Zemlja nije nešto što na prvi pogled povezujemo s teologijom. Možda bismo mogli reći da je previše ‘zemaljska’ za takvo što. Pa i sam činjenica da upravo izraz ‘zemaljski’ koristimo kada želimo označiti nešto što nema u sebi uzvišene duhovne vrijednosti govori o tome da smo degradirali tlo pod vlastitim nogama.

Ali, da se poslužimo Kristovim riječima, “od početka ne bijaše tako”. Prva zapovijed koju je Adam dobio bila je da “obrađuje i čuva” vrt u kojem je stvoren. Bila je to prva od Boga dodijeljena zadaća čovječanstvu od koje smo se s vremenom značajno udaljili. U vrijeme kada usred sve snažnije digitalizacije naših života čovjek osjeća da gubitak vlastitog identiteta, malo će koja osoba koja iskreno promišlja o ovim temama poreći da je čovjeku potrebno “prizemljenje”, ili, ako tako možemo reći, povratak početnim postavkama vlastite naravi od kojih se udaljavamo na vlastitu propast.

Jedan od ljudi koji se već dulje vremena bavi upravo teologijom zemlje je vlč. Đurica Pardon, donedavni župnik u Punitovcima, a sadašnji župnik u Čepinu. U razgovoru s vlč. Pardonom nastojali smo otkriti kako iz kršćanske perspektive obnoviti čovjekov odnos prema zemlji  i tako oporaviti vlastiti odnos sa Stvoriteljem i subraćom ljudima.

– Vlč. Pardon, zbog čega dovoditi u vezu tlo i zemlju s kršćanskom vjerom?

Kršćanska vjera je u svojoj biti zemaljska vjera. Sve vezano za naše spasenjem dogodilo se među nama na zemlji, na čvrstome tlu. Bog nije spasio svijet u vakumu nego u jednom konkretnom prostoru kojeg znakovito nazivamo Svetom Zemljom koja za nas predstavlja peto evanđelje. Zato je zemlja važna kao sastavni dio naše vjere, našeg kršćanskog ponašanja. Sve što je Isus govorio, činio i što je napravio za naše spasenje od početka svijeta pa sve do konačnog spasenja, sve se to skupa događa ovdje na zemlji.

– Važnost zemlje se često naglašava u biblijskoj povijesti židovskog naroda? Što je ona za njega značila?

Zemlja je sastavni dio židovske vjere i njihovoga saveza. Bog je sklopio savez sa svojim izabranim narodom još od vremena Abrahama i Noe tako da je taj savez uključivao zemlju. U Svetom pismu, Abraham dobiva obećanje da će baštiniti Božji blagoslov, da će baštiniti potomstvo i da će imati prostor gdje će živjeti, svoju zemlju, svoju domovinu. Zato je tijekom židovske povijesti, tijekom cijelog Svetog pisma, neprestano navođeno: „Ako izraelski narod bude vjerovao Bogu, ako se međusobno budu slagali i jedni druge podupirali, imat će prostor gdje će živjeti“. Ako židovski narod ne bude poštovao Boga, onda će izgubiti i zemlju i svoj nacionalni identitet. Vrijedi i obratno, ako židovski narod ne bude poštovao svoju zemlju tad se gubi odnos između Boga i Izraelaca i oni odlaze u progonstvo. Bog neprestano podsjeća svoj narod koliko je njihova zemlja važna za njihovu vjeru. To je konstanta koja se naglašava kao važan dio židovskog, a time onda i kršćanskog vjerničkog života.

 – No, židovski je narod bio vezan uz jedan točno određeni prostor, jer možemo reći da zemlje ima posvuda. Što nam govori ta vezanost uz jedno točno određeno područje?

Biblijska povijest napisana je ne samo za židovski narod, nego kako bi on bio primjer ponašanja svim drugim narodima. Sjetite se da se izraelski narod spominje kao „svjetlo svim narodima“. Stoga, ono što se događalo izraelskom narodu, svjetlo je za ponašanje svih drugih naroda prema svojoj zemlji. A taj židovski narod neprestano svjedoči: „Mi svoju zemlju smatramo nama od Boga darovanom“. To je primjer svima da svatko svoj komad zemlje na kojem živi, na kojem je od Boga stvoren, od čijega tla je stvoren smatra svojim i na poseban način od Boga darovanim.

To se vidi već i u opisu stvaranja. Bog nije stvorio čovjeka od neke izmišljene ili metaforičke zemlje, nego ga je stvorio od one zemlje na kojoj je nastao. Od one prašine iz koje je čovjek niknuo. Zato je za svakoga čovjeka neizmjerno važno da se prema svojoj zemlji, prema svom tlu odnosi kao da mu je ona od Boga darovana jer je ona za njega najbolje mjesto za život. Zanimljivo je primijetiti da su adam (ljudski rod) i adamah (zemlja) gramatički par i kao iš (muškarac) i iššah (žena). Prema tome, biblijski je ideal da svaki pripadnik ljudskoga roda treba voljeti zemlju slično kao što muškarac voli svoju ženu.

Foto: Facebook

– Zadržimo se još malo na Bibliji. U jednom od svojih članaka, komentirajući Isusovu prispodobi o razmetnom sinu, kažete da je sinovljev najveći grijeh bio što je prodao posjed. To je zanimljiv pogled: Prodaja posjeda kao glavni problem njegovog ponašanja.

Da, mi često smatramo da novozavjetni tekstovi ne govore toliko o zemlji nego da su usmjereni prema kraljevstvu Božjem. Međutim, kada god je Isus o ičemu govorio uvijek je zemaljske stvarnosti smatrao iznimno važnima. Zato prispodoba o razmetnom sinu govori kako je jedan od najvećih grijeha mlađeg sina taj što je unovčio svoju zemlju. Zamijenio je trajnu vrijednost za nešto što je potrošivo. Zemlja je nepotrošivo blago. Ono se, doduše, može zapustiti, ne cijeniti, ne poštivati, ali kad god se to neizmjerno blago unovči, ili kada ga se mijenja za potrošive stvari, tada mi iznevjeravamo temeljni odnos između nas i Boga, a istovremeno i naše obitelji jer je razmetni sin iznevjerio obiteljsku tradiciju, iznevjerio je odnos s ocem, odnos s bratom, i konačno odnos s imanjem koje je naslijedio kao blago od kojeg je trebao stalno živjeti.

Zanimljivo je da Isus često spominje upravo te zemaljske vrijednosti kao nešto što bismo trebali čuvati i prema njima se odnositi kao prema vrijednostima kraljevstva Božjega. To je stoga što je kraljevstvo Božje, poput zemlje, nepotrošiva vrijednost, neizmjerno dragocjena vrijednost koju nipošto ne bismo trebali prodati nego suprotno tome iskoristiti sva druga sredstva da bismo tu zemlju, taj prostor zadobili i sačuvali.

– Ipak, zemlja danas jest postala samo još jedan od predmeta trgovine koju se kupuje i prodaje kao i sve drugo. Kako se činjenica da na zemlju više ne gledamo kao na nešto nama darovano odražava društvenoj razini?

Zemlja nije obična roba, nije sredstvo kupovanja i trgovanja, nego je resurs, ona je izvor, trajno blago i obnovljivi izvor života. Ona predstavlja nešto poput osobe, članica je šire obitelji. Ona je osnova na kojoj se sve temelji. Stoga, kad god prodajemo zemlju mi zapravo prodajemo vlastito tlo pod nogama. Zato se u Svetom pismu stalno napominje da zemlja nije vrijednost koja se prodaje, nije predmet, nego je živi stvor, dio obiteljskog nasljedstva. Onima koji su prodali zemlju obitelji su propadale, jer zemlja je sastavni dio tkanja jednog obiteljskog gospodarstva. Prodajom zemlje gubi se ukorijenjenost. Ljudi tada odlaze jer nemaju više osjećaj i doživljaj pripadnosti.

– Odlazak sa zemlje nije nešto što se događa samo na razini Hrvatske, u cijelom svijetu ljudi sve više iz sela dolaze u gradove i često gube doticaj s tlom. Koliko to može utjecati na naše shvaćanje samih sebe pa i Svetog pisma, i jesu li ti procesi odlaska sa zemlje nepovratni?

Industrijalizacija i s njom povezano gubljenje doticaja sa zemljom u suvremenom svijetu su po mom mišljenu veliko zlo koje za posljedicu ima da se i naša kršćanska vjera odzemljila, ili bolje reći vjernici su na sve moguće načine iskorijenjeni što je općenito stanje ljudskoga roda danas. Jedan od osnovnih temelja današnjeg zapošljavanja je mobilnost stanovništva, a time se gubi identitet, čovjek postaje nevezan. Nestaje bilo kakav spoj sa stvarnim životom zbog čega se događa da ljudi više ne znaju odakle dolazi hrana, odakle dolazi život, pa onda imamo slučajeve da djeca crtaju da je izvor hrane polica supermarketa, ili da povrće raste na tržnici.

Time ujedno slabi i osjećaj potrebe braniti teritorij, braniti zemlju, što za sobom povlači izostanak osjećaja za domovinu, gubitak potrebe stati na granice vlastitoga teritorija. Ne znam koliko je moguće vratiti se nazad, međutim ako svijet nastavi ovako opasnost je da svi ljudi budu preseljivi i da sve bude pomično. Ne posjedovanjem vlastitog teritorija, neposjedovanjem stvarnoga imanja, čovjek gubi svoj smisao postojanja. Identitet ljudskoga roda, prema Svetom pismu, upravo je u tome da je čovjek tako stvoren da bude povezan s tlom. Često sam znao izjaviti da opstanak ljudskog roda ovisi o tome koliko ćemo biti povezani s tlom. Jer ako ne znamo odakle dolazi život onda ne znamo više živjeti, ne vidimo smisao svojega postojanja, a samim time niti smisao svojeg vjerovanja. Riječ je o uvjerenju da smo u dodiru s Bogom i jedni s drugima tek onda kad smo svoji na svome. To nije samo metaforička nego stvarna vrijednost. Zato smatram da će krizu svih ovih trenutnih događanja preživjet oni ljudi koji budu znali uzgajati vlastitu hranu na vlastitome tlu ili na bilo kojem tlu. Preživjet će oni koji budu znali zadržati povezanost s tlom.

Smatrate, dakle, da je gubitak kontakta sa zemljom odgovoran i za gubitak povezanosti s Bogom u suvremenom svijetu?

Da, to je ono o čemu sam govorio ranije, da se naša vjera, biblijska vjera, temelji na tri odnosa: na odnosu s Bogom, na odnosu s ljudima i na odnosu s tlom. Čim se jedan od ta tri odnosa izgubi automatski slabe i druga dva. Biblijska vjera tako to tumači, a to se sve više očituje u stvarnosti.

Ipak, u Hrvatskoj se još uvijek osjeća potreba biti povezan sa mjestom odakle jesmo, koje nam daje identitet. Zato se mnogi ljudi tijekom svojeg godišnjeg odmora povlače, odlaze u prirodu, na more, u mjesta gdje su rođeni. Roditelji šalju djecu baki i djedu na praznike na selo. Rodni zavičaj još uvijek u ljudskim dušama označuje potrebe povezivanja, vraćanja.

– Prebacimo se na drugi problem odnosa prema zemlji, a to je zagađenje, i to ne samo tla, nego svega stvorenog. Iz svega što ste rekli čini mi se očitim da je jedno od posve legitimnih područja crkvenog djelovanja obrana prirode, zemlje, i podučavanje čovjeka kako bi se prema njoj trebalo odnositi. S druge strane, kada Papa progovori o tim temama uvijek se jave glasovi koji kažu da se Crkva ne bi trebala baviti. Kako to da smo izgubili tu važnu dimenziju odnosa prema stvorenome?

Tu je riječ o iskrivljenom teološkom objašnjenju stvarnosti. Tijekom razvoja i postojanja kršćanstva sve više se zaboravljana dimenzija zemaljskosti. Zemlja se objašnjavala kao mjesto i prostor kojim se hoda, tj. hodočasti do vječne domovine. Prema tom pogledu, zemlja je dolina suza u kojoj se događaju ružne stvari, a mi imamo drugo mjesto gdje ćemo konačno doći i gdje ćemo u nebu slaviti Gospodina. Smatra se da mi kao narod Božji ne smijemo imati veze s ovozemnim stvarima, ovozemaljsko je prokleto, određeno za propast itd. Takav pogled na stvarnost donio je ne samo kod nas kršćana nego i kod drugih ljudi osjećaj da ništa zemaljsko ne pripada vjeri. Stoga su i drugi počeli promatrati kršćanstvo kao nešto protivno ovozemaljskim stvarnostima, a brigu za okoliš nečime što ne pripada vjeri.

Kršćani su tako izgubili teren koji originalno pripada njima. U skladu s biblijskim govorom o Bogu koji čovjeku daje da bude brižni upravitelj svega stvorenoga, mi bismo trebali biti prvi koji se brinu za okoliš. Često se danas događa da se ekološko djelovanje promatra kroz prizmu ekonomske dobiti. Ekologija sve više postaje prostor za promicanje vrijednosti koje su ponekad protivne kršćanstvu, kao na primjer kada se u ime brige za planet promiče smanjenje stanovništva, uništavanje drugih ljudi, poglavito drugih rasa, ili se ljude protjeruje s njihovog tla. Mi, s druge strane, na temelju Biblije vjerujemo da svako mjesto na zemlji može prehraniti svoje stanovnike. Sjetite se samo izraelskog hoda kroz pustinju. Pustinja ih je hranila. Bog je dao Mojsiju da prepozna manu kao hranu, kao i to da iskoristi prirodne tijekove seljenja ptica koje su poslužile kao ishrana narodu. Čvrstog sam uvjerenja da svako mjesto na svijetu, svaki prostor, može prehraniti svoje stanovnike i svaka biljka, svaka životinja, svaka bakterija i virus imaju svoje mjesto i mogu omogućiti ljudskom rodu sretan i miran rast u zajedništvu svih stvorenja.

A mi danas zbog jednog virusa zaustavljamo čitavu ekonomiju. Tek nam je pandemijsko vrijeme otkrilo da trebamo naučiti kako se moramo osloniti na vlastite resurse, na prostor u kojem živimo, na lokalne proizvode. Kao da nam je trebalo da nas virus osvijesti i da nam se kaže „Stani malo, okreni se prema vlastitom tlu, okreni se prema ljudima koji žive uz tebe, koji se trude uzgajati hranu“. Osim toga, virusi i bakterije, kad dugo živimo s njima, postaju dio našega života i nema pretjeranih opasnosti od njih jer ljudski rod preživljava upravo zbog toga jer traži sklad s cjelokupnom stvarnošću da s njome može mirno živjeti.

Foto: Facebook

– Spomenuli ste ljude koji se brinu za okoliš, ali ne dijele naše vrijednosti, sve dotle da neki čovjeka smatraju pukom štetočinom na planetu. Ipak, kao vjernici bismo trebali nastojati surađivati koliko je do nas sa svima. Kako je moguće ostvariti suradnju uz značajno različite filozofske, ili vjerske poglede?

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ govori kako je kriza danas tolika da si ljudi više ne mogu priuštiti da svatko živi svoj život, nego je potrebno koristiti sve tradicije, sva umijeća, sve mudrosti koje su stečene jer smo svi u istoj pogibelji uključujući i ostala stvorenja. Zato je važna suradnja između ljudi koji su dobronamjerni, bez obzira kojoj vjerskoj tradiciji pripadali, bez obzira čak i na to jesu li uopće vjernici. Važno je surađivati. Ključna je dobrohotnost, jer svaki put kada je ideologija bitnija od stvarnog života, svaki puta kada je nauk bilo koje vrste vrjedniji od života tada je ljudski rod stradavao.

Kršćani također svoju nedobrohotnost prema zemlji trebaju promijeniti ponajprije u korist suradnje s drugim ljudima, a onda i u korist okoliša u kojem žive. Mi bismo trebali biti onaj kvasac ujedinjenja prema dobrobiti cijeloga svijeta.

– Kada smo kod ideologija, koliko je čovjekov prijezir prema prirodi imao utjecaja na nastajanje „trans“ pokreta poput „transhumanizma“ i „transseksualnosti“? Ne čini li se to samo kao logičan nastavak čovjekove volje da nakon što je izvanjsku prirodu sveo na predmet manipulacije sada to isto čini i sa svojom vlastitom prirodom?

Slažem se potpuno s tim razmišljanjem. To što nam se događa posljedica je odustajanja od vlastitog identiteta. Mi smo ljudi stvoreni biti povezani s tlom i zaboravom toga gubi se identitet ljudskoga roda, gubi se identitet muškoga i ženskoga, gubi se kompletan nazor na čovjekovu stvarnost, i na kraju krajeva na sliku o samom sebi.

– Ne možemo govoriti o zemlji, a da ne spomenemo i pitanje hrane, našeg odnosa prema hrani. Koje probleme danas u svijetu i kod nas uočavate po tom pitanju?

Situacija je u svijetu sada takva da mnogi kažu: „Neće biti dovoljno hrane, previše je ljudi na zemlji.“ Međutim, poznato je da Zemlja može prehraniti 15 milijardi stanovnika, bez ikakvih problema i bez ikakvih posebnih zahvata. Poljoprivreda je tako uznapredovala da je to moguće. Ali problem je u tome što je hrana nedovoljno dobro raspoređena, kao i u tome što se baca oko 40% gotove, proizvedene hrane jer se ljudi iz straha previše opskrbljuju hranom koju zatim bacaju.

Osim toga, važno je i što jedemo i kad to činimo. Pa zar je potrebno za Božić jesti trešnje? Zar je potrebno jagode stavljati na tortu za Božić? Naravno da ima takvog voća u Australiji, ali treba doći do Australije. Umjesto da jedemo lokalno i sezonsko, ono što rodi na našem tlu, mi bismo nešto drugo.

Upravo je dostupnost hrane ono čime se danas kroz medije ljude plaši. Ne govori se o opasnosti od gladi, nego o opasnosti od nedostupnosti hrane. Ljude se plaši da im neće biti dostupne jagode za Božić, i time se stvara panika kao da neće biti hrane. To pokazuje da se nažalost sve svodi na marketing i trgovinu koja od toga profitira, a najmanje profitiraju oni koji proizvode hranu jer hrana je sama po sebi vrlo jeftina. Seljaci dobivaju vrlo malo novca za posao koji rade.

– To nas dovodi i do pitanja kako i od koga nabavljamo hranu i ostale proizvode. Benedikt XVI. je govorio da je svaka naša kupovina „ponad svega moralni čin“. Postoje li neke smjernice koje nam mogu pomoći da u kupovini postupamo više u skladu s Božjim zakonom?

Moramo prvo znati da novac u biti predstavlja naš život, našu energiju i vrijeme koje smo uložili u određeni rad. Dajući novac mi dajemo dio svojega života u zamjenu za robu. Prema tome, pred nas se na blagajničkoj traci postavlja pitanje hoćemo li svojim novcem podržavati daleke i tuđe zemlje ili ćemo podržavati svoju domovinu, ljude koji žive u našoj sredini i rade na proizvodnji hrane ili čega drugoga. Tamo zapravo, glasujemo, za život ljudi s kojima smo povezani ili protiv njihova i našeg života.

Najpametniji način kupovine jest onaj iz ruke u ruku, ako kupujemo od onoga koji je sam nešto proizveo. No, čak i ljudi koji žive na selu često ne žele kupiti mlijeko izravno od domaćih mljekara. Ugodnije im je kupovati u trgovini. Kada to čine ne razmišljaju kako je mlijeko koje tamo kupuju kupljeno od onog istoga lokalnog mljekara, odvezeno u Zagreb ili Varaždin kamionom, tamo bilo prerađeno i zatim vraćeno u trgovinu. Zamislite koliko je tu goriva potrošeno, koliko je zagađen okoliš, koliko je industrija preradom osiromašila taj proizvod tako da to mlijeko više nije živo, a cijena mu je viša.

Kupovina od lokalnih proizvođača donosi još jednu prednost, a to je izgradnja zajedništva. Mi poznajemo onoga od koga kupujemo, možemo s njime razgovarati, susrećemo se oči u oči. Sve to čini dodatno zadovoljstvo kada se nađemo u nedjelju u crkvi i kada jedni drugima pružimo mir. Čovjek tada postaje svjestan: „Ja tebi ne samo pružam mir, nego ja s tobom dijelim život, i ti sa mnom dijeliš život koji si uložio u te biljke ili životinje koje sam od tebe kupio“. To je onda kompletno zajedništvo koje se može nazvati svetim zajedništvom, i tu se događa ona sveta razmjena, ako ćemo gledati sakramentalno: Bog postaje dio našeg života, mi postajemo dio božanskog života, ali isto tako mi međusobno tu razmjenu života pokazujemo u svojim svakodnevnim djelima bez posebnih posrednika. 

Koliko god biblijski pogled na stvoreni svijet bio pozitivan, kod nas se često javljaju i razmišljanja da Bog prirodu koristi i da nas kazni. To smo dosta često čuli u zadnje vrijeme kad smo imali dva potresa i različite druge nepogode. Smatrate li da takvo razmišljanje stoji?

Smatram da ne stoji da nas Bog preko prirode kažnjava. Naime, Bog je stvari tako složio da su one uvijek dobre. Međutim, mi ih pokvarimo. Problem je i u tome što mi sebi uzimamo velike ovlasti nad prirodom i pokušavamo njome zagospodariti umjesto da je poštujemo i uskladimo svoj život s njome. Posljedice ljudskog djelovanja na prirodu su ogromne.

Velik je broj znanstvenika koji ovo doba nazivaju antropocenom, jer je moć ljudskog roda ostavila snažne tragove na sustavu života na Zemlji da se neki procesi više ne mogu zaustaviti, a šte te su tolike da ih je teško moguće zacijeliti. Promislimo samo o gomilama plastike u morima, pa i svemir smo zagadili ostatcima pokvarenih umjetnih satelita i raznim svemirskim otpadom. Nije nepoznato da postoje veliki eksperimenti na prirodi i na atmosferi Zemlje. Time se još više zadire u vrlo složen i kompliciran sustav što za posljedicu ima velike poremećaje.

Kad učinak našega djelovanja pokaže negativne posljedice onda mi kažemo da nas je Bog kaznio. Nije istina. Ni priroda nas ne kažnjava. Čak dapače, koliko smo nanijeli zla prirodi, čini se da nam je još uvijek jako dobro. Unatoč svim poremećajima koje smo izazvali priroda se pokušava vratiti na temeljne postavke koje je Bog u nju stvaranjem upisao. Bog se doduše, nakon velikog potopa o kojemu govori Biblija, zakleo da neće uništiti svijet i nanijeti zlo prirodnim procesima, ali čovjek se, kako vidimo, ne drži stvaralačkog reda, ne čuva i ne brine o stvorenome.

Mi vjerujemo da Bog neće uništiti svijet, ali čovjek bi svojim djelovanjem to mogao učiniti. Ponovimo pitanje koje je svijetu i vjernicima postavio papa Ivan Pavao II: „Smijemo li učiniti sve što možemo?“ Kao što čovjek može uništiti, isto tako se ljudski rod može opredijeliti da djeluje spasiteljski. Danas je kao nikada u povijesti ljudskoga roda potrebno da se čovjek vrati svome mjestu i svojoj prvotnoj zadaći da bude brižni čuvar cijelog sustava stvorenja.