Bilo bi vjerski daleko poučljivije i duhovno daleko korisnije pitati se kako to da djelovanje Crkve, pored svega duhovnoga blaga što ga je Bog položio u njezine duhovne trezore, isključivo promatramo kroz sakramentizaciju?

Foto: Riccardo De Luca/Shutterstock

*Dr. sc. Tonči Matulić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu uputio je komentar na temu aktualne rasprave o privremenoj suspenziji javnog slavlja svetih misa povodom pandemije koronavirusa. Tekst je preuzet s mrežnih stranica Grada Stari Grad gdje je originalno i objavljen.

Posljednjih su se dana umnožili javno izražena nezadovoljstva s odlukom crkvene hijerarhije o privremenoj obustavi svih liturgijskih slavlja s narodom zbog pandemije koronavirusa.

Budući da su imena mrska, osvrnut ćemo se samo na neke ideje odnosno pristupe.

Prvo, iz nekih nezadovoljstava je sasvim jasno da se i ovu otužnu situaciju može iskoristiti za suvišnu polarizaciju u Crkvi. Dolaze mi riječi apostola Pavla: “O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti.” (Gal 3, 1).

Kad bismo doista prihvatili Krista Raspetoga u sili i snazi njegove otkupiteljske istine, onda bismo se barem na Veliki petak ustezali od skretanja pogleda s Raspetoga na monstrancu. Zvuči li to zajedljivo, možda bogohulno!? Posrijedi je svojevrsno anesteziranje vjere ljepšim, ugodnijim i svečanijim prizorom Presvetoga Oltarskoga Sakramenta u odnosu na izranjeno, savinuto, bespomoćno i umoreno tijelo raspetoga Sina Božjega na križu. S time se aludira na vrijednost i moć duhovne pričesti, na sposobnost sjedinjenja s našim Gospodinom Isusom Kristom i onda kad ga ne možemo primiti u euharistijskoj pričesti. Upućujem i na činjenicu Njegove realne prisutnosti u Božjoj riječi – Svetome pismu. A Crkva časti Sveto pismo kao i samo tijelo Gospodinovo. Stoga nije sasvim razumljivo, a niti opravdano prozivanje odluke naše crkvene hijerarhije o uskraćivanju sakramenata, napose pričesti, puku Božjemu. Ta je činjenica samo djelomično točna, dakle uskraćivanje je samo radi izbjegavanja masovnog okupljanja koje prijeti širenjem zaraze te tako ugrožavanjem života i zdravlja.

Bilo bi vjerski daleko poučljivije i duhovno daleko korisnije pitati se kako to da djelovanje Crkve, pored svega duhovnoga blaga što ga je Bog položio u njezine duhovne trezore, isključivo promatramo kroz sakramentizaciju? Opet se i pored toga često žalimo neovisno od pandemije koronavirusa, ali ovisno o pandemiji pastoralne površnosti, da sveprisutnoj sakramentizaciji ne prethode ni temeljita evangelizacija ni sustavna katehizacija. O učincima takvoga pastorala suvišno je govoriti. Dovoljno je spomenuti fenomen doslovnog nestanka potvrđenika iz crkve, često i iz Crkve, nakon primanja sakramenta svete Potvrde. Tako se pojedinačni i kritički glasovi o uskrati pričesti čine ako već ne promašenima, onda svakako neprimjerenima, jer ispada da “masovno pričešćivanje” automatski stvara obraćeno srce i donosi Božje kraljevstvo u svijet. Ali vidimo i znamo da tomu nije tako.

Teološki izobražena osoba bi trebala iskoristiti ovo vrijeme, upravo kao vrijeme milosti i vrijeme spasa, i doprinijeti tome da vjernici prepoznaju i upoznaju koliko duhovnoga blaga inače propuštaju što ga Crkva skriva u svojim duhovnim tabernakulima, pritom polazeći
dakako najprije od rasvjetljavanja i produbljivanja zahtjeva evangelizacije, a neka bude napisano takozvane nove evangelizacije, nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremenih komunikacijskih sredstava za obnovljenu i sustavnu katehizaciju i vjersku pouku u punome njihovom opsegu, dakle i u akademsko-teološkome, a što se i očekuje od akademski izobraženih teologa. I točka. Posrijedi stoga nisu drukčija mišljenja o odluci hijerarhije glede pastoralnoga djelovanja u vremenu pandemije, u smislu, neka mi
nitko ne zamjeri, djetinjega zapomaganja za uskraćenom pričesti, nego o sposobnosti da se pandemiju prepozna kao istinski znak vremena i protumači u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes, 4; 44), a to najprije i elementarno znači hic et nunc prepoznati da se naš pastoral uglavnom i isključivo svodi na površnu i često “rutinsku” sakramentizaciju bez prethodne temeljite evangelizacije i sustavne katehizacije.

U tom smislu, držim da iz sklopa zapomaganja, neovisno o izraženoj duhovnoj izoštrenosti za vrijednost euharistijske pričesti, koja je neupitna, dolaze onda i kritike na račun hijerarhije i njezine odluke o obustavi liturgijskih sastanaka po crkvama, a koju odluku držim razboritom i mudrom i ne samo zato što čovjek nije stvoren radi subote, nego i zato što nitko od biskupa pa ni sama Crkva nije ovlaštena raspolagati individualnim ljudskim životom. Treba konačno povjerovati u riječi euharistijske pjesme: “… i kap njena može svijet da spasi cijel”, odnosno u moć i snagu Kristove krsne milosti te u moć i snagu pomazanja Duhom Svetim.

Vjernik je po svetim sakramentima primio toliko milosti da je teološki zabrinjavajuće i posve neutemeljeno kad ih se naknadno uvjerava da su zbog privremene uskrate euharistijske pričesti doslovno isključeni iz zajedništva života s Kristom. Da su ostavljeni kao siročad. Da su ostavljeni na milost i nemilost silama zla ovoga svijeta. Tko je imalo poučen u katoličko shvaćanje sakramenata zna da tomu nije tako.

„Uvjeren sam doista: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, bi dubina bi visina, ni ikoji drugi stvor, neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Nitko, apsolutno nitko nas ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu pa onda to neće ni pandemija koronavirusa ni odluka hijerarhije da privremeno ne primamo sakramente, a da bismo savjesno i odgovorno štitili vlastite živote i zdravlje koje nitko nije našao na grani, nego ih je primio na dar iz same Božje ruke. Kad se povjeruje u moć i snagu sakramenata spontano se prepoznaje da nam biskupi ništa nisu uskratili, a najmanje zabranili, nego kao da su nam poručili sljedeće: “Drage sestre i braćo, tamo vani postoji jedna ozbiljna prijetnja po vaše zdravlje i život. Držimo da se nije razborito izlagati, jer posrijedi nije prijetnja in odium fidei da biste time zaslužili kršćansko mučeništvo, nego biste se suvišnim izlaganjem pokazali kao nerazboriti ljudi, podjednako prema sebi i prema bližnjima. Stoga čuvajte svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, jer time čuvate svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati. Stoga privremeno ostanite doma i zajedno molite, čitajte i razmatrajte Sveto pismo – Božju riječ, međusobno se pomažite koliko god možete. Duhovno se sjedinjujte s Crkvom. Duhovno se pričešćujte Gospodinom Isusom Kristom u zajedništvu kućne Crkve. Radite na svome osobnom obraćenju. Uzmite korisno duhovno i katehetsko štivo i poučavajte se u vjerskim i duhovnim stvarima da biste rasli u mudrosti i milosti vjere, nade i ljubavi.”

Eto, tako bi nekako trebalo shvatiti odluku i poruku hijerarhije. Umjesto da pomažu jedni drugima duhovno rasti i osobno se obratiti i u ovim bremenitim vremenima, neki svojim natpisima, osvrtima i kritikama na račun hijerarhije samo unose nepotrebne zabune među vjernike i štoviše podilaze im na način kako je to krivo i neprimjereno činio apostol Petar, odvraćajući Isusa od muke i smrti, a zbog čega ga je Isus strogo prekorio: „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara
svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ‘Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!’; Isus se okrene i reče Petru. ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’“ (Mt 16, 21-23).

Traži se ne samo dobra upućenost u vjerske stvari, nego i osobna zrelost vjere da bi se fenomeni mogli ispravno teološki prosuđivati. Apostolima na čelu s Petrom će trebati vjersko sazrijevanje sve do dana Pedesetnice – Duhova, iako su tri godine svakodnevno išli za Isusom, slušajući njegovu božansku riječ i gledajući njegova eshatološka znamenja. Revnost za Boga se treba neprestano (samo)preispitivati nije li posrijedi farizejska obrana onoga što je ljudsko, a ne Božje. Lako se upadne u napast da se na mjesto Božjih
stvarnosti podmetnu ljudske.

Drugo, a nastavno na prvo, kad već Raspetome neki hoće poručiti da mu je u njegovoj Crkvi bolje da i na samu svetkovinu njegove muke i smrti, na Veliki Petak, bude prikazan radije u dojmljivom i uglađenijem Presvetom Oltarskom Sakramentu, negoli da ga “pustimo na miru”
u njegovom otkupiteljskom nemiru radi nas ljudi i radi našega spasenja, dakle u njegovoj muci i smrti na križu, onda nas ne trebaju iznenaditi suvišne i besplodne rasprave o jednoj prigodnoj odluci hijerarhije da se do daljnjega obustave misna slavlja s narodom radi
opasnosti od zaraze koronavirusom i od širenja zaraze. Posrijedi je držimo razborita odluka. Razborita s obzirom na sadržaj, jer štiti zdravlje i život i to najugroženijih vjernika, jer su nam osobe starije životne dobi ipak najrevnije u crkvama, ali je držimo također i formalno razborita, jer su biskupi to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom, a ne pod pritiskom zdravoga razuma ili nekoga čimbenika iz svjetskoga foruma. Time se pokazalo da vjera i razum trebaju jedno drugo da bi se cjelovito izrazili. Time se pokazalo da Crkva nije tek jedan društveni sustav nadležan za sakralne stvari, nego da je Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života. Crkva se doista pokazuje najizvrsnije Crkvom u liturgijskome slavlju, neosporna je to činjenica, a naročito u euharistijskome slavlju, tom izvoru i vrhuncu svekolikoga crkvenoga i uopće kršćanskoga života, ali se Crkva pokazuje također Crkvom u svakome svome udu, dotično u svakoj svojoj kćeri i sinu, dakle u svakoj vjernici i svakome vjerniku. Stoga je držimo suvišna i teološki sasvim neumjesna rasprava o tome što je onda važnije i vrjednije.

Zaista je suvišno i neumjesno svađati euharistiju i ljudski život, a što je, ponavljamo, posljedica u pozadini posvađanih vjere i razuma. Euharistija je u službi ljudskoga života. Ljudski život svoj konačni smisao, svoj izvor i vrhunac pronalazi upravo u euharistiji. Treba se stoga kloniti napasti da euharistija ikome “radi o glavi”.

Treće, netko će se čudom čuditi zašto potpisani ovim natpisom brani hijerarhiju. Takav prigovor odbacujemo, jer ako se istina nameće jedino snagom same istine, onda se istina i jedino brani snagom same istine. Prema tome, hijerarhiji ne treba nikakva obrana, ako su
uvjereni, a osobno držimo da mogu mirno spavati, da su ispravno i po istini postupili. Ovim natpisom smo htjeli upozoriti na silno veliku važnost ispravnog vrednovanja odnosa vjere i razuma, dotično da vjera i razum nisu u međusobnom proturječju, jer imaju zajedničkoga
tvorca i zajednički izvor – Gospodina Boga.

Pandemija koronavirusa je zbilja nadošla poput eshatološkoga znaka koji je na kušnju stavio upravo odnos vjere i razuma. Neki nažalost nisu odoljeli toj kušnji. Bilo je bolje da su štedjeli tintu i papir. Bili bi poštedjeli mnoge suvišnih pitanja i zbunjenosti.

Prof. dr. sc. Tonči Matulić, hvarski prezbiter
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Bitno.net