Rim je grad katakomba: više od 100 km podzemne mreže, četrdesetak poznatih katakomba, barem dvadesetak hipogeja “privatnog vlasništva”, šest židovskih katakomba. Obilje tih staro­kršćanskih grobnih spomenika posljedica su nekoliko čimbeni­ka: a) posebna pogodnost zemljišta; b) Rim kao najznačajnija metropola u Sredozemlju; c) rimska kršćanska zajednica, koja se zbog grobova dvojice apostolskih prvaka (Petra i Pavla) sma­trala najuvaženijom u kršćanskom svijetu. Katakombe su danas velikim dijelom dostupne, iako su samo neke od njih otvorene za javnost.

Topografski razmještaj rimskih katakomba slijedi smjer rim­skih cesta koje su polazile od rimskih zidina. Ipak, neki su se smjerovi, s obzirom na razmještaj starokršćanskih groblja, izdva­jali od ostalih. Tako je, primjerice, smjer jug-istok od Rima pod­ručje najbogatije kršćanskim grobljima, posebno predio između Apijske i Ardeatinske ceste (Via Ardeatina), dok su Latinska cesta (Via Latina), dvije Salarijske ceste (Vetus i Nova) te Aurelijska cesta (Via Aurelia) najgušće zaposjednute.

Starokršćanska rimska groblja ušla su u kolektivnu svijest pod pomalo neobičnim i upitnim pojmom – “katakombe”, koji je isprva služio za oznaku lokaliteta. Naime, pojam “in catacum­bas” (u značenju: kod udubina/rupa) odnosio se na lokalitet na kojem se nalazi današnja bazilika i groblje sv. Sebastijana na Apijskoj cesti (Via Appia). Kako je u srednjem vijeku to groblje bilo najpristupačnije, a istodobno i najpoznatije, dogodilo se da je narod toponim “in catacumbas” protegnuo na sva podzemna groblja pa su tako sva rimska starokršćanska groblja nazvana “katakombe” [1].

Mjesta na kojima su rimski kršćani, prije nego su usposta­vili vlastita groblja, ukapali svoje pokojnike, kao i drugdje su se nazivala κοιμητήριον ili coemeterium. O tome svjedoče: Hipolit u svojim djelima (Komentar na Knjigu proroka Danijela i Philosophumena), zatim pojedini nadgrobni natpisi, Rimski kalendar sadržan u Martyrologium Hieronymianum [2], Liberijanov katalog (tako nazvan jer je uređen za pontifikata pape Liberija, 352.­366.) i Liberpontificalis (knjiga s biografijama papa od sv. Petra do Martina V. ), čija redakcija potječe iz prvih desetljeća 6. sto­ljeća. Pod tim nazivom coemeterium podrazumijevali su se nad­zemni i podzemni grobovi [3].

Običaj izdubljivanja ili iskapanja podzemnih grobnica u Rimu u svrhu ukopa nije kršćanskog podrijetla, jer su taj običaj i prije pojave kršćanstva poznavali i prakticirali pogani [4]. Tipično kršćanski, a također i židovski [5], bilo je, s obzirom na konfigu­raciju zemljišta i iskoristivost prostora, stvaranje velikih podze­mnih grobnih prostora na više razina [6], pri čemu je veliku ulogu imala Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Naime, kao kod svih drugih kršćanskih zajednica, tako se i u rimskoj zajednici ta Isusova zapovijed nametala kao permanentna briga za siromašne kršćane kojima je trebalo omogućiti dostojan ukop; tu su brigu na sebe isprva preuzimali pojedini (imućniji) vjernici, a zatim rimska Crkva čim je bila u mogućnosti raspolagati grob­nim prostorima. U genezi pojedinoga rimskoga starokršćanskog groblja redovito se dakle nalazi jedna ili više obiteljskih grobnica, uz koje su onda i siromašna braća ex indulgentia mogla prona­ći mjesto ukopa: to je bila jezgra iz koje su se zatim, postupno, razvili prostraniji podzemni kompleksi. To, uostalom, potvrđuje i sama struktura starokršćanskih groblja koju čine: a) manji i ujedno prvi (tj. najstariji) prostori, s ograničenim brojem kubikula (lat. cubiculum: spavaonica) i galerija, koji su bili neovisni jedni o drugima; b) prostraniji i ujedno mlađi prostori, koji su iskopa­ni kasnije; prvi su nastali dobrohotnošću imućnijih kršćana, a drugi voljom rimske kršćanske zajednice, odnosno Crkve.

Svi ti podzemni prostori, bilo da je riječ o prvima ili drugi­ma, nastali su zahvaljujući tadašnjim manualnim radnicima, tzv. fossores (od lat. fodere: kopati, kopajući praviti), svojevr­snim starovjekovnim “rudarima”, koji su na slikama iz tog raz­doblja prikazani u kratkoj odjeći i s alatom njihova zanimanja: pijukom, bradvom, svjetiljkom i torbom za hranu. Ti su “rudari” radili pod nadzorom mensora ili architectusa, zadaća kojih je bila odrediti mjere iskopa, vodeći pri tome brigu o međama vlasni­kova posjeda nad zemljom, te odrediti arhitektonsko-dekorativni izgled galerija i kubikula, kojima su mensori nerijetko davali i osobni pečat [7].

Nakon iskopa pojedinog kubikula ili galerije fossores bi zatim pristupali izgradnji grobova, bilo u podu ili u zidovima; kod ovih zadnjih riječ je o udubinama (jednostavnim pravokutnim nišama) i arkosolijima (niše većih protega s polukružnim svodom, u koje su se izravno polagali posmrtni ostatci pokojnika) [8]. Tijela pokoj­nika redovito su se umotavala u povoje ili svečanu odjeću, ovisno o mogućnostima. Nakon toga bi se iznad, radi dezinfekcije pro­stora, stavljao sloj vapna, a potom bi se otvori niša zatvarali mra­mornim pločama ili pečenom ciglom, kojima bi se zatim, redovito, urezivali ili ispisivali natpisi koji bi uz ime pokojnika sadržavali neke druge izraze, primjerice: dormit in pace, in pace Domini, in pace Christi, vivas in Deo, vivas cum Sanctis i slično.

Formula “in pace”, koja se bezbroj puta ponavlja na natpisima rimskih katakomba, nije tek obična formula nego, imajući u vidu njezinu teološku poruku, nešto puno više od tih šest slo­va; nije ni sama ispovijed vjere, jer je više i od toga; također ne znači sami odmor ili oslobođenje od životne borbe i žalosti. Pax je u najdubljem teološkom smislu sjedinjenje s Bogom. Duše pokojnika u tom “miru” provode istinski i stvarni život. Ne manje često od izraza “Dormi in pace” ili “in pace dormias” pojavljuje se: “Semper vive in pace” ili “semper in pace gaude”, “vivas in pace Dei”. No, taj “Božji mir”, u koji je pokojnikova duša potpuno uro­njena, ne počinje sa smrću. Koliko je, s jedne strane, istinito da se uživanje Božjega mira ostvaruje samo u onostranosti, toliko je, s druge strane, istinito i to da kršćanin već na zemlji živi “in pace”. To, uostalom, potvrđuju i natpisi: “Recessit in pace fedelis” (umro je u miru kao vjernik) i “Vixit in pace fidelis” (živio je u miru kao vjernik). Uz teološki pax ima i ekleziološki smisao i u svome značenju može označivati i jedinstvo s Crkvom. To, među ostalim, pokazuje i jedan natpis iz 357. koji svjedoči da je izvje­sni Kvintilijan (Quintilianus) pokopan “in pace legitima”; pozna­to je da je upravo te godine u rimskoj kršćanskoj zajednici, tj. Crkvi, vladao raskol između pape Liberija (352.-366.) i arhiđakona Feliksa; stoga, “in pace legitima” znači: u zajedništvu sa zakonitom Crkvom [9].

1.1. Nazivi i izvori

Nazivi rimskih groblja potječu: a) od imena vlasnika (privat­nih osoba ili obitelji) na čijem je posjedu nastalo pojedino gro­blje, kao coemeterium Priscilae, Praetextati, Bassillae, Maximi, Trasonis, Jordanorum, itd.; b) od imena nekih posebnih osoba i lokaliteta, kao coemeterium Callisti (prema imenu đakona koji je bio mjerodavan za njegovu upravu) ili coemeterium in Catacum­bas (prema lokalitetu na kojem se nalazilo). Druga su groblja od samog početka bila anonimna, odnosno nepoznatog imena pa su se u dokumentima, zbog te nepoznanice, označivala po cesti uz koju su se nalazila, kao in Nomentana, in Tiburtina itd.; nakon 4. stoljeća takvim se grobljima počinju pridavati imena prema naj­znamenitijim mučenicima koji su u njima pokopani.

S obzirom na izvore u kojima su sačuvana imena rimskih groblja, najvažniji su: a) Depositio Episcoporum (s popisom papa od 254. do 352.) i Depositio Martyrum (s popisom mučenika iz prve polovice 3. stoljeća), kojima se u 4. stoljeću služila rimska Crkva: oba Depositio sačuvana su u rimskom Cronografu iz 354. godine [10]; b) rimski Kalendar, tj. službeni Kalendar rimske Crkve iz 5. stoljeća, sadržan u Martyrologium Hieronymianum [11]; c) Liber pontificalis; d) Indeks coemeteriorum iz 6.-7. stoljeća (možda čak i iz 9. stoljeća), koji sadržava nepotpuni popis rimskih gro­blja, bez topografskog reda [12].

Povijest rimskih kršćanskih katakomba može se podijeliti u nekoliko velikih razdoblja [13]:

a) Prvo i drugo stoljeće

Tijekom prvog stoljeća rimski kršćani, kao i kršćani diljem Carstva, nisu imali vlastitih grobalja. Većina sljedbenika nove vjere, kako rekosmo, ukapala se u zajedničkim grobljima, na otvorenom, zajedno sa sljedbenicima politeističkih religija, tj. s poganima. Tako je, primjerice, apostol Petar pokopan u nekropoli na Vatikanskom brežuljku, ispod današnje bazilike, a apostol Pavao u nekropoli uz Ostijsku cestu. Drugi pak kršćani, koji su raspolagali privatnim posjedom, pokapali su svoje pokojne u obiteljske grobnice, na površini zemlje.

U drugoj polovici 2. stoljeća neki su grobovi, koji su se nala­zili na imanjima (vilama, vrtovima, zemljištima) uglednih i imućnijih obitelji koje su se obratile na kršćanstvo, stavljeni od njih na raspolaganje siromašnoj braći u vjeri koji, s obzirom na nji­hove ekonomske i financijske mogućnosti, nisu mogli imati vla­stiti grob. Tako su započeli iskopi pod zemljom. Iz ovog razdoblja potječu groblja (ili katakombe) koja svojim imenom podsjećaju na vlasnike tih posjeda na kojima su izgra­đeni: Prisciline, Domitiline, Kalistove, Pratekstatove i druge kata­kombe, odnosno coemeteria.

b) Treće stoljeće

Nakon što je broj kršćana porastao neke su katakombe tijekom ovoga stoljeća došle u posjed rimske Crkve, koja je njima izravno upravljala. To se pouzdano zna za Kalistove katakombe, kojima je Rimska crkva upravljala od početka spo­menutog stoljeća. O tome svjedoči i suvremenik Hipolit Rimski, koji u svom Philosophumena iznosi da je papa Zeferin (199.-217.) za čuvara i upravitelja spomenute katakombe postavio đakona Kalista.

U ovom razdoblju, odlukom pape mučenika Fabijana (f 250.), grad Rim podijeljen je na sedam crkvenih područja sa svojim bogoštovnim mjestima. Svakome od tih mjesta, najvje­rojatnije, dodijeljena je i više nego jedna katakomba za ukop kršćana [14].

c) Četvrto stoljeće

S Milanskim ediktom, objavljenim u velja­či 313., kršćani više nisu bili progonjeni i njihova vjera, kao do tada, više nije bila religio illicita. Katakombe tada i definitivno postaju crkveno vlasništvo. No unatoč činjenici da je kršćanstvo spomenutim ediktom steklo slobodu, kršćani su se i dalje nasta­vili ukapati u ta podzemna groblja, a razlog je bila pobožnost prema mučenicima, koji su u velikom broju pokopani u njima. Nad grobovima najistaknutijih od njih počele su se uzdizati crkve ili male bazilike.

U pobožnosti prema mučenicima osobito se je isticao papa Damaz (366.-384.). Napisao je oko 50 pjesama (poetskih natpisa), sastavljenih u čast svetaca i mučenika koji su pokopani u rimskim kata­kombama. Zbog te njegove poetske aktivnosti, popraćene zduš­nim nastojanjem oko otkrivanja svetačkih grobnica, kao i zbog njihova monumentalnog uređenja što ga je nakon toga poduzi­mao, papa Pio XI. 1926. proglasio ga je zaštitnikom kršćanske arheologije. Tijekom svojega pontifikata papa se Damaz zdušno pobrinuo za obnovu i izvođenje raznih radova u katakombama: gradio je nove stube (tj. nove prilaze), proširivao galerije, uređi­vao osvjetljenje… sve to prema dobro uređenom projektu koji je ta kršćanska sveta mjesta pretvorio u središta mučeničkog kulta, koja su poput krune razmještena oko Rima, a također i u stjeci­šte brojnih hodočasnika [15].

Početkom 5. stoljeća, s “pljačkom Rima”, koju su 410. izveli Alarikovi Vizigoti, prestaje ukapanje u katakombe. Ponovno se, kao na početku, prakticira pokapanje na otvorenome, na zemljištu iznad katakomba i, mnogo kasnije, unutar gradskih zidina

d) Od petog do devetog stoljeća

Tijekom cijelog ovog razdo­blja katakombe se smatraju svetištima mučenika u koja hodočaste brojni vjernici s jednom jedinom nakanom: moliti uz grobove mučenika.

Da bi se tim vjerničkim i hodočasničkim skupinama olak­šao pristup i molitva, uz grobove su mučenika uređene dvorane, tj. podzemne sobe, proširene uske galerije te se izgradile uisti­nu male podzemne bazilike. Liturgijsko se bogoslužje održavalo u grobnim bazilikama iznad zemlje, čiji je pod također bio ispu­njen grobovima [16].

Iz ovog razdoblja potječu brojni pobožni grafiti (zazivi ili sjećanja na obavljene obrede, koje su hodočasnici ispisivali na žbuci) i pojedini Putopisi (pravi vodiči u tim podzemnim labirin­tima).

No vrijeme, općenito, nije bilo naklonjeno i okretalo je nago­re: seobe naroda tresle su Zapadno Rimsko Carstvo. Goti su znat­no oštetili ova sveta mjesta za vrijeme opsade: najprije 537./38., a zatim i 545./46.

U nemogućnosti da osiguraju odgovarajuću obranu kata­komba, s jedne, i ne raspolažući sredstvima za stalnu obnovu i uzdržavanje grobnih bazilika, s druge strane, pape u 8. stoljeću započinju premještanjem relikvija mučenika i svetaca iz kata­komba na sigurnije mjesto, tj. unutar grada. To se nastavilo i u prvim desetljećima 9. stoljeća.

e) Od kasnog srednjeg vijeka do 16. stoljeća

Nakon premještanja relikvija, nad katakombe se nadvio mrak zaborava. Odroni i vegetacija učinili su svoje: ne samo da su zapriječili, nego su i zameli pristup k njima. Samo u nekoliko desetljeća zameo se svaki trag najvećem dijelu tih podzemnih svetišta i groblja, tako da su tijekom cijeloga kasnog srednjovjekovlja katakombe ostale zaboravljene.

Ne samo da se zaboravio topografski smještaj (gotovo svih) katakomba nego je došlo i do kompletne konfuzije u nazivlju. Od svih, samo su tri ostale u jasnom sjećanju: svetoga Sebastijana (na staroj Apijskoj cesti), svetoga Lovre (na Tiburtinskoj cesti) i svetoga Pankracija (na Aurelijskoj cesti). No i one su bile samo djelomično vidljive.

f) Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće

Nakon srednjovjekovnog zaborava katakombe se opet počinju otkrivati, istraživati i studirati zahvaljujući “Kolumbu Podzemnog Rima”, Antoniju Bosiju (Antonio Bosio, 1575.- 1629.), koji je ušao u trag za tridesetak katakomba [17].

Ne raspolažući dragocjenim Putopisima, koje će njegovi kasniji nastavljači imati u posjedu, Bosi je unio određenu konfuziju u određivanju točnog imena za katakombe koje je otkrio. Ipak, njegov je Podzemni Rim bio rudnik obavijesti i zapažanja koje je prikupljao tijekom cijeloga života. Nakon njegove smrti za katakombe je nastupilo dugo vrijeme mraka. Arheolozi toga vremena zaboravili su na Bosijevu znanstvenu metodu te su, zbog nepoznavanja stvari, bili uvjere­ni da se mnoge svetačke i mučeničke relikvije još nalaze u kata­kombama, iako su one još u 8. i 9. stoljeću odatle premještene unutar grada. Što više, preuzetno su nastojali identificirati gro­bove mučenika i svetaca oslanjajući se ponajviše na predmete i dekorativne elemente (bočice, male vaze.), koje su zatim tuma­čili na krivi način.

Tako su se, primjerice, maslinove grančice, koje su česti dekorativni element grobnih ploča, tumačile kao znak mučeništva, dok se Kristov monogram XP, koji se vrlo često pojavljuje i gotovo sigurno predstavlja znak koji datira neki spomenik u raz­doblje poslije 313., dešifrirao kao “passus pro Christo”. Nadalje, za brojne se staklene fragmente pronađene u katakombama, kao što su male bočice i posudice, držalo da je riječ o ampulicama koje bi sadržavale krv heroja vjere te se i u njima, kao i u gor­njim slučajevima, vidio znak mučeništva; nasuprot tome, danas se je opće mišljenje da se radi dijelom o miomirisima, a dijelom o čašama koje su se upotrebljavale u pogrebnim obredima (tj. refrigeriumu); ti su se predmeti ostavljali izvan grobnica s nakanom ponovnog dolaska rodbine na grob, a ponekad i kao signum disctintivum (raspoznatljivi znak) pojedinog groba.

S takvim svojevoljnim premisama, naravno, nije bilo teško “pronaći” grobove mučenika. Nažalost, takav način istraživanja prouzročio je ogromne štete na podzemnim grobnicama, jer su brojne od njih, radi se čak o tisućama, koje su do tada bile netaknute bile otvorene, a zatim su ubrzo počele kolati i lažne relikvije.

U dovršenju devastacije i pljačke katakomba ističu se krajem 18. i početkom 19. stoljeća tzv. corpisantari, tj. skupine “lovaca” na relikvije mučenika, probitačne i beskrupulozne osobe, koje su pretražile te podzemne grobnice odnoseći iz njih sve što bi im moglo poslužiti za zaradu.

I kao da to nije bilo dosta, također su vinogradari, vlasni­ci zemljišta iznad katakomba, sišli u podzemne galerije da bi se poslužili materijalom za kućice u svojim vinogradima. Tako su ogromni podzemni prostori zadobili poharan izgled u kojem ga posjetitelji danas vide, a to su: otvoreni grobovi, razbijene mra­morne ploče, freske nepopravljivo oštećene itd.

g) Devetnaesto stoljeće i De Rossi

Ovo stoljeće označuje početak cjelovitoga i stručnoga arheološkog pristupa antičkoj kršćanskoj baštini. Predvodnik mu je bio isusovac Josip Marchi (f 1860.), strastveni zaljubljenik u arheologiju, koji je izradio metodološki plan za razne kršćanske spomenike, klasificirao ih po njihovu podrijetlu i obliku, popratio ih slikovnim ilustracija­ma i time postavio nove kriterije.

Ipak, trebalo je čekati polovicu 18. stoljeća da bi katakombe ponovno zadobile svoj stari sjaj: povratio im ga je Giovanni Battista De Rossi (1822.-1894.), koji će kršćansku arheologiju usmje­riti u ispravnom smjeru: utvrdio je, naime, znanstvene kriterije s kojima treba pristupiti proučavanju rimskih starokršćanskih groblja i, općenito, bilo kojem drugom spomeniku iz kršćanske starine. Zbog takvog znanstvenog pristupa, a također i dopri­nosa, kršćanska ga je arheologija promovirala u svoga pravog utemeljitelja, jer ju je on uzdignuo “na razinu prave znanosti, tretirajući je kao autonomnu znanstvenu disciplinu, a ne kao ancillu (sluškinju) teologije (archeologum, non teheologium facio). U svom polustoljetnom istraživanju De Rossi je došao do brojnih otkrića koja je zatim prezentirao u brojnim djelima i znanstvenim revijama, od kojih je neke i sam pokrenuo [18]. Njegovi radovi i dan danas predstavljaju nepresušiv izvor za proučavanje kršćanske arheologije.

U idućem nastavku upoznat ćemo Kalistove katakombe!

fra Željko Tolić | Služba Božja

Članak je objavljen s dopuštenjem autora. Sva prava pridržna.

[1] L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 21-22.

[2] Martyrologium Hieronymianum je nastao sredinom 5. stoljeća u sjevernoj Italiji, a nazvan je tako jer se krivo pripisivao sv. Jeronimu. Postao je osnovicom svih kasnijih zapadnih martirologija. Podloga su mu bili rimski Kronograf, kartagški Kalendar (Kalendarium Carhaginense) i istočni martirologij. Uglavnom se ograničava na imena svetaca i mjesta, a tek u rijetkim slučajevima nalazimo trag nekog elogiuma svetca. Usp. T. J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, sv. I, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., 210-211.

[3] Pogrješno bi bilo misliti da su katakombe tijekom prvih triju stoljeća bile jedina i opća ukopišta kršćanskog svijeta. Naprotiv, one predstavljaju samo jedan tip ukopa, karakterističan tek za pojedine gradove i pokrajine u Rimskom Carstvu, od kojih su Rim, Napulj,Siracusa, Malta, Tunis… samo neki od najznačajnijih. Na svim drugim mjestima u Carstvu ukop se obavljao nad zemljom. Etruščani su, primjerice, prakticirali dva načina ukopa: ukapanje u grob izdu­bljen u stijeni, što je bila redovita pojava, i ukapanje u grobove pod zemljom. Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 22.

[5] Ono što je u kršćana bio izraz kršćanske ljubavi i karitasa, to je u Židova bila iznimno jaka svijest o nacionalnom i religioznom bratstvu, po čemu su se uvi­jek razlikovali od domorodačkog stanovništva. Takvoj se svijesti ima zahvaliti i postojanje zajedničkih podzemnim grobišta koja su, kao i kršćanska, otkrivena uz rimske ceste. Do danas je poznato šest lokaliteta židovskih podzemnih grob­nica u Rimu, koje potječu s kraja 2. i početkom 3. stoljeća. O tome detaljnije u: C. Vismara, I cimiteri ebraici di Roma, u: A. Giardina (a cura di), Societa Roma­na e Impero Tardoantico, sv. II, Bari, 1986., 351-392.

[6] Postojanje takvih podzemnih prostora na više razina formiralo je gotovo pa opće mišljenje, prema kojemu bi katakombe služile kao skrovišna mjesta kršćanima u vrijeme progona, što jednostavno ne odgovara povijesnoj istini. Kršćani su bili svjesni da je carski represivni aparat znao za ta mjesta pa se u vrijeme progona nisu skrivali u katakombama, gdje bi ih na jednom mjestu lako pohvatali, nego na drugim mjestima po gradu, kod rodbine i drugdje.

[7] P. Frutaz, I cimiteri antichi di Roma, 697.

[8] Udubine i arkosoliji koji su služili za ukop više tijela nazivali su se bisomus ili biscandes za dva tijela; trisomus ili triscandes za tri; quadrisomus za četiri.

[9] Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 206-207.

[10] Cronograf je danas poznatiji pod nazivom Filocalianus, prema njegovu sastav­ljaču Furiju Dioniziju Filocalu, tajniku pape Damaza I., ili Bucherianus, prema isusovcu koji ga je objavio u 17. stoljeću.

[11] Počevši od pape Damaza (366.-384.) pa do kraja 5. stoljeća znatno se uvećao broj liturgijskih slavlja mučenika: od 46 mučenika, koliko ih se spominje u Depositio Episcoporum i Depositio Martyrum, u Martyrologium Hieronymianum se navodi više od 150 takvih slavlja. Taj kult, uz koji su vjernici uvijek bili privrženi, kul­minirat će hodočašćima i posjetima ad Sanctos i njihovim grobnicama. Usp. P. Filacchione – C. Papi, Archeologia cristiana, 178-179.

[12] A. P. Frutaz, I cimiteri antichi di Roma, 698.

[13] Usp. A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 11-17.

[14] Ilustracije radi, Rim je u tom razdoblju premašivao milijun stanovnika, a kršća­ni su činili koju desetinu tisuća.

[15] Usp. D. Mazzoleni, Vita quotidiana degli antichi cristiani nelle testimonianze delle iscrizioni, 1-68. Za svoju grobnu ploču sastavio je epigraf na latinskom, koji u prijevodu glasi: “Onaj koji je hodao po slanim morskim vodama, koji zamrlom sje­menu daje život, koji je razriješio smrtne okove poslije mraka smrti, koji je Marti mogao uskrisiti njezina brata tri dana poslije smrti, vjerujem da će uskrisiti i pre­minulog Damaza”, C. Rendina, I Papi. Storia, 95.

[16] Usp. F. Umberto, Les Catacombes entre la légende et l’histoire, 51-64.

[17] Pronicavim i ustrajnim istraživanjem, spojenim s njegovim izvrsnim poznavanjem antičke povijesti, Bosi je započeo 1593., a rezultat je bio Podzemni Rim (Roma sotterranea), kapitalno djelo kršćanske arheologije. Rezultate svoga istraživanja Bosi nije imao prilike predstaviti javnosti jer ga je u tome pretekla smrt; pripremljeni su bili samo nacrti. Ipak, skupina mecena i nekih stručnjaka, na čelu s isusovcem Ivanom Severanom, pobrinuli su se da Bosijevo djelo ugleda svjetlo dana objavivši ga 1634. godine.

[18] De Rossi je posjedovao široko poznavanje književnih izvora. Osim što je bio izvrstan arheolog, također je bio i kompetentni epigrafist, zbog čega mu je upućen poziv na suradnju u izradi Corpus Inscriptionum Latinarum za grad Rim; ide mu i zahvala za prve sveske Inscriptiones Christianae Urbis Romae septimo saeculo antiquiores. Nadalje, on osniva, vodi i, gotovo u cijelosti, uređuje časopis za kršćansku arheologiju – Bullettino di Archeologia Christiana; sva njegova proučavanja i istraživanja objavljena su u svescima Roma sotterranea (djelu koje je s njegove strane ostalo nedovršeno), u kojima je objavljivao sve što se odnosilo na katakombe (od strukture do topografije), njihove dekorativne prikaze i epigrafske danosti.