Preko nešto više od 100 godina postoje standardizirani IQ testovi. Za to vrijeme uočavamo stalni porast u rezultatima samih testova, točnije 3 boda po desetljeću. Prema tim rezultatima čini se da postajemo pametniji. Isto tako, u posljednjih 100 godina, postotak onih koji vjeruju u Boga i sudjeluju u religijskoj praksi neprestano pada. Opadanje religioznosti je manje pravocrtno nego što je sam porast IQ-a. Postoje čak i periodi koji su povezani s „velikim krizama“ čovječanstva koje na neizravan način utječu na povećanje religioznosti – Drugi svjetski rat i Velika gospodarska kriza. No sve u svemu, opća religioznost se nalazi u opadanju. Suodnos između ovo dvoje ne znači automatski da je porast IQ-a uzrokovao pad religioznosti. Moguće je da su ova dva čimbenika posljedica istog uzroka.

Flynn efekt je nazvan po profesoru Jamesu R. Flynnu. Efekt se odnosi na otkriće samog porasta IQ rezultata na svjetskoj razini – služeći se standardiziranim testovima – prosječno 3 boda po desetljeću od početka provođenja samih testova.

Kada su se IQ testovi standardizirali koristila se testna skupina (test-takers). Prosječan rezultat te skupine je bio 100 bodova. Svakih nekoliko godina ti su se isti testovi revidirali, ponovno koristeći novu testnu skupinu. Iznova je prosječan rezultat postavljen na 100 bodova. No kada bi novi testni subjekti rješavali starije testove u gotovo svakom slučaju rezultat je bio značajno veći od 100 bodova. Ovaj trend se može uočiti od samih početaka standardiziranih IQ testova te ima dramatične posljedice kada usporedimo odnos inteligencije prije 100 godina i danas. U New Yorkeru Malcolm Gladwell u svom članku None of the Above naglašava zapanjujuće posljedice:

Ako uzmemo Amerikanca rođena tridesetih godina dvadesetog stoljeća koji ima IQ prosjek od 100 bodova, Flynn efekt nalaže da će njegova djeca imati IQ 108 bodova, njegova unučad IQ 120 bodova – što je više od standardnog odstupanja. Ako taj proces pogledamo unazad, tada bi tipični adolescent danas imao IQ oko 100 bodova. Djed tog adolescenta bi onda imao IQ od 82 boda – što je ispod praga koji je potreban da se završi srednja škola. Ako odemo još jednu generaciju unazad, Flynn efekt nam govori da je prosječno školsko dijete na početku dvadesetog stoljeća imalo IQ oko 70 bodova. To bi iz današnje perspektive značilo da je prosječna inteligencija populacije SAD-a na početku dvadesetog stoljeća bila na razini IQ koji bi se danas vrednovao kao mentalna retardacija…

Važno je uočiti da James Flynn i svi koji se bave proučavanjem IQ testova odbijaju ovaj i slične zaključke. IQ testovi se sastoje od 7 tipova pitanja: verbalna inteligencija, matematička inteligencija, vještine prostornog izražavanja (Spatial Reasoning Skills), vještine opažanja, klasifikacijske vještine, vještine logičkog objašnjavanja i vještine prepoznavanja uzoraka. Flynn u intervju za Scientific American naglašava da su se neke od ovih vještina dramatično povećale, no to ne znači da su se svi aspekti inteligencije povećali:

„Dogodio se značajan porast IQ-a u testu kada je u pitanju korištenje logike prilikom apstrakcije – kod slaganja blokova i slika. Slaganje blokova je poput slaganja 3D slagalice. Neznatan rast se dogodio u vokabularu, općoj kulturi i aritmetičkom rasuđivanju.“ Značajan porast dogodio se u apstraktnom, kategoričnom i hipotetskom razmišljanju – zaključio je ACH.

Kada ga se pita za razloge zbog kojih se prema njemu dogodio rast IQ-a, Flynn odgovara: „Mislim da je razlog rast sposobnosti vizualizacije (predočavanja). Susrećem se stalno sa svojim studentima – mislim da svaki profesor to isto uočava – koji kada ih pitate o najdražem autoru danas kažu da nemaju najdražeg autora ili da im je najdraži Wilbur Smith ili Tolkien. Prije pedeset godina studenti bi rekli Huxley, Steinbeck, Faulkner.“ Oslanjamo se više na vizualni doživljaj nego na ono što je napisano, više apstraktno, kategoričko i hipotetski –  manje pripovijedalački, više logički dosljedno – manje racionalno. Ova promjena prema Flynnu ima svoje korijene u događajima starima preko 50 godina.

Za intelektualce ova promjena je nastupila s „prosvijećenim dokazivitisom“ (Enlightenment Evidentialism), znanstvenom metodom koja nastoji demistificirati svemir. Za nas ostale koji možda ne ciljamo tako visoko, ona je nastupila s industrijskom revolucijom.

Moj djed koji nije bio inženjer – uronjen u duboku i apstraktnu matematiku – izumio je i patentirao štangicu za provjeru ulja. Porast prijavljenih patenata nakon industrijske revolucije u ured za patente nije bio samo znak zakonske registracije nečijeg patenta, već označava svojevrstan rast u apstraktnom načinu razmišljanja i postavljanja hipoteza. Ta se promjena najviše ističe u arhitekturi. Nove zgrade nisu više kitnjaste i grandiozne, već se grade izvrnuto (inside out), pokazujući svima svoje neukrašene grede i zupčanike ukazujući na to kako su izrađene i na koji način rade.

Od industrijske se revolucije naš pogled na svijet i naš način življenja značajno promijenio. Postali smo više apstraktni i kategorični, psihološki smo se odvojili od naše okoline; radije ju promatramo nego da živimo u njoj. Zahvaljujući rastu mehaničke imaginacije (mašte), električne imaginacije, elektroničke imaginacije i danas internetske imaginacije – ono što čini sam svijet (bit) kao da više ne postoji. Postoji samo plastična stvarnost kojom manipuliramo kako nam odgovara. Odmakli smo se od usmene i pismene imaginacije koja u sebi nosi prirodu – čiji smo mi dio.

Sve ovo nas je učinilo manje osjetljivim prema Bogu koji se otkiva u prirodi i pismima. I ne radi se samo o „njima“ (onima koji ne vjeruju), već o svima nama koji ovo čitamo u 2015. godini, radi se o sveopćoj kulturološkoj promjeni. Svi smo mi, kao i oni koji dolaze nakon nas, zahvaćeni ovom novom promjenom u načinu razmišljanja. Promjene u našem shvaćanju svijeta kao i porast IQ-a, događaju se u apstraktnom, kategoričnom i hipotetskom području razmišljanja. Flynn navodi zanimljiv slučaj kojim bi to pokazao.

Aleksandar Luria je intervjuirao ljude u Rusiji (1920. godine) koji se još nisu susreli s modernim svijetom. Radilo se o poglavaru sela – koji je bio vrlo inteligentan čovjek. Rekao mu je: „Tamo gdje uvijek ima snijega, medvjedi su bijeli. Na Sjevernom polu uvijek ima snijega. Koje su boje medvjedi tamo?“ On mu je odgovorio: „Nikad nisam bio tamo. Jedini medvjedi koje vidim su smeđe boje.“ Na to je Aleksandar pitao: „Na što moje riječi upućuju?“, on odgovori: „Ovakve se stvari ne mogu riješiti riječima već samo svjedočanstvom. Ako bi čovjek došao sa Sjevernog pola ispred nas i posvjedočio da su gore medvjedi bijeli, možda bismo mu povjerovali.“ Aleksandar je nastavio: „U Njemačkoj nema deva. Hamburg je grad u Njemačkoj; ima li tamo deva?“ Na to mu je poglavar opet rekao: „Nikada nisam bio u Hamburgu.“ Aleksandar ponovno upita: „Što ti misliš?“ Poglavar je odgovorio: „Možda je Hamburg selo koje je premalo da se u njemu smjeste deve.“

Ti seljaci nisu htjeli prihvatiti hipotezu kao ozbiljnu stvar. Stvarnost su shvaćali na utilitaristički način (pod vidom korisnosti op. p.), poput Amerikanaca početkom 1900. godine. Isto tako možete pitati američkog dječaka (iz 1900. godine) što to psi imaju zajedničko sa zečevima. Na što bi on odgovorio: „Pse koristite kako biste ulovili zečeve.“ Ispravan bi odgovor bio taj da i psi i zečevi pripadaju sisavcima. Danas bi nam takav odgovor došao automatski. Nismo svjesni koliko se naši umovi razlikuju od umova onih koji su živjeli prije stotinu godina u Americi. Mi stavimo na sebe „znanstvene naočale“ dok su oni imali „svrsishodne naočale“ … razvrstavali su stvari u skladu s njihovom praktičnom svrhom. Koristili su prirodu kao svoju prednost, te su tako naučili razlikovati stvari. Ova životinja ostavlja ovakav trag, ovaj je pas dobar za lov – a onaj ne. Mi razvrstavamo stvari kao ljekarnici; navikli smo razvrstavati svijet po općim karakteristikama kao preduvjet njegova razumijevanja.

Svijet se sve više počinje razlikovati od nas samih; previše je apstraktan i teoretičan, te s vremenom postaje sve više udaljen od nas jer smo i mi sve manji dio njega – živimo samo djelić stvarnosti. Uslijed povećanja apstrakcije sve je moguće, izvor svjetla se nalazi u nama samima i horizont je bezgraničan. Polako postajemo bestjelesni i manje opažamo Boga koji je ne samo stvorio cijeli svijet, već je ušao u svijet kao tijelo i krv. C.S. Lewis piše u The Discarded Image (1964) o čovjeku u srednjem vijeku koji „živi u svijetu koji je svijetao i topal, koji odjekuje zvucima glazbe”, naspram svijeta modernog čovjeka koji odjekuje prazninom i tišinom.

U svojoj homiliji Mudrost, kršćansko svjedočenje iz 2013. godine nadbiskup Charles Chaput piše: „Prestali smo vjerovati u Boga i počeli vjerovati u sebe. Sada gubimo vjeru u sebe i stavljamo je u naša oruđa. Postajemo objekt i žrtva našeg vlastitog znanja… ili jednostavnije rečeno: varamo sebe ako mislimo da je ljubavna afera sa znanošću istovjetna s intelektualnom čistoćom, poput neke veleumne romanse sa znanjem. To nije krepost…“

Svijet stvarnih stvari sačinjen je od osoba od krvi i mesa. On sadrži svoju vlastitu logiku. Tu djeca prilikom odrastanja vide svog psa koji će možda postati dobar lovac. Bez obzira na to, taj pas stoji u odnosu sa zecom, koji nije samo apstraktni predstavnik vrste, već stvarno krznato biće – objekt našeg čuđenja i uzbuđenja. Izgubili smo sposobnost za onaj istinski odnos s drugima za koji smo stvoreni.

Na kraju nam je jasno da za porast IQ-a možemo zahvaliti razvijanju apstraktnog načina razmišljanja. Također je jasno da se s porastom IQ-a dogodio i pad u religioznosti, te vjerovanja u Boga. Ovo dvoje nisu međusobno povezani kao uzrok i posljedica, nego više kao dvije posljedice zajedničkog uzroka. Odnos između rasta IQ-a i pada religioznosti nije posljedično uzročan kao što neki ateisti to pretpostavljaju.  Oni pretpostavljaju da nas je naša povećana mogućnost apstrakcije izvukla iz zarobljenosti mitologijom. No ona nas je dovela u hladan i bestjelesan svijet. Povećana mogućnost apstrakcije zatupila je naša osjetila mirisa, okusa, dodira i udaljila nas od svijeta koji nastanjujemo, svijeta čiji smo mi dio i zaglušila nam uši za Gospodina. Sve više i više živimo na virtualnim otocima, lebdeći nad vlastitom prazninom.

Ova kritika nije usmjerena protiv intelektualaca. Ona je poziv na ponovno buđenje nas samih kao cjeline – nas kao utjelovljenih bića. Naša fizička priroda nije filozofski „akcident“, ona je esencijalna dimenzija naše osobe. Naša tijela nisu samo transportni sistemi našeg mozga, ona su naš sastavni dio. Mi sami nismo pikselizirani avatari, već smo rođeni od krvi i mesa – nismo slijepi produkt evolucije. Potječemo od i idemo prema drugim osobama. Tražeći i upoznajući druge ljude, mi iza svake pojedine osobe možemo pronaći Boga. Sve je to zapisano u tkanju našeg života.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.