Prije nekoliko tjedana, u većim europskim medijima pojavila se jedna, naoko ni po čemu bitna vijest, no vijest koja ipak odražava duh vremena i stanje duha u Europi i svijetu. Ministarstvo obrazovanja Francuske republike, zajedno s nadležnim organima Italije, Grčke i Cipra, pokrenulo je, kako se navodi, „globalnu i međunarodnu inicijativu za promicanje i razvoj latinskoga i staroga grčkog“ u obrazovanju, ne samo ondje gdje već postoje – dakle, u njihovim ekvivalentima klasičnim školama kakve imamo u Hrvatskoj – već i u onome što se kod nas naziva strukovnim školama. Kao povod za ovakvu odluku, francuski ministar obrazovanja Jean-Michel Blanquer naveo je sve izraženije tendencije u suvremenom zapadnom obrazovanju – prisutne od Europe, preko Amerike i Kanade, do Australije – prema kojima se vjeruje da su grčko-rimska i kršćanska kultura bile silnicama društvenog isključivanja, uključujući ropstvo, segregaciju, bijelu nadmoć i kulturni genocid. „Neke od tih kritika išle su toliko daleko“, rekao je francuski ministar, „da su tvrdile kako smo i u Homeru našli obranu ropstva“.

I doista, Blanquer je u pravu. Na različitim zapadnim sveučilištima – pa među njima i onim najprestižnijima, kao što su Princeton, Yale, Oxford ili Harvard – sve se više velikana duha i misli svodi samo na simbole nepravda iz prošlosti. Žrtvom te suvremene revolucije, koja nije samo obrazovna nego i cjelokupna društvena revolucija, padaju i figure od neprijeporne povijesne, kulturne i umjetničke važnosti, od Homera do Shakespearea. Svakome od tih velikana pripisuje se krivnja za ono što je u doba njihova života bilo društvenim vrijednosnim standardom, a danas se poima nemoralnim, ili za povijesne nepravde koje uopće nisu pripadale u njihov djelokrug, ili pak za njihova uvjerenja, tipična za svijet jučerašnjice, koja međutim ni na koji način nemaju veze sa svime onime po čemu su važni. Ovdje, dakako, dolazi i do paradoksa da sredstvo koje je mnoge od tih povijesnih nepravdi postupno ispravilo – primjerice, kršćanstvo kao glavni pogon rasnog, spolnog i inog egalitarizma – naposljetku i samo po sebi postalo nepoćudnim.

Uzmimo samo neke primjere: na Yaleu je 2016. godine djelomice uvažena studentska peticija za „diverzifikaciju“ i „dekolonizaciju“ kolegija o značajnim pjesnicima engleskoga jezika kroz povijest, poput Miltona, Shakespearea ili Eliota, jer među njima vlada manjak „žena, ljudi druge boje kože i queer opredjeljenja“; s murala Sveučilišta u Manchesteru 2018. je godine uklonjena pjesma Rudyarda Kiplinga, jer taj mural – zbog Kiplingova odnosa prema britanskim kolonijama, iako ga pjesma ni na koji način ne odražava – tobože simbolizira nepravdu britanske kolonijalne prošlosti. Ekvivalent tome bilo bi uklanjanje Marka Marulića iz obrazovnog sustava jer je pisao pjesme i spjevove protiv turskog osvajača, pa bi se u aktualnom, „politički korektnom“ ozračju muslimani možda mogli uvrijediti. No apsurdima ni ovdje nije kraj. Ideologizacija obrazovnog sadržaja ne odvija se samo u sferi humanistike, nego i u dimenziji prirodnih znanosti, pa tako u Americi postoje obrazovni priručnici koji u svjetlu odnosa moći i rasizma tumače matematiku, kao disciplinu od univerzalne vrijednosti, dezideologiziranu do krajnosti. Činjenice više nisu bitne, racionalnost i empirija pretvaraju se, iz perspektive kulture sebičnosti i kulta individualizma, u produžetak naših subjektivnih osjećaja i partikularnih viđenja.

Anegdotalni primjeri, naravno, sami po sebi nisu dokaz identitetske dekadencije, no nedvojbeno su pokazatelji tendencija svođenja cjelokupne povijesne, kulturne i znanstvene baštine na uski dnevnopolitički kontekst, mjeren prema aktualnim odnosima političke moći. Ne ostajući samo na sveučilišnoj razini, nego se kapilarno šireći kroz cjelokupnu kulturu, pa i politiku, ti se fenomeni istodobno prelijevaju i u srednjoškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje. Te nove paradigme prije će se ili kasnije, u više ili manje prilagođenom obliku, početi primjenjivati i u hrvatskom obrazovanju. Dva su osnovna čvorišta od kojih se polazi: prvo je autodestruktivni kriticizam prema vlastitoj, autentičnoj, tradicionalnoj kulturi u svim njezinim vidovima (zapadna civilizacija, kršćanstvo, nacija), a druga je nekritičko promicanje Drugih u svim aspektima toga pojma (drugih kultura, etičkih sustava, seksualnih identiteta i opredjeljenja itd.). Obrazovanje samo po sebi nije niti izvor navedenih tendencija (koje u krajnjoj konsekvenciji završavaju samomržnjom i hiperseksualizacijom); navedeni fenomeni prisutni su u popularnoj i visokoj kulturi, političkim inicijativama i vrijednostima koje u globalnom kontekstu promiču politički i ekonomski establišmenti prosperitetnih zemalja.

Riječ je o sveprožimajućem fenomenu koji se sažeto može opisati kao dekristijanizaciju Zapada ili krizu Logosa. Ta kriza kroz stoljeća poprima različite pojavne oblike, ali u srži je uvijek istovjetna. Izranja u različitim povijesnim trenucima i državama, u sklopu naizgled suprotstavljenih ideologija, ciklično se javljajući i zamirući. No ta cikličnost je lažna; riječ je o pravocrtnom tijeku koji je kružan samo na mikrorazini dnevnih novina ili površnih povijesnih kronika. Pogled koji iz kaotične smjese povijesnog „napretka“ luči nit odnosa čovjeka prema transcendentnom, uočit će da je manje bitno je li vlast komunistička ili liberalna ako su obje materijalističke; da je manje bitno je li riječ o logorima smrti ili industriji pobačaja, ako služe za dehumanizaciju i istrebljenje čitavih skupina ljudskih bića. „Kultura otkazivanja“ ujedinjuje postkršćanske progresivce Zapada i islamističke teroriste: i jedni i drugi ruše kipove Isusa, Marije i svetaca; i jedni i drugi ruiniraju crkve, pretvarajući ih potom u hramove svojim bogovima: ovi u džamije, oni u šoping-centre.

Iako je kao povod za svoju odluku francuski ministar naveo izbacivanje potrebe poznavanja pojedinih tekstova u grčkom i latinskom izvorniku za mogućnost stjecanja diplome klasične filologije na Princetonu, to je samo jedno od mnogobrojnih lica ovoga fenomena, u kojemu se nepoželjnima poimaju i klasična antička kultura i kršćanstvo. Dakako, u SAD-u po tom pitanju još uvijek nije zavladalo istinsko jednoumlje – ako su najveća sveučilišta i pošla tim smjerom, zahvaljući visokoj razini neovisnosti privatnih obrazovnih ustanova u američkom kontekstu nije moguće postići onaj tip uniformnosti koji postoji u suvremenim diktaturama. U Kini se, primjerice, u udžbenicima svjetskih religija ne podučava kako je Isus spasio grešnicu od kamenovanja s riječima „Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen“, nego se nameće lažna povijest, po kojoj je Isus i sam uzeo kamen i bacio ga na nju, s riječima: „I ja sam grešnik!“ Zapadna elita, naravno, živi u dostatno kršćanskoj kulturi da tako evidentne krivotvorine zbog kulturnog pamćenja nisu moguće, ali odnos te elite prema kršćanstvu u srži je isti kao i onaj kineski: smatraju ga ugrozom za svoju ideologiju, i zato ga – u revolucionarnom zanosu – žele izbrisati. Ako se ovakve tendencije nastave, kulturno pamćenje koje danas onemogućava da se Isusove riječi tako izravno krivotvori kao što je slučaj u Kini moglo bi – za više desetljeća – početi iščezavati i na Zapadu.

Kao i u svijetu, u Hrvatskoj će osnivanje privatnih škola – vjerskih ili laičkih – s vremenom početi dobivati sve veću važnost, jer te škole imat će potencijala biti oazama otpora novim, postkršćanskim vrijednostima koje dominiraju na Zapadu, a svoj utjecaj šire i s Istoka. Ako se naša kultura i raspadne, njezine krhotine uvijek će ostati vrednijima od antikulture današnjega vremena. „Drevni jezici ono su što ujedinjuje europske zemlje“, tvrdi Blanquer. Ali nije riječ samo o drevnim jezicima – nego i o nečemu višemu. Za Blanquera, to su „humanizam, kult istine i ljepote“ te – ono ključno, kako za vjernike, tako i za nekršćanske baštinike zapadne civilizacije – „zahtjev za Logosom“, bio taj Logos samo razum, sklad i smisao, ili Utjelovljena Riječ.