MIJENJA LI PAPA EUHARISTIJSKU DISCIPLINU ZA NEKATOLIKE?

Tko se smije pričešćivati u Katoličkoj Crkvi, a da nije katolik?

Jesu li nedavni Papini komentari znakovi da planira preokrenuti tradicionalnu euharistijsku disciplinu po pitanju nekatolika? Je li ovo, kako neki komentiraju, naznaka što bi mogao reći i u apostolskoj pobudnici o obitelji i po pitanju pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane? Mislim da ne. Evo zašto.

papa euharistija, Pričest

Foto: arhiv Bitno.net

Papa je tijekom nedavnog posjeta rimskoj luteranskoj zajednici (u nepripremljenom, neformalnom odgovoru na jedno pitanje) rekao neke poprilično nejasne stvari o pričesti za luterane na katoličkoj misi. Unatoč tome što je na kraju dodao kako se “nikad ne bi usudio to dopustiti” zato što je to “izvan njegove kompetencije”[1], podignute su mnoge obrve i otpočele mnoge spekulacije. Prije par dana je pak u poruci patrijarhu Bartolomeju rekao da “nema prepreka za euharistijsko zajedništvo”. Nakon toga su se obrve još više podigle te su spekulacije ubačene u veću brzinu. Možda da bi pretekao i spriječio nove abuzuse (uz već mnoštvo starih, barem u nekim dijelovima Europe), ovo je pitanje komentirao i sam prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu disciplinu, kardinal Robert Sarah.

Što se to događa? Jesu li ovo znakovi da Papa planira preokrenuti tradicionalnu euharistijsku disciplinu po pitanju nekatolika? Je li ovo, kako neki komentiraju, naznaka što bi mogao reći i u apostolskoj pobudnici o obitelji i po pitanju pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane? Mislim da ne. Evo zašto.

Opće pravilo

Koji je nauk Crkve o nekatolicima i pričešćivanju? Tko se smije pričešćivati u Katoličkoj Crkvi, a da nije katolik?[2]

Kanonski zakon izlaže opće pravilo: “Katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente samo katolički vjernicima, koji ih isto tako dopušteno primaju samo od katolički služitelja.”[3] Drugim riječima, katolički đakoni, svećenici i biskupi dijele sakramente samo katolicima, a katolici primaju sakramente samo u Katoličkoj Crkvi.

Zašto? Prema katoličkom poimanju, sakramenti pretpostavljaju vjeru.[4] Da bi ispravno primio sakramente[5], trebaš vjerovati u ono što Crkva o njima naučava. Nekatolici tipično nemaju tu vjeru po pitanju euharistije. Stoga ne mogu ispravno primiti pričest.

Specifično, protestanti obično niječu Kristovu stvarnu, supstancijalnu prisutnost u euharistiji – da je Krist prisutan tijelom, krvlju, dušom i božanstvom, a sve što od kruha i vina nakon pretvorbe ostaje su prilike (ili akcidenti – okus, miris itd.). Protestanti obično drže da je euharistija simbol ili možda da je Krist na neki mističan način prisutan u euharistiji, ili možda prisutan zajedno s kruhom i vinom. Jednostavno rečeno: za razliku od pravoslavaca i drugih istočnih Crkvi, protestanti ne dijele katoličku vjeru u Isusovu euharistijsku prisutnost.

Nekoliko iznimki

Međutim, Kanonski zakon predviđa nekoliko iznimki tom općem pravilu. Kanon 844 § 2 navodi da se, u određenim okolnostima, katolici mogu ispovjediti, pričestiti ili primiti bolesničko pomazanje kod poslužitelja Crkvi koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom, a imaju valjane sakramente[6] – poput pravoslavnih svećenika ili pak valjano zaređenih starokatolika. Protestanti, međutim – uključujući luterane – nemaju valjano svećeništvo.

Slično, kanon 844 § 3 navodi da katolički poslužitelji (svećenici i biskupi) mogu ispovjediti, pričestiti i pružiti bolesničko pomazanje članovima istočnih Crkvi koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom (pravoslavcima) pod dva uvjeta:[7] (1) dotični to sam, slobodno traži, (2) ispravno je raspoložen – to jest nije u stanju smrtnog grijeha; uvjet koji vrijedi i za katolike.

Zašto ovo vrijedi za istočnu odvojenu braću? Zato što su sačuvali apostolsko nasljeđe – imaju valjano svećeništvo – i u bitnim crtama imaju isto poimanje sakramenata kao i katolici. Situacija je, međutim, drukčija kad su u pitanju protestanti. Odijeljene crkvene zajednice nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Red, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva. To je razlog zašto u Katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama” (KKC 1400).

Kanon 844 §§ 4 i 5 navode, međutim, u kojim okolnostima protestanti mogu pristupiti euharistiji:[8] (1) osoba je u opasnosti od smrti ili je u nekim drugim, teškim okolnostima, (2) ne može pristupiti služitelju svoje vlastite crkvene zajednice, (3) sama je zatražila katolički sakrament, (4) pokazala je katoličku vjeru u taj sakrament te je ispravno raspoložena za njegovo primanje.

To nije samo “pitanje savjesti”; pričešćivanje “svakoga, tko samo to zatraži” je – prema riječima kardinala Saraha – “besmislica”. A okolnosti koje su predviđene kanonom 844 su iznimne situacije i ne odnose se, primjerice, na katolika i luteranku u braku, koji bi se htjeli zajedno redovito pričešćivati na misi. Radi se o iznimci, “nečemu izvanrednom, a ne redovitom”.

Otvaranje euharistijskoga zajedništva mimo zahtjeva koje izlaže kanon 844 – tvrdi prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu disciplinu – bilo bi “promicanje profanacije”. “Ne možemo to učiniti” – ustvrdio je kardinal Sarah, podsjećajući na riječi sv. Pavla o euharistiji: “tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje tijela” (1 Kor 11, 29).

Papine riječi luteranki

Kako onda razumjeti odgovor pape Franje luteranki o njezinom pričešćivanju na misi? Nakon što je istaknuo da “se nikada ne bi usudio to dopustiti, zato što to nije u njegovoj kompetenciji”, Papa je rekao: “Jedno krštenje, jedan Gospodin, jedna vjera. Razgovarajte s Gospodinom i onda idite naprijed. Ne usuđujem se reći više”. Papin izraz “ići naprijed” vjerojatno je, uz sve druge čimbenike – što je rekao i što nije rekao – uzrokovao najviše zbunjenih pogleda jer se može činiti da znači “ići naprijed u red za pričest”. No to ne bi imalo smisla jer je upravo bio naglasio da to ne može dopustiti i da je to izvan njegove kompetencije jer se radi o utvrđenom pitanju koje on ne može promijeniti. K tome, njegovi komentari su bili neformalni i nemagisterijalni, čak i da je namjeravao natuknuti nešto što – kako sam prepoznaje – ne može odobriti.

“Ići naprijed” (tal. andare avanti) izraz je koji papa Franjo u drugim kontekstima često koristi – što znate ako pratite njegove jutarnje homilije iz Doma sv. Marte – i obično znači nešto poput “napredovati  kršćanskome životu”, “ustrajati u kršćanskome životu” ili slično. Vjerojatno u tom svjetlu treba shvatiti i njegove riječi u luteranskoj zajednici.[9]

Jimmy Akin je predložio da bi, hipotetski, Papa mogao olakšati kanon 844 po pitanju primanja pričesti za protestante, ako imaju katoličku vjeru u taj sakrament, tako da bi joj mogli pristupati ne samo u izvanrednim okolnostima, nego na redovitoj bazi. Međutim, ako doista vjeruju da je Katolička Crkva u pravu po tom pitanju, onda imaju problema s naukom svoje vlastite zajednice. Ako su dosljedni, trebali bi početi razmišljati da sami postanu katolici.

Papine riječi Bartolomeju I.

Papa je patrijarhu Bartolomeju, prema Radio Vatikanu, poručio: “Iako otada nisu poništene sve razlike među dvjema Crkvama, budući da su ponovno uspostavljeni odnosi naklonosti i bratstva, i to u duhu uzajamnoga povjerenja, poštovanja i milosrđa, nema više prepreka za euharistijsko zajedništvo, do kojega se može doći samo kroz molitvu, pročišćenje srdaca, dijalog i potvrđivanje istine.”

U svjetlu kanona 844 § 3, ovo ne bi uopće trebalo biti prijeporno. Istina je da nema prepreka euharistijskom zajedništvu kao što postoji s protestantima, zato što je vjera pravoslavaca u Kristovu euharistijsku prisutnost u bitnim crtama ista i zato što su istočne Crkve očuvale apostolsko nasljedstvo. Imaju stvarnu euharistiju, imaju stvarne svećenike.

Ono što još nije ostvareno, međutim, jeste zajedničko slavljenje mise – da na istoj misi, primjerice, koncelebriraju katolički i pravoslavni svećenik ili pak jedan papa i patrijarh. Razlozi toga druga su i preširoka tema da bi ju se ovdje moglo ispravno obraditi. Papa, u svakom slučaju, ispravno kaže da se do tog zajedništva “može doći samo kroz molitvu, pročišćenje srdaca, dijalog i potvrđivanje istine”.

U sažetku, Watsone…

Kad sve gore rečeno uzmemo u obzir, dobivamo ovo: U određenim, iznimnim i teškim okolnostima, samo kad se posjeduje katolička vjera u euharistiju, nekatolici mogu pristupiti pričesti. Papin odgovor u rimskoj luteranskoj zajednici nalikuje na struju misli i nije uvijek jasno što želi reći, ali je jasno rekao barem jednu stvar: to pitanje nije u njegovoj kompetenciji i “nikad se ne bi usudio to dopustiti”. Njegova poruka patrijarhu Bartolomeju ne bi trebala uopće biti kontroverzna po pitanju euharistijskog zajedništva, zato što imaju valjane sakramente svetog reda i euharistije.

Radi li se o preokretanju euharistijske discipline za nekatolike? Ne. Kardinal Sarah je u pravu da je “prepuštanje te odluke savjesti pojedinaca” nemoguće, zato što savjest treba biti rasvijetljena pravilom Crkve. Stoga se, mislim, jednako ne radi o naznakama budućih preokretanja koja bi trebalo očekivati u apostolskoj pobudnici nakon Sinode o obitelji.

Barem jedan od članova tzv. C9 – vijeća devet kardinala koji su Papini najbliži suradnici -, kardinal Pell, očekuje upravo suprotno: “Sad čekamo apostolsku pobudnicu Svetoga Oca, koja će još jednom izraziti bitnu tradiciju Crkve i istaknuti da priziv na razlučivanje i unutarnji forum može biti korišten samo da bi se bolje shvatila Božja volja, kako naučavaju Pisma i učiteljstvo, i ne može nikada biti korišteno da bi se omalovažio, narušio ili opovrgnuo utvrđeni crkveni nauk”.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

 

————————-

[1] Čitav odgovor na talijanskom može se pronaći ovdje, a na engleskom ovdje. Komentar popularnog Fr. Z-a možete vidjeti ovdje, a primjedbe Jimmyja Akina ovdje.

[2] Za više o ovoj temi, pogledajte blog profesorice kanonskog prava Cathy Caridi ovdje i ovdje.

[3] CIC 844 § 1

[4] Usp. KKC 1123: “Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Kristova i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.”

[5] Što ne znači valjano. Netko se može, primjerice, valjano zarediti za svećenika, ali s krivom nakanom da time poboljša svoj socijalni status. On je valjano zaređen, ali je nedostojno primio sakrament.

[6] Usp. CIC 844 § 2: “Kad god to traži potreba ili savjetuje istinska duhovna korist i samo ako se izbjegne pogibelj zablude ili ravnodušnosti, vjernicima kojima fizički ili moralno nije moguće doći do katoličkog služitelja dopušteno je primiti sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od nekatoličkih služitelja čije Crkve imaju valjane spomenute sakramente.”

[7] Usp. CIC 844 § 3: “Katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja članovima stočnih Crkava koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom ako to dotični svojevoljno traže i ako su pravo raspoloženi; to vrijedi i za članove drugih Crkava koje su po sudu Apostolske Stolice, što se tiče sakramenata, u istom položaju kao i spomenute istočne Crkve.”

[8] Usp. CIC 844 §§ 4 i 5: “Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga teška potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.” “Neka dijecezanski biskup ili biskupska konferencija ne donose opće odredbe za slučajeve o kojima se govori u §§ 2, 3 i 4 prije nego se savjetuju s mjerodavnom barem mjesnom vlašću dotične nekatoličke Crkve ili zajednice.”

[9] Više o razlikama između katolika i luterana u poimanju krštenja, euharistije i svećeništva vidi ovdje.

Objavljeno: 5. prosinca 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi