Naši mudri roditelji dobro su nam govorili: „Za laganje je potrebno dobro pamćenje!“

To nije samo savjet. To je i upozorenje.

One koji iskrivljuju istinu uhvatit će se u proturječju. To je upravo ono što se događa s današnjim rodnim teoretičarima, koji nas žele uvjeriti da su naša muškost odnosno ženskost puki imaginarni konstrukti nametnuti od strane naše kulture. To ne samo da je u suprotnosti sa stvarnosti, već joj je potpuno protivno, pa je stoga lako uočiti unutarnja proturječja spomenute teorije. Postoji pet temeljnih nedosljednosti koje nam moraju obrazložiti.

Kobna manjkavost br. 1: „Rod je spektar“

Jedno od temeljnih načela rodne teorije jest to da su rodovi kojima ljudi pripadaju poput nijansi duginih boja, neprimjetno prelazeći iz jedne u drugu – te da se svatko od nas uklapa na različito mjesto na tom spektru. Dvije krajnje točke na spektru su „muško“ i „žensko“, dok je između njih smješten čitav niz različitosti.

Ali to u stvarnosti nije istina, zar ne? Obratite malo pozornost na ovo dok se nalazite u svojoj okolini. Koliko ste rodova sa spomenutog spektra vidjeli? Koliko ih ima u vašoj župi, u školi, na radnom mjestu? Kladim se da ste vidjeli samo dva.

Kada o ovoj temi govorim na sveučilišnim kampusima, uvijek zamolim da dignu ruke oni koji za sebe smatraju da su muškog odnosno ženskog roda. Zatim zamolim da ruke dignu oni koji smatraju da su nekog drugog roda – na ovo podignutih ruku bude jedino na sekularnim kampusima. Naravno, kad se takvo što dogodi, uvijek sam uzbuđen jer je to prilika da naučim nešto novo, da konačno vidim jedan od tih drugih rodova o kojima se toliko mnogo govori. Prema tome, naravno da svakog od njih zamolim da me pričeka poslije predavanja i da podijeli sa mnom svoju priču. Međutim, svi oni na kraju ispadnu nekakav oblik muškog odnosno ženskog roda – nikada nekakav potpuno novi ili drugačiji rod.

Čak ni kulturni antropolozi ne susreću niti imaju nazive za bilo koji drugi rod koji bi izlazio iz binarne norme muškog i ženskog roda. To nas dovodi do druge nedosljednosti.

Kobna manjkavost br. 2: „Binarnost je loša“ (Ali su „L“ „G“ „B“ i „T“ upravo na njoj izgrađeni)

Da je rodna teorija kojim slučajem religija, najgoreg zloduha od kojeg bi svi vjernici morali odmah biti oslobođeni, predstavljala bi „laž“ da je rod binaran, korijen svega zla. To je uvjerenje njihova teorija o zemlji kao ravnoj ploči. Ali oni ne razumiju da je objašnjenje i razumijevanje njihova najvišeg stanja, te cijele „LGBT“ stvari, potpuno utemeljeno na binarnom sustavu.

„L“ – Što znači biti lezbijka? To znači biti žena koju privlače druge žene. Lezbijka nije muškarac niti bilo koji drugi spol odnosno rod, te nju ne privlače muškarci niti bilo koji drugi spol ili rod. Ne postoje drugi spolovi ili rodovi koji ju ne privlače. To je binarni sustav.

„G“ – Što je to biti gej? To znači da je osoba muškarac i samo muškarac kojeg privlače drugi muškarci. Ne privlače ga žene niti bilo koji drugi spol odnosno rod. Binarni sustav.

„B“ – Što znači biti biseksualan? Ovo je lagano, zar ne? Bi. Bicikl, binokl, bipedalan, bifokalan, bianualan… i binaran. Da riječi biseksualan i binaran imaju isti prefiks nije tek puka nesretna slučajnost. Da bi netko bio biseksualan potreban je binarni sustav. Ma kako dugačak niz slova bio – a može biti suludo dugačak – nijedno od tih slova ne označava jedno od tih navodnih ostalih spolova odnosno rodova unutar raspona duginih boja. To im stvara poprilične probleme pri uvjeravanju drugih u to da njihova priča drži vodu, a oni kao da to ni ne primjećuju.

„T“ – Što znači biti transrodna osoba? Ovo nije kategorija u koju spadaju nečije seksualne sklonosti. Riječ je o rodu s kojim se osoba poistovjećuje u odnosu na onaj koji joj je nekakav uskogrudni, robotizirani zdravstveni djelatnik „pripisao“ u trenutku rođenja.

Ali što je s prefiksom „trans“? Transkontinentalni, transatlantski, a koji u hrvatskom odgovara prefiksu „pre“, i to u glagolima prevesti, prenijeti, prevoziti itd. „Trans“ odnosno „pre“, koji znači ići od ovoga k onomu, od „ovoga mjesta“ do „onoga mjesta“. Samo nazivlje rodne teorije otkriva njezinu binarnu prirodu. Transrodne osobe sebe predstavljaju kao MTF (male-to-female / od muškog ka ženskom) ili FTM (female-to-male / od ženskog ka muškom). Teško da ćete naići na neke druge mogućnosti. Baš kao i „L“, „G“ i „B“, „Trans“ je također binaran.

Kobna manjkavost br. 3: „Rod nije prirodno zadan… Osim ako si transrodna osoba“

Drugi „temeljni grijeh“ kojega se dobar student rodne teorije mora osloboditi, jest to da je rod nešto prirodno i objektivno. Jer nije. Ponašate se kao muško ili žensko samo zbog toga što vam vaša kultura nalaže da morate izgledati i ponašati se u skladu s njihovom definicijom onoga što je muško ili žensko. Prosvjetljenje se sastoji u tome da nadvladate taj konstrukt.

Prema tome, kao dobri pronicljivi studenti koji nastoje razumjeti ono čemu ih uče rodni teoretičari, dužni smo dignuti ruku i pitati kako je moguće da su različite kulture diljem svijeta, u svakom trenutku, uspjele „konstruirati“ dva ista spola – a ne neke druge – i to na gotovo isti način. Naši profesori na ovo neće imati odgovor.

Ta bi činjenica trebala otkriti još jednu veliku nedosljednost. Razmotrite što je direktor Ureda za transrodne medije američke organizacije GLAAD izjavio o zloglasnoj preobrazbi Brucea Jennera: „Svijet sada može vidjeti ono što je Caitlyn Jenner oduvijek znala, da ona jest – i da je oduvijek bila – žena.“ Dakle, u što se „transformirao“ Jenner? U grozno stereotipan društveni konstrukt seksualnog objekta u ženskom obliku.

Kako onda tvrdnja da vaša muškost ili ženskost u sebi ne sadrži ništa što bi bilo prirodno zadano može biti istinita, ako istovremeno za transrodne pojedince, njihova samoproglašena muškost odnosno ženskost apsolutno, neosporno i neopozivo predstavlja ono što oni doista jesu – i to do te mjere da će svatko tko takvo što zaniječe biti najstrože kažnjen.

Kobna manjkavost br. 4: „Androginija je prirodna“

Prema rodnoj teoriji, androginija je prirodna pojava – ona je dio tobožnjeg dugina spektra. Međutim, njezino postojanje ne može se opravdati bez ulaganja veoma detaljnog hotimičnog napora, zar ne? Svatko zapravo može vrlo lako uvidjeti da je androgena osoba tek prikriveno muško odnosno žensko.

Kobna manjkavost br. 5: „Moj mali dečko je zapravo curica“

Zamislite da ste službenik u školi i da imate đaka čiji vam roditelji kažu da on nije dječak, kako vam se čini, te da vas zamole da to prihvatite i odnosite se prema njihovu djetetu kao prema djevojčici koja on ustvari i jest. Ako pristanete na suradnju, za njih ste hrabar, prosvijetljeni heroj. Ako ne pristanete, onda ste zli. To se zove ortodoksna rodna teorija. Premda ona nije ortodoksna u znanstvenom smislu.

Vodeći znanstvenici koji rade s djecom s poremećajem rodnog identiteta, redovito nalaze da se do puberteta, 73 do 98 posto takve djece ipak uspijeva poistovjetiti sa svojim urođenim spolom. Mnogima je pomogla terapija, a neki su se jednostavno prirodno vratili svom početnom identitetu. Upravo je to razlog zbog kojeg mnogi vodeći znanstvenici i liječnici koji rade s takvom djecom, preporučuju da roditelji, pedijatri kao i školski službenici odbiju podržati transrodne oblike ponašanja i identitet takve djece. Među najvećim takvim klinikama u Europi je i Klinika za rodni identitet u Amsterdamu. Prema njihovim pak uputama, izbjegavanjem podržavanja takvog ponašanja, djecu pošteđujemo „toga da prolaze kroz složene promjene nužne za povratak u ulogu određenu njihovim prirodnim spolom“.

Dr. Richard Green, jedan od najdugovječnijih znanstvenika u ovom području, inače izrazito otvoren pobornik načela LGBT politike, izjavio je za časopis Atlantic Monthly da će takva djeca vrlo vjerojatno osjećati „snažan pritisak da ostanu“ u okvirima suprotnog roda, u trenutku nastupanja puberteta, kada se počnu osjećati drugačije. Niti je suosjećajno niti prosvijetljeno udovoljavati željama rodno disforičnog djeteta. Prema najboljim istraživanjima, upravo je suprotno istina.

Dječaci se ne rađaju u ženskom tijelu i obrnuto. Neodgovorno je i štetno pretvarati se da je takva pretpostavka istinita.

Zaključak

Rodna teorija zapravo predstavlja bježanje od prirodnog poretka stvarnosti, pokušavajući ga istovremeno potpuno izokrenuti. Ona je protivna stvarnosti i protivna znanosti. Kao kad detektiv ispituje osumnjičenika koji je kriv – što više oni pričaju svoju priču, to se više razotkrivaju njezine zapanjujuće očite nedosljednosti. Zanimljivo je i neoprostivo kako većina medija, predstavnika akademske zajednice i kulturnih elita pomažu u promicanju ove prijevare, propuštajući postaviti najosnovnija pitanja njezinim zagovornicima. Nijedan detektiv koji tako postupa ne bi mogao zadržati svoj posao. Isto bi trebalo biti i s novinarima i znanstvenicima koji slijepo podržavaju ovu duboko manjkavu teoriju.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Marija Galić

© 2022 EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.