KOMENTAR POVJESNIČARA

Slučaj s bl. Alojzijem Stepincem je pokazao – nema autentične povijesne znanosti bez revizionizma

Često čujemo u javnom diskursu da je nešto povijesni revizionizam, pri čemu taj izraz nosi negativan prizvuk – očito nasljedstvo totalitarnih režima koji su prije demokratskih promjena krajem prošlog stoljeća dominirali hrvatskim društvom

Bl. Alojzije Stepinac snimljen na montiranom komunističkom procesu protiv njega. Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Jedna od osnovnih odlika povijesti je da je ona interpretativna znanost. Ova činjenica nije, od strane povjesničara, dobro predstavljena široj javnosti što onda omogućava brojne zloporabe u javnom diskursu. Druga vrlo važna odlika je to da je ona revizionistička znanost, koja, također, nije dobro poznata u javnom diskursu, no najvećim dijelom zbog višedesetljetne indoktrinacije. U narednim redcima želja mi je približiti značenje revizionizma kao jedne od odlika ove discipline, dok interpretativni aspekt ostavljam za neku drugu priliku, tj. tekst.

Što znači tvrdnja da je povijest revizionistička znanost? Naime, često čujemo u javnom diskursu da je nešto povijesni revizionizam, pri čemu taj izraz nosi negativan prizvuk – očito nasljedstvo totalitarnih režima koji su prije demokratskih promjena krajem prošlog stoljeća dominirali hrvatskim društvom. U marksističkom kontekstu, ukoliko bi se napalo određeno povijesno tumačenje kao revizionističko, značilo je da ono odstupa od kanona – dogmatskog tumačenja povijesti unutar marksističke paradigme – odnosno da je u sukobu sa službenim tumačenjem koje nudi vladajuća partija. Suprotno ovakvom dogmatskom pristupu, te ideološkom korištenju, stoji razumijevanje povijesti kao revizionističke znanosti.

U korijenu ove discipline neprestano je preispitivanje ustaljenih interpretacija i spoznaja. Cilj je ispitati ih bilo novim metodološkim pristupom bilo novom obradom izvora. Štoviše, uslijed otkrića novog pisanog izvora, novog arheološkog izvora, nove masovne grobnice ili nekog novog video ili foto materijala, ustaljeni zaključci i interpretacije mogu, a ponekad moraju, doći u pitanje, biti ponovno sagledani, te naposljetku revidirani. Primjerice, hrvatski povjesničar s kraja 19. stoljeća, Vjekoslav Klaić, u svojoj genealogiji hrvatskih vladara nije naveo sve one koji su nam danas poznati, no povjesničari nakon njega su, uslijed otkrića dokumenata na kojima su se nalazila imena do tada nepoznatih vladara, revidirali njegove spoznaje i dodali tom popisu nova imena.

Tekst nastavlja ispod oglasa

No, u Hrvatskoj imamo problematično nasljeđe koje i danas pokušava kontrolirati ovu disciplinu.

Od 1941. pa sve do 1992. povijesna znanost je bila pod stalnim utjecajem, odnosno pod neprestanom kontrolom totalitarnih režima. Tijekom Drugog svjetskog rata bila je pod kontrolom ustaškog režima koji je hrvatska inačica fašizma/nacizma, a od 1945. pa do demokratskih promjena devedesetih godina pod utjecajem komunističkog režima. Time je dobar dio ove znanosti, posebice onaj koji se bavio suvremenim temama, bio lišen neovisnosti, te je bio primoran pisati „naručenu povijest“. Zbog toga je, nakon pada totalitarizma, otvoren ogroman prostor za reviziju brojnih službenih tumačenja, pri čemu će se neka pokazati točnima, a mnogi drugi se pokazuju ili će se pokazati u potpunosti netočnima.

Uzmimo jedan primjer koji možda najbolje oslikava ovaj problem.

Tijekom komunističkog režima službeno tumačenje vezano uz djelovanje Alojza Stepinca glasilo je da je on surađivao s nacistima i ustaškim vlastima. Naravno, državni je vrh uglavnom onemogućavao pristup arhivskoj građi koja bi mogla dati odgovor na ovo pitanje. Od demokratskih promjena do danas brojna arhivska građa koja osvjetljuje ulogu Stepinca postala je dostupna, štoviše, otkriveni su dokumenti u Njemačkoj koji svjedoče o tome na koji su točno način nacističke vlasti gledale na Stepinca, kao i dokumenti u SAD-u koji osvjetljuju njegovu ulogu u spašavanju Židova i ostalih nacionalnih i vjerskih manjina koje su bile životno ugrožene ustaškim rasnim zakonima. To je dovelo do toga da gotovo svi radovi koji su napisani u ovom stoljeću o Stepincu revidiraju prijašnje tvrdnje o njegovom djelovanju tijekom tog turbulentnog razdoblja.

Primjerice, Esther Gitman, izraelsko-američka povjesničarka koja je kao djevojčica izbjegla holokaust bijegom iz NDH, tvrdi u svojoj knjizi da je Stepinac bio jedan od vodećih ljudi u spašavanju Židova. Stoga, ovo nam je jako dobar primjer koji ukazuje kako prilikom otkrića brojnih novih dokumenata, a posebice ako je prije toga postojalo „službeno tumačenje“, jedan ustaljeni narativ može biti promijenjen.

O ovome svakako mnogo više može reći naš kolumnist Robert Harris koji je stručnjak za Stepinčev život.

Dakako, povijesna znanost ne može sve revidirati ili izbrisati određene stvari, što bi pak predstavljalo drugu krajnost koju bi neki rado upotrijebili. Ponekad se mogu revidirati tek određene tvrdnje unutar velikog narativa, pri čemu taj narativ ostaje dobrim dijelom netaknut, iako bi neki pseudo-povjesničari rado ovu odliku povijesti odvukli do krajnjih granica. Ovdje nam se nudi još jedan primjer iz prošlog stoljeća.

Naime, postoje određeni povjesničari (ukoliko ih možemo nazvati povjesničarima) koji bi rado izbrisali postojanje logora u Jasenovcu ili barem njegovu narav, no toliko je dokumenata i toliko svjedočanstava koji ukazuju nedvojbeno da je na tom mjestu postojao logor u kojemu su se vršile likvidacije neistomišljenika. Takvi povjesničari predstavljaju suprotan pol onima koji bi zabranili svaku reviziju. Njihova je želja izbrisati na ideološkoj osnovi sve ono što im ne odgovara iz prošlosti, a za to zloupotrebljavaju ovu odliku discipline.

I dok je u ovom konkretnom slučaju revizija moguća na mnogo razina, jer novi dokumenti, novi video ili foto materijali, ili otkrivena masovna grobnica mogu ponuditi dio slagalice koji nedostaje, apsolutno je nemoguće izbrisati činjenicu logora u kojem su počinjeni brojni zločini. Stoga, kad razmišljamo o povijesti kao revizionističkoj znanosti, trebamo biti svjesni da ona ne može apsolutno sve nekritički revidirati jer bi to bio suprotan način njezine zloupotrebe ranije spomenutom povijesnom dogmatizmu.

Možemo, stoga, zaključiti da je povijest revizionistička znanost, i oni koji joj žele oduzeti taj aspekt vjerojatno djeluju iz jednog ideološkog okvira koji je suprotan znanstvenom pristupu, no i da s druge strane postoji mogućnost da se na ideološki način upotrijebi ova odlika u želji da se izbrišu neki „neugodni“ događaji iz prošlosti.

Ova oba slučaja predstavljaju zloupotrebu znanstvene discipline, pri čemu bismo prvu mogli okarakterizirati kao dogmatiziranje povijesti, a drugu kao relativiziranje. Kao što to često biva, intelektualno odgovoran put je onaj središnji, gdje je povijest revizionistička disciplina koja ne može, odnosno čiji znanstveni fundamenti ne dopuštaju relativizaciju i prekrajanje prošlosti. Nažalost, javni diskurs, što politički, što novinarski, prepun je ovih dviju krajnosti, a tome nerijetko pridonose i sami povjesničari. Posljedično, smatram da je za naše društvo koje je još uvijek u procesu suočavanja s vlastitom prošlošću izrazito važna i javna rasprava, u koju moraju biti uključeni povjesničari, o tome što je povijest i što može, a što ne može kao znanstvena disciplina otkriti/potvrditi.

Ante Vučić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 27. prosinca 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi