Jedanaest sekundi govori puno

U televizijskom dokumentarcu Srž stvari od 29. rujna 1996., Richard Dawkins je razgovarao s profesorom Jimom Watsonom, koji je sudjelovao u otkrivanju strukture DNK. U knjizi Iluzija o Bogu Dawkins prepričava njihov kratki susret:

Godine 1996…. intervjuirao sam svog prijatelja Jima Watsona… Upitao sam Watsona poznaje li danas mnogo religioznih znanstvenika. Odgovorio je: “Gotovo nijednoga. Povremeno sretnem nekoga takvoga i pomalo mi je neugodno (nasmijao se) jer, znate, ne mogu vjerovati da itko prihvaća istinu na temelju objave.”

Kako je ostao dojam da su znanstvenici koji vjeruju neobični i rijetki, deset znanstvenika pozvano je da napiše po 250 riječi o svojoj kršćanskoj vjeri i znanstvenom radu. Tih deset znanstvenika su:

• R. J. (Sam) Berry, FRSE 1 profesor genetike, Engleska

• Sir Robert Boyd, FRS, profesor fizike i astronomije, Engleska

• Owen Gingerich, profesor astronomije i povijesti znanosti, Sjedinjene Države

• Margaret Hodson, profesorica respiratorne medicine, Engleska

• Sir John Houghton, FRS, bivši profesor atmosferske fizike, Wales

• Malcolm Jeeves, FRSE, profesor psihologije, Škotska

• Gareth Jones, profesor anatomije i strukturalne biologije, Novi Zeland

• George Kinoti, profesor zoologije, Afrika

• Sir Ghillean Prance, FRS, profesor botanike, Engleska

• Colin Russell, profesor povijesti znanosti i tehnologije, Engleska.

Neki od tih tekstova objavljenih u knjizi Bog i znanstvenici [God and the Scientists] mogu se naći na internetskoj stranici Christians in Science. Osamnaest dužih tekstova objavljeno je u knjizi Pravi znanstvenici, prava vjera.2

Dawkinsov pogled na znanstvenike koji su vjernici

Dawkins misli da je velike znanstvenike koje se drži vjernicima “tijekom 20. stoljeća sve teže naći, premda nisu osobito rijetki”. Naizgled kontradikcija između “nisu osobito rijetki” i “ističu se svojom rijetkošću” javlja se zato što se prvi izričaj odnosi na ono što Dawkins zove “einsteinovskim osjećajem”, koji se razlikuje od “nadnaravne religije”, te misli da se takav osjećaj neopravdano naziva “religioznim”. Flew ga grdi zbog Einsteina govoreći: “Richard Dawkins tvrdi da je Einstein bio ateist, što sam i ja nekada mislio. Na taj način Dawkins zanemaruje Einsteinov kategorični iskaz [naveden] prije da on nije ni ateist ni panteist.” Flew donosi detaljno pobijanje stava da je Einstein bio ateist. 3

Malo humora?

Dawkins nastavlja govoreći:

No ipak postoje neki pravi primjerci dobrih znanstvenika koji su iskreno religiozni u punom, tradicionalnom smislu. Među suvremenim britanskim znanstvenicima ista tri imena pojavljuju se s privlačnom učestalošću viših partnera u tvrtki dikensovskih odvjetnika: Peacocke, Stannard i Polkinghorne.

No nakon tri slična upućivanja na ta tri znanstvenika ponavljanje počinje djelovati dosadno i varavo, te se stvara dojam da su znanstvenici koji su kršćani ugrožena vrsta. Korištenjem riječi “primjerci” ti su znanstvenici prikazani kao kolekcionarski rariteti, što ostavlja dojam da je riječ o čudnim, arhaičnim ljudima, o generaciji na rubu izumiranja, a to je daleko od istine. Spomenuti vlč. dr. Arthur Peacocke bio je oksfordski istraživač DNK i neko vrijeme dekan Clare Collegea u Cambridgeu, profesor Russell Stannard bio je na čelu Odjela za fiziku pri Open University za učenje na daljinu, a vlč. dr. John Polkinghorne bio je profesor matematičke fizike na Cambridgeu. Nema ničega dikensovskog ni kod jednoga od njih: ljudi oštroga uma i plodne akademske produkcije kako iz područja znanosti tako i o problemu odnosa znanosti i religije.

Je li ta vrsta ugrožena?

Dawkins nastavlja iznositi svoje gledanje na znanstvenike koji vjeruju govoreći: “Napori apologeta da pronađu uistinu vrhunske suvremene znanstvenike koji su i vjernici imaju prizvuk očaja, te odzvanjaju prepoznatljivo šuplje kao kad se stružu ostatci s dna bačve.” Ta me izjava iznenađuje, jer ne samo da postoje brojni znanstvenici koje zanima vjera nego su mnogi od njih osnovali društva kako bi znanstveno proučavali i izdavali publikacije o suodnosu između znanosti i vjere. Oko 2007. godine neka od tih društava imala su sljedeći broj članova:

• Međunarodno društvo za znanost i religiju (po uzoru na Kraljevsko društvo) – 150

• Europsko društvo za proučavanje znanosti i teologije – 250

• Institut za proučavanje kršćanstva u doba znanosti i tehnologije (Australija) – 45 članova i 156 pridruženih članova

• Kršćani u znanosti (UK) – 770

• Forum znanosti i religije (UK) – 350

• Američko znanstveno udruženje – 2000 članova, pridruženih članova, prijatelja i pretplatnika (broj znanstvenika je manji jer su ovdje uključeni i “prijatelji” i “pridruženi članovi”).

Ove brojke, naravno, ne predstavljaju neizbrojeni korpus znanstvenika koji vjeruju, nego samo uzorak onih koje to područje dovoljno zanima da bi ga ozbiljno proučavali, raspravljali o tome i, često, pisali o tome. Znanstveno proučavanje odnosa znanosti i religije zadnjih je desetljeća postalo cijela jedna industrija. Znanstvena udruženja brojčano su rasla, a zahvaljujući subvencijama Centra za teologiju i prirodne znanosti iz Sjedinjenih Država, po cijelom je svijetu pokrenuto više od 700 dodiplomskih i poslijediplomskih predmeta u kojima se studira odnos znanosti i religije.

Bez poznavanja tih činjenica i brojki, Dawkinsova knjiga može ostaviti dojam da su takvi ljudi rijetki.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Michaela Poolea “‘Novi’ ateizam – 10 argumenata koj ne drže vodu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Footnotes

  1. FRSE kratica je od Fellow of the Royal Society of Edinburgh, što znači “član Edinburškoga kraljevskog društva”, dok je FRS kratica od Fellow of the Royal Society of London, što znači “član Londonskoga kraljevskog društva”. U Škotskoj i Engleskoj navedene kratice znače ono što u Hrvatskoj znači titula akademika (nap. prev.).
  2. R. J. BERRY, Real Scientists, Real Faith, Monarch, Oxford, 2009.
  3. A. FLEW, There Is a God, HarperCollins, New York, 2007., str. 99s