom istraživanju koje i dalje traje i još nije objavljeno u recenziranom znanstvenom časopisu. Ono pokazuje da je tvrdnja da smo morali poteći od populacije od tisućâ bila utemeljena na pretpostavci, a ne na dokazima. Tvrdnja da je prvi par nemoguć, kad je bila izravno testirana, bila je pogrješna. Konačno, prvi ljudski par koji se razmnožavao je moguć, ali nije dokazan.

Iznimno sam zahvalan dr. Ann Gauger, koja mi je ukazala na sva ta novija istraživanja i njihove implikacije, i koja mi je pomagala u pripremi znanstvenih dijelova teksta.

Zaključak

Namjera ovoga rada nikada nije bila ponuditi znanstveni dokaz doslovno stvarnoga postojanja Adama i Eve. Jedina je svrha bila pokazati da njihovo postojanje nije znanstveno nemoguće.

Na temelju najboljih dostupnih dokaza i analize taj je cilj postignut.

Najnovija istraživanja ukazuju na to da je najveća vjerojatnost za postojanje prvih dvoje roditelja ljudske rase bila prije više od pola milijuna godina. To je otkriće značajno u skladu s mojim vlastitim nagađanjima iznesenima na početku ovoga članka, naime, da bi, na temelju artefakata koji ukazuju na intelekt, vjerojatno vrijeme za prva prava ljudska bića – Adama i Evu – bilo negdje prije oko 750 tisuća godina.

Taj filozofski zaključak da izrađivači takvih artefakata moraju biti prava ljudska bića znači da bi oni bili pravi kandidati za identičnost s mogućim „prvim homininskim parom koji se razmnožavao”, kojim se bavio prethodni dio ovoga teksta.

I da, kako Swamidass ističe, uzevši u obzir njihov pradavni vremenski okvir, to bi ih činilo „zajedničkim precima Homo sapiensa, denisovskog čovjeka neandertalaca”.

Rijetki razumiju da prikladan spekulativni tretman doslovnih Adama i Eve zahtijeva ispravnu korelaciju tri disciplinarne perspektive: teološke, filozofske i prirodnoznanstvene. U teološkom smislu, Adam i Eva moraju biti prva prava ljudska bića i svi pravi ljudi moraju biti njihovi potomci. U filozofskom smislu, prvi pravi čovjek mora biti prvi hominin koji posjeduje intelekt i duhovnu dušu – na što ukazuju artefakti, poput onih umjetnički izrađenih kamenih ručnih sjekira otprije 750 tisuća godina. Zato predloženi recentniji „kandidati” nikako ne mogu biti pravi prvi roditelji, budući da postoje dokazi da im pravi ljudi kronološki prethode. Konačno, u prirodnoznanstvenom smislu, mora se pokazati da – osim ako ima potrebe za pozivanjem na hipotezu o sparivanju u srodnosti – ‘usko grlo’ od samo dva prava ljudska bića je moguće. Vjerodostojan argument za tu mogućnost u spekulativnom vremenskom okviru koji predlažem upravo je ponuđen, kako je pokazano iznad u tekstu.

Dakle, postojanje doslovnih Adama i Eve znanstveno je moguće.

Naravno, čvrst dokaz stvarnoga postojanja doslovnih Adama i Eve ne nalazi se u prirodnoj znanosti ili u filozofiji, nego u dvije tisuće kršćanskih čuda, jedinstveno utjelovljenih u smrti i uskrsnuću Isusa Krista, otkupitelja kojeg je Bog obećao našim praroditeljima, Adamu i Evi, nakon što su osobno počinili istočni grijeh. Kršćanima će ta čuda, naročito kad ih se kombinira s novopronađenim dokazima znanstvene mogućnosti postojanja doslovnih Adama i Eve, poslužiti kao dokaz racionalne vjerodostojnosti te temeljne vjerske doktrine.

dr. Dennis Bonnette | Strange Notions

Prevela Ana Naletilić | Bitno.net

Dr. Dennis Bonnette umirovljen je 2003. kao redoviti profesor filozofije na Sveučilištu Niagara u Lewistonu, New York. Tamo je 36 godina predavao filozofiju i bio je pročelnik Odsjeka za filozofiju od 1992. do 2002. Živi u Lewistonu, New York, sa suprugom Lois. Imaju sedmero odrasle djece i 25 unučadi. Doktorirao je filozofiju 1970. na Sveučilištu Notre Dame. Dr. Bonnette je 40 godina predavao filozofiju na sveučilišnoj razini, a sada predaje na besplatnim kolegijima na Aquinas School of Philosophy u Lewistonu, New York. Autor je dviju knjiga, Aquinas’ Proofs for God’s Existence (Martinus-Nijhoff, Den Haag 1972) i Origin of the Human Species (Sapientia Press, Ave Maria 2014, 3. izdanje) te mnogih znanstvenih članaka.

  1. Humani Generis 37
  2. KKC 404
  3. Dennis Bonnette, Origin of the Human Species (Sapientia Press, 3. izdanje, 2014.), 69-71,103-110.
  4. Ibid., predgovor trećem izdanju, XIV.
  5. Ibid., 163-164.
  6. John Hawks i dr., “Population Bottlenecks and Pleistocene Human Evolution,” Molecular Biology and Evolution 17, br. 1 (2000): 2-22.
  7. Ann Gauger, “The Science of Adam and Eve,” u Science and Human Origins, Ann Gauger, Douglas Axe i Casey Luskin (Seattle, WA: Discovery Institute Press, 2012), 105-122.
  8. P. Sjödin, I. Kaj, S. Krone, ‡M. Lascoux i M. Nordborg, “On the Meaning and Existence of an Effective Population Size,” Genetics 169 (February 2005): 1061–1070 ; J. Hawks, “From Genes to Numbers: Effective Population Sizes in Human Evolution,” in Recent Advances in Paleodemography, ed. Jean-pierre Bocquet-Appel (Springer Netherlands, 2008), 9-30. Vidi i Dennis Venema and Scot McKnight, Adam and the Genome: Reading Scripture after Genetic Science (Brazos Press, 2017).
  9. Francisco J. Ayala, “The Myth of Eve: Molecular Biology and Human Origins,” Science 270 (1995):1930-1936.
  10. Tomas Bergström i dr., “Recent Origin of HLA-DRB1 Alleles and Implications for Human Evolution,” Nature Genetics 18 (1998): 237-242.
  11. Jenny von Salomé i dr.., “Full-length sequence analysis of the HLA-DRB1 locus suggests a recent origin of alleles,” Immunogenetics (2007) 59: 261–271.

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. travnja 2019.

Možda vam se svidi