Portal Bitno.net predstavlja novi projekt, podcast Povijesna četvrt, koji će uređivati i voditi dr. sc. Trpimir Vedriš, izvanredni profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U podcastu – koji ćemo svakog drugog četvrtka objavljivati na YouTubeu i drugim podcast platformama – prof. Vedriš će u okvirnom vremenu 15-20 minuta (ponekad i malo duže) govoriti o kontroverznim temama iz crkvene povijesti (poput križarskih ratova, inkvizicije, progona vještica…), rasvjetljavajući te odvajajući stvarnost i akademske zaključke od iskrivljene povijesti i površnih zaključaka koji najčešće dominiraju popularnom kulturom pa onda i kolektivnom svijesti. Tim povodom pripremili smo ovaj intervju, kao svojevrstan uvod u sam podcast. Prvu epizodu možete očekivati ovog četvrtka, 8. prosinca, na našem YouTube kanalu.

– Kako je došlo do ideje za pokretanje podcasta “Povijesna četvrt”?

U pozadini ideje leži (moje) višegodišnje zanimanje za niz povijesnih tema – uglavnom iz antike i srednjovjekovlja – koje su u javnosti doživljavaju kao kontroverzne. Proučavajući neke od tih tema, zainteresirao me fenomen raskoraka između interpretacija povijesti unutar akademske zajednice, s jedne strane, i popularne percepcije s druge. Pojava mi se učinila osobito zanimljivom kad je riječ o temama iz povijesti Crkve koje i danas – prividno ili stvarno – utječu na naš život. Na tom tragu moj se višegodišnji interes postupno oblikovao u želju za premošćivanjem tog jaza putem neke vrste popularizacije povijesti koja ne bi ujedno bila i vulgarizacija ili zlouporaba. Može se, stoga, reći da projekt ima i „obrazovnu“ i „pastoralnu“ dimenziju. Kako god bilo, neposredan poticaj bio je interes koji je kod gledatelja pobudio razgovor u sklopu Podcasta Bitno.net-a koji je potaknuo razgovor između uredništva portala o pokretanju projekta.

– Kako je koncipiran podcast? Možete li se ukratko predstaviti?

Povijesna četvrt zamišljena je kao niz kratkih predavanja, prikaza odabranih tema iz povijesti kršćanstva. S obzirom na (moje) zaleđe, planiramo početi s predmodernim razdobljem što bi uključivalo povijest između razdoblja antike (ranoga kršćanstva) i ranog novog vijeka (doba početaka velike krize kršćanstva). Inicijalno nadahnuće, potaknuto upitima i sugestijama zainteresiranih, bilo je pozabaviti se prije svega temama iz povijesti ranog kršćanstva i srednjovjekovlja i to osobito onima koje se često drže (ili barem predstavljaju) kontroverznima. Riječ je o temama koje se često pojavljuju u svakodnevnim raspravama i to vrlo često bez pravog poznavanja i razumijevanja.

Tražeći put između apologetike ili dogmatizma s jedne strane i relativizma na koji često „zbrkanost prošlosti“ navodi – nakana nam je kroz niz predavanja u sklopu Povijesne četvrti ponuditi odgovore na mnoga (često i neizgovorena) pitanja. Kratkoća predviđenog formata isključuje, dakako, iscrpno predstavljanje. Pa ipak, nakana nam je na temelju postignuća suvremene historijske znanosti rasvijetljenih osobnom refleksijom ponuditi praktičan, informativan i dostupan prikaz odabranih tema. Sasvim iskreno, započinjemo ovaj niz bez jasne ideje o interesu koji on može ili ne mora izazvati. Na temelju osobnog iskustva, kao i onog posredovanog, čini mi se da uistinu znatan broj ljudi koje povijest zanima i koji su svjesni njezine važnosti.

Započinjući ovaj pothvat, željeli bismo pozvati sve zainteresirane da nam se jave s prijedlozima tema za koje bi željeli da ih obradimo. Ne možemo, nažalost, obećati da ćemo sve teme uistinu obraditi, ali nastojat ćemo ih razmotriti i – dopuste li okolnosti – uzeti u obzir i predstaviti u Povijesnoj četvrti. Kako bismo izbjegli gužvu i zbrku, pozivamo naše (buduće) gledatelje i slušatelje da nam upute svoja pitanja u obliku komentara ili dopisa na adresu e-pošte povcetvrt@gmail.com.

Ako govorimo o meni, nakon mladenačkog vrludanja glede poziva i struke, završio sam studij povijesti i etnologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te nakon toga studirao filozofiju na tadašnjem Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (danas Fakultet Filozofije i religijskih znanosti). Po završetku diplomskog studija proveo sam nekoliko godina u Budimpešti studirajući na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University) gdje sam diplomirao i doktorirao na području koje se u akademskom žargonu zove srednjovjekovni studiji. Već sam petnaestak godina zaposlen na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, trenutno u statusu izvanrednog profesora. U najuže znanstvenom smislu istraživački se bavim kultom svetaca i hagiografijom, dakle srednjovjekovnim legendama o svecima. U nešto širem smislu, držim kolegije iz hrvatske srednjovjekovne povijesti, povijesti kršćanstva u srednjem vijeku te moderne recepcije srednjovjekovlja (iliti: kako danas doživljavamo i tumačimo srednji vijek).

– Koje teme konkretno planirate obraditi i zašto?

Ponajprije moram razočarati ljubitelje novije povijesti – projekt je, barem zasad, zamišljen ponajprije u okvirima „starije povijesti“. Za početak smo naumili obraditi i prikazati neke od tema za koje se učinilo da izazivaju zanimanje javnosti. Pod zanimanjem javnosti mislim na upite koje sam tijekom vremena. U nekoliko sam navrata, prilikom javnih predavanja, zamolio nazočne da sugeriraju o čemu bi voljeli čuti više. Rezultati su bili relativno slični – križarski ratovi, inkvizicija, progoni vještica… Uglavnom, ideja je da o svakoj od tema snimimo jednu „uvodnu“ epizodu i potom – prateći zainteresiranost gledatelja i slušatelja – spremimo i niz „nastavaka“ u kojima bismo se pozabavili detaljima ili vezanim temama. Zaista nam je na srcu dobiti neki odjek naših gledatelja kako bismo što efikasnije mogli usmjeriti naš interes. Bude li zanimanja te uspijemo li uspostaviti funkcionalne mehanizme potpore projektu – nastojat ćemo ga u hodu nadograđivati i unaprjeđivati.

Naime, činjenica jest da vjerničkoj publici često nedostaje stručno utemeljeno razumijevanje povijesne uloge Crkve kao institucije kojoj pripadaju. S druge strane, mnogi kritičari kršćanstva, usprkos svom načelnomu prizivu na racionalnost, u raspravama o povijesti često koriste netočne ili zastarjele dezinformacije. U javnome diskursu, naime, često dominira slika Crkve iz prošlosti koja je građena u prethodnom, totalitarističkom režimu, a u kojem je uloga Crkve i vjernika bila negativno percipirana, pa je u skladu s time dominantan diskurs opisa uloge Crkve u prošlosti bio negativan i isključiv.

– Zašto je povijest Crkve uopće važna?

Sveti Jeronim, naš čuveni zemljak i veliki crkveni naučitelj, jednom je prigodom utvrdio da je „nepoznavanje Pisama, nepoznavanje Krista“. Nedavno sam pročitao zgodnu parafrazu te Jeronimove izjave koja kaže da je „nepoznavanje povijesti nepoznavanje Crkve“. Iz kršćanske perspektive, povijest je pozornica na kojoj se odvija drama Spasenja – i Crkva u njoj sudjeluje – jednako u slabostima i pogreškama svojih članova koliko i u čudima njenih svetaca i velikim djelima svojih velikana. Povijest Crkve je, dakle, nastavak „povijesti spasenja“ opisane u svetopisamskoj tradiciji (velik dio knjiga koje čine Bibliju su povijesne knjige). U tom smislu kršćani su baštinici židovske predaje i specifičnog pogleda na povijest.

U judeokršćanskoj tradiciji – pamćenje i razmatranje povijesnih zbivanja ima vrlo značajnu ulogu. Govoreći o starozavjetnoj predaji zanimljivo je uočiti kako autori pojedinih knjiga iznose ne samo ono što bi bilo dobro i lijepo, već bez ustezanja progovaraju i o propustima svojih junaka. Nije li to zanimljivo? Oblikujući korpus tekstova koji će budućim generacijama služiti kao svjedočanstvo Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti – sastavljači Svetog pisma nisu skrivali slabosti svojih protagonista – uključujući i one od Boga odabrane za velika djela. U tom smislu, refleksija o prošlosti prigoda je i za ono što se ponekad naziva pročišćavanjem sjećanja.

Povijest je izvorno bila smatrana poučnom. U temelju povijesti jest pripovijedanje o prošlim događaja. Iako pripovijedanje uvijek ima za svrhu razonodu, ono je – u slučaju povijesti – oduvijek imalo i svrhu izgradnje. Ono što se latinski zove aedificatio – učenje iz primjera starih. Na taj način povijest se često shvaćala kao riznica moralnih pouka ili galerija likova iz prošlosti kao nositelja vrlina. Iako je takav pristup prošlosti unutar povijesne znanosti dakako stran, u širem ljudskom smislu on ima svoju težinu i danas.

Crkva je najstarija živuća institucija na svijetu. Kad kažem institucija mislim na vidljiv, opipljiv društveni organizam ustrojen i oblikovan tijekom stoljeća, možemo sad reći gotovo i tisućljeća povijesti. Odrediti što Crkva jest može biti teže no što se čini – i način na koji ćemo to učiniti ovisi o mnogim čimbenicima. Za mnoge je Crkva tek jedna od ljudskih institucija, dugotrajna, fascinantna ili pak odbojna u svojoj trajnosti. Za druge ona je ponajprije Mistično tijelo Kristovo, zagonetna stvarnost nadnaravnog reda tek djelomično vidljiva i razumljiva ljudskom pogledu. No, bilo da se prošlosti Crkve pristupi iz teološke perspektive, pod vidikom ekleziologije (teološke discipline koja se pita o naravi Crkve) ili, recimo to tako, fenomenološke, koja stvarnost promatra isključivo pod vidikom opipljivih i mjerljivih pojavnosti – za istraživanje njezine prošlosti mora postojati, da tako kažem, „zajedničko tlo“. To, naravno podrazumijeva i povjerenje u to da postoji objektivna stvarnost i da je se može – u nekoj mjeri – objektivno vrednovati. Nažalost, u vremenu u kojem živimo – ni jedno se od toga ne može pretpostaviti niti smatrati po sebi razumljivim.

No, da se vratim mjestu Crkve u povijesti. Kao što rekoh, kako god prosuđivali njezinu ulogu nemoguće je izbrisati pečat koji je ostavila u kulturi i institucijama društava u kojima je sudjelovala. Ponekad stoga govorimo i o kršćanskom svijetu, civilizaciji koju je kršćanstvo temeljito prožimalo i koja je danas u krizi. U tom smislu povijest Crkve i vrednovanje njezina djelovanja od znatnog su zanimanja za svakog tko želi – u najmanju ruku – razumjeti prošlost europskih društava od kasne antike do najnovijeg vremena. Dug je to odsječak prošlosti koji se znatnim dijelom poklapa s idejom predmoderne povijesti, često vulgarno opisan kao srednji vijek. Predmet intenzivnog istraživanja i proučavanja – to razdoblje ne prestaje fascinirati i kao takvo je predmetom živog interesa javnosti. Nasuprot savjetu da se prošlost zaboravi, vrlo širok spektar pojava u popularnoj kulturi – ukazuje ne samo na zanimanje, već i očitu važnost prošlosti za nas. Nedavno sam pretražujući ponudu izdavačke kuće Verbum uočio zgodan detalja – naime da su upravo dvije knjige koje se bave poviješću Crkve (Katolicizam biskupa Roberta Barrona i Lažna svjedočanstva Rodneya Starka) rasprodane.

Poznati su brojni primjeri onih koji su, sablažnjeni postupanjem članova Crkve u prošlosti, izgubili vjeru. No, isto je tako velik broj onih koji su zagledavši se u prošlost Crkve našli vjeru, ne samo vjeru već i put u Katoličku Crkvu koju su tako često ranije prezirali. Neki od najznamenitijih obraćenika našeg vremena su sveti kardinal John Henry Newman i brojni drugi. U tom smislu, upoznavati povijest kršćanstva vrsta je izazova koji podrazumijeva suočavanje s brojnim neugodnim pitanjima, prihvaćanje mnogih neočekivanih obrata, ali i zadivljujućih otkrića.

– Zbog čega je crkvena povijest toliko kontroverzna? Postoje li realni razlozi za to ili se uglavnom radi o umjetno proizvedenim kontroverzama?

Glavnina povijesti Crkve nije kontroverzna već je i kao život sam – prividno dosadna. No, kontroverzije privlače pozornost. Vjerujem da se na temeljnoj razini radi o ljudskom zanimanju za neobično ili uznemirujuće. Kao što je jednom opazio J. R. R. Tolkien (navodim prema sjećanju), „o običnim stvarima je teško pisati, ali strašne stvari potiču dobre priče“. Na stranu narativna dimenzija, mnoge su teme kontroverzne (ili se nastoje takvima prikazati) jer pogađaju u društvene neuralgične točke. U suvremenom kontekstu, treba dodati i to da se kontroverzija dobro prodaje. Mnogi od današnjih eksploatatora tema iz povijesti Crkve zapravo čeznu za nekakvom „službenom osudom Crkve“ pa, ako je ne uspiju zaraditi, pokušavaju se pod svaku cijenu predstaviti mučenicima, a svoje projekte kontroverznim. Tome dodatno pridonose i mediji u svojoj potrazi za senzacijama, ali to je pak priča za sebe.

Sjetite se samo uspješnice „Da Vincijev kod“ Dana Browna. Knjiga je raspalila maštu brojnih čitatelja, a gotovo sve središnje teme tog romana tiču se pitanja iz povijesti kršćanstva. Dan Brown je zgodan primjer jer – uz zanimanje koje je pobudio za pitanja iz crkvene povijesti – ujedno predstavlja i (na žalost ne toliko rijedak) primjer popularizacije upravo zastrašujuće smjese poluistina, dezinformacija i potpunih besmislica. Stručnjaci često imaju ambivalentan odnos prema takvim stvarima – s jedne strane, prijezir zbog loše povijesti, a možda i zavist zbog uspjeha autora koji grade svoje djelo na površnosti. Pa ipak, spomenuti roman Dana Browna prodao se u preko 80 milijuna primjeraka u svega sedam godina! Uzmemo li u obzir i sve one koji su pogledali film, shvatit ćemo kakav doseg su imale ideje izložene u Brownovoj knjizi.

Ipak, i takva masovna distribucija besmislica može se shvatiti kao izazov s mogućim dobrim ishodima. Mađarska filozofkinja i stručnjakinja za razdoblje rane crkvene povijesti Katalin Vidrányi razveselila se pojavi knjige Sveta krv i sveti Gral (inače prepuno besmislica) smatrajući da se iza bure koju je knjiga izazvala krije autentično zanimanje za pitanja o Kristovoj naravi koja ljude, očito, ne prestaju uznemirivati.

– Možete li navesti temu koja je, prema Vašem mišljenju, najbolji primjer takve, iskvarene povijesti?

Mogao bi ih navesti bezbroj, ali dostajat će da spomenem tek neke: uništavanje Aleksandrijske knjižnice, djelovanje cara Konstantina Velikog, postojanje „papise“ Ivane, križarski ratovi, progoni vještica i slično. Usput, izraz „iskvarena povijest“ Vam je baš zgodan. U katoličkom apologetskom diskursu uobičajilo se govoriti o mitovima. Iako svi znamo što se njime želi reći, izraz mitovi nije, po moje mišljenju, sasvim sretan. U tom specifičnom značenju izraz mit označava nekakvu lažnu ili lošu povijest… No, osim što ima preširoko značenje – mit zapravo može implicirati dublje, simboličko značenje, a ne tek „zlonamjernu bajku“. Često je, zapravo, riječ o utvrdivo pogrešnim, u struci neutemeljenim ili zastarjelim, interpretacijama povijesnih događaja. Njihova raširenost često je plod inercije, neznanja, nekritičkog ponavljanja ili pak senzacionalizma. No ponekad je uistinu riječ o zlonamjernom podmetanju pa čak i orkestriranim kampanjama dezinformiranja. Dobar primjer za to jest kampanja blaćenja pape Pija XII. ili, u hrvatskom kontekstu, kardinala Stepinca. Takve orkestrirane akcije dakako ne isključuju i prethodno navedene razloge. Tužno stanje znatnog dijela današnje novinarske struke sasvim sigurno pogoduje distribuciji „mitova“ pri čemu novinari služe kao „korisne budale“ u širenju neistina.       

Trpimir Vedriš – Povijesna četvrt

– Posljednjih desetljeća i neki pape su se ispričali za pojedine događaje iz povijesti Crkve. Jesu li takve isprike opravdane ili su i ljudi iz Crkve ponekad žrtve nepoznavanja vlastite povijesti?

Točno je i jedno i drugo. Fenomen isprike za pogreške kršćana zapravo se uglavnom odnosi na katolike – jedinu kršćansku zajednicu koja ima univerzalan značaj i institucionalni okvir da takve isprike uobliči i uputi. Riječ je o pojavi koja nije samo izuzetna na svjetskoj razni već je – u perspektivi dugog trajanja – neobična i za Katoličku Crkvu. Koliko mi je poznato, tek su pape druge polovice 20. st. pošli tim smjerom. Konkretno, sv. Ivan Pavao II. tražio je oproštenje za „grijehe i propuste sinova Crkve“ u nekoliko javnih nastupa. Apel je potom pretočen u nekoliko dokumenata sastavljenih povodom ili oko proslave velikog Jubileja 2000. godine.[1] Poticaj toj gesti kajanja nalazi se u samoj naravi proslavi jubileja koji podrazumijeva kajanje za grijehe i poziva na čišćenje sjećanja. Ta je pojava relativno lako razumljiva na osobnoj razini, ali na razini univerzalne Crkve ona, razumljivo, postaje vrlo složena. Uglavnom, ishod je bio taj da su se – uz mnoge koji su s radošću i odobravanjem prihvatili tu ispriku – javili i glasovi koji su s jedne strane negodovali držeći da „isprika nije dovoljna“ i s druge, upozoravali da za neke povijesne događaje uopće ne bi trebalo tražiti ispriku. Kako god bilo, upravo istraživanja povjesničara mogu pripomoći rasvjetljavanju mračnih pojava iz povijesti Crkve kako bi se izbjegli i oholi trijumfalizam, ali i nezdravo prihvaćanje krivice tamo gdje ona ne postoji. Kao odgovor na drugi dio Vašeg pitanja, rekao bih da ima slučajeva u kojima bi bilo dobro da su se povijesni događaji pažljivije istražili prije nego su crkveni poglavari – bez sumnje u najboljoj namjeri – izrazili svoju javnu ispriku.

– Postoji li napast od ideologizacije povijesti?

Naravno. Povijesna struka je često bila zloupotrebljavana na razne načine. Najočitiji primjer su utjecaj politike i ideologije. No, da apstrahiram od svih mogućih opasnosti, pojednostavljeno govoreći, u slučaju povijesti vidim dvije nezdrave krajnosti: zaborav i slijepa podložnost. Zaborav prošlosti vodi u dezintegraciju, no, napast „historiolatrije“ (tj. nekritičkog oslanjanja na jednom utvrđene činjenice) jednako je nezdrava kao i zaborav. Prema svojoj temeljnoj definiciji, historiografija je disciplina koja se neprestano „pomlađuje“ kroz preispitivanje reviziju dotadašnjeg znanja.

Do očite zlouporabe prošlosti dolazi kad se selektivno izabiru pojave iz prošlosti koje odgovaraju suvremenim željama – zatvarajući oči pred složenošću – kako bi se argumentiralo u prilog određene unaprijed zadane agende. Danas je, recimo, u historiografiji sve vidljivije prelijevanje mentaliteta iz javnosti zaražene tzv. „woke kulturom“ pa se čitava područja povijesnog istraživanja proglašavaju nedopustivima zbog svojih (stvarnih ili navodnih) grijeha prošlosti. Fenomen je to opisan kao „historiografski prezentizam“, odnosno stav prema kojem su trenutne preokupacije toliko relevantne da im se i prošlost mora prilagođavati. Ako je to popraćeno, a uglavnom jest, nekritičkim stavom moralne nadmoći, rađa se vrsta intelektualnog ludila koje ozbiljnim znanstvenicima prijeti uništiti karijere, a mlađe uči prilagođavanju putem „dodvoravanja“ nevidljivim cenzorima.

– Kako se boriti protiv ideologizacije povijesti i koliko je to, uopće, moguće?

Kratak odgovor bio bi zacijelo: sretnim spajanjem intelektualnog integriteta, etičnosti, odgovornosti i akademske kvalitete. No, stvar je, bojim se, znatno složenija. Naime, ljudi često misle da je moguće razdvojiti vrijednosti od činjenica, no nedavno nas je spretno podsjetio popularni kanadski psiholog Jordan Peterson upozoravajući da je i sam izbor činjenica koje nas zanimaju uvijek plod određenih vrijednosti koje nas usmjeravaju. U tom smislu nema potpuno vrijednosno neutralnih sudova o prošlosti. Ako, dakle, istraživanje u povijesti podrazumijeva određenu vrstu izbora (koji je u nekoj mjeri uvjetovan vrijednostima, tj. uvjerenjima), koliko tek to vrijedi za tumačenje? No, ako pod ideologizacijom podrazumijevamo tek grubo, vulgarno iskrivljavanje povijesti suvremenim potrebama, očito je da je odgovor na problem u povezivanju ranije navedenih kvaliteta.

– Koliko je danas prisutan problem nedostupnosti kvalitetnih informacija o povijesti?

Tradicionalno, stručnjaci za pojedina područja bili su ti kojima se obraćalo za pomoć. No, govoreći o povijesnom znanju, stvar je višestruko komplicirana. Naime, akademski diskurs danas je tek jedan od načina na koji ljudi saznaju nešto o prošlosti. Premda se možda ne čini tako – činjenica je da ti „alternativni oblici“ prikazivanja povijesti imaju možda i veću ulogu oblikovanju slika o prošlosti. Problem je i u „žanrovskoj nerazgovijetnosti“ – nije uvijek, naime, jasno koja rekonstrukcija prošlosti i na koji način utječe na nas. Pretpostavljam da je svakomu jasno da iz humoristične serije Mrkomir Prvi ne očekuje naučiti ništa o hrvatskom srednjovjekovlju, no kao što je praksa pokazala – romani Dana Browna ili filmovi poput „Kraljevstva nebeskog“ imali su izuzetan utjecaj na brojne čitatelje i gledatelje. Prikazi povijesti u umjetničkim djelima ili proizvodima tzv. popularne kulture utječu na oblikovanje povijesne imaginacije znatno više no što su ljudi svjesni. Vrlo se često radi o „slikama“ koje su oblikovane bez konzultiranja stručnjaka pa usprkos svojoj vizualnoj dojmljivosti i sugestivnosti imaju malo veze s poviješću.

Razvoj medija i informatičke tehnologije, poglavito razvoj interneta, omogućili su do nedavno upravo nezamislivu dostupnost podataka. Upravo se u tom mnoštvu krije novi problem. Ako je nekad bilo teško doći do tražene informacije zbog manjka „dobrih knjiga“, danas je obilje (da ne kažem višak) informacija stvorilo nove poteškoće. Činjenica dostupnosti nepregledne količine podataka pred zainteresirane je čitatelje, gledatelje ili slušatelje stavio nove izazove suočivši ih s potrebom neprestanog izbora.

Prostor potrage sve su manje knjižnice. Dostupnost teksta u tradicionalnom smislu – putem digitalnih knjiga, ali sve više putem dostupnosti audiovizualnog materijala – približava rad i rezultate istraživanja vrhunskih stručnjaka svakom korisniku interneta. No, s obzirom na ogroman izvor postavljaju se pitanja: Kome vjerovati? Na koga i što potrošiti svoje vrijeme?

Mnogi su promatrači djelovanja interneta već odavno (u relativnom značenju tog pojma) uočili ono što je Andrew Keen, kritizirajući drugu generaciju interneta, u svojoj knjižici opisao kao „kult amatera“[2] tvrdeći da su sadržaji koje stvaraju sami korisnici (eng. user generated contents) ugrozili profesionalnost i onemogućili pristup kvalitetnom sadržaju. Keen je u mnogočemu zacijelo bio nepravedan prema entuzijazmu koji pokreće mnoge korisnike i stvaratelje UGC-a, no pitanje kompetencije (stručnosti) i dalje ostaje gorući problem.

– Nije li tu onda riječ i o odgovornosti stručnjaka?

Naravno. Jesu li povjesničari, da ostanemo kod našeg projekta, koje mediji predstavljaju kao ugledne znanstvenike, uistinu najbolje što struka nudi? Problem je vrlo složen. S jedne strane iz perspektive potencijalno zainteresiranih gledatelja, nije uvijek lako pronaći, odabrati i ispravno vrednovati sadržaj koji stručnjaci nude. S druge strane, za stručnjake izlazak iz akademske „kule bjelokosne“ također može predstavljati problem: nisu svi jednako motivirani i spretni riskirati „promjenu okvira“ i prilagoditi svoje specijalističko znanje zahtjevima zainteresiranih nestručnjaka. Konačno, takav angažman predstavlja za njih i dodatnu gnjavažu – trošenje ionako dragocjenog vremena. Drugim riječima, često oni koji imaju što reći ili nemaju prilike ili nemaju želje nešto reći, a oni za koje bi bilo bolje da se ne javljaju pronalaze svoje mjesto pod suncem. Ne zatvarajući oči pred svim tim problemima moram reći da Internet – uz nepregledne količine smeća – danas nudi zaista obilje izuzetno kvalitetnog sadržaja.

Čini mi se da u kontekstu sve intenzivnije polarizacije do koje dovodi korištenje društvenih mreža i platformi koje perpetuiraju sektaški mentalitet – ideja traženja neke vrste čvrstog tla može se činiti iluzornom. Koliko god zvučalo staromodno, u tom je smislu zacijelo ključno povjerenje. Povjerenje se, dakako mora steći, izgraditi. U tom smislu, jedna od temeljnih ideja u pozadini pokretanja Povijesne četvrti jest učiniti dostupnim pouzdane informacije i stvoriti mjesta susreta i propitivanja. U sklopu ovog projekta, portal Bitno.net želi dati svoj doprinos – podučavanju povijesti ponajprije za zainteresirane nestručnjake koji nemaju vremena i mogućnosti istraživati. Ako se projekt pokaže korisnim i za one koji su bolje upućeni – tim bolje. 


[1] Ivan Pavao II. Tertio millennio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća. Apostolsko pismo o pripremi jubileja godine 2000. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1997.; Ivan Pavao II. Incarnationis Mysterium. Otajstvo utjelovljenja. Bula najave velikog jubileja 2000. godine. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1999.; Konačno, u godini jubileja izašao je dokument Međunarodne teološke komisije Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti koji je ponudio “teološko razmatranje mogućnosti ostvarenja činova čišćenja sjećanja vezanih uz prepoznavanje pogrešaka iz prošlosti” te ponudio rasvijetliti “pretpostavke koje kajanje za njih čine utemeljenim”.

[2] Andrew Keen, The Cult of the Amateur: How Today’s Internet Is Killing Our Culture (2007)