KATALONSKA AKTIVISTKINJA

Jesu li argumenti Terese Forcades doista ‘radikalni’ ili samo – zabrinjavajuće neozbiljni?

Stavovi i djelovanje Terese Forcades prema i u Crkvi u potpunosti su svjetovni, a njima pripadajuća vizija nije ona Isusa iz Nazareta, niti prve Crkve, nego je to utopijska vizija ovosvjetovne eshatologije novoga kova

teresa forcades valentino findrik

Foto: Filozofski teatar/Facebook

Teresa Forcades gostovala je u nedjelju na Filozofskom teatru pod geslom “Kapitalizam ubija”. Kako je donekle bilo za očekivati, s kritikom kapitalizma iznijela je i opću kritiku patrijarhalnog društva te kritiku Katoličke Crkve. S opravdanjem je moguće ustanoviti kako svojim nastupom nije ostavila prostora sumnji da to troje smatra bitno povezanima i isprepletenima.

U nastavku ću pokušati objasniti zašto takav pristup smatram besmislenim i empirijski pogrešnim.

Prije svega, uvodna napomena. Pozadina gesla pod kojim Forcades iznosi kritiku kapitalizma, patrijarhalnog društva i Katoličke Crkve – zapravo, isključivo dijela kritike koji se tiče kapitalizma, no dobro – jest tekst iz apostolske pobudnice Evangelii gaudium (Radost Evanđelja) pape Franje:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Kao što zapovijed ‘Ne ubij!’ postavlja jasnu granicu kako bi se očuvala vrijednost ljudskog života, danas moramo također reći ‘ne’ ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija.” (EG 53)

Iako primarno govori o situaciji danas, Papa ne spominje izrijekom kapitalizam, nego njegova kritika, kao i kritika socijalnog nauka Crkve od njezinih početaka, sljeduje svaki takav političko-ekonomski sustav koji u ime vlastitih, pojedinačnih ideala ide na uštrb vrijednosti ljudskog života.[1]

Filozofski teatar

Nakon uvodne kateheze o duhovnim vježbama te nakon što je objasnila što je zajedničko anarhizmu Mihaila Bakunjina, komunizmu Rose Luxemburg i Presvetom Trojstvu – naime, koncept slobode kao ostavljanja prostora drugom da bude slobodan, Forcades je započela s kritikom kapitalizma kao sustava koji omogućuje slobodu privilegiranih pojedinaca, a ne slobodu za sve. Neprijeporno je da sustav koji održava takav poredak stvari kao kršćani možemo i trebamo smatrati nepravednim – s važnom napomenom da takvo stanje stvari nije karakteristika isključivo kapitalizma, nego i komunizma i svakog drugog sustava koji ne kreće od apsolutnog primata vrijednosti ljudskog života. Međutim, Forcades ide dalje od ideje da “ta ekonomija ubija” krećući od shvaćanja ljudske slobode neodvojive od društvene pravednosti. Pitanje koje se na prvom mjestu postavlja jest pitanje mogućnosti i načina ostvarenja takve slobode – odnosno, ljudske slobode uopće – na jednom ekonomsko-političkom planu. Jer to je polje na koje je ona usmjerena. Budući da osim kapitalizma i predstavničke demokracije koja ga podupire, kritizira i komunizam kao sustav moći države, u potrazi za idealnim sustavom pravednog društva, Forcades zagovara deliberativnu demokraciju, odnosno demokraciju prenošenja minimalne moći predstavnicima vlasti.

No kako kritika kapitalizma unatoč naslovu događaja očigledno nije bila glavna tema, prelazimo na drugu stranu njezine bešavne kritike, a to je kritika Katoličke Crkve. Tri su momenta od posebne važnosti za provjeru teorijske i empirijske valjanosti onoga što Forcades u tom pogledu naučava.

Siromašna Crkva

Forcades želi siromašnu Crkvu te zauzima stav kako ne trebamo moć i novac, nego trebamo vjerovati u Boga te se okrenuti siromašnima. Na prvu, ništa sporno. Dapače, Crkvi je itekako poznato življenje u skladu s tim programom. Dosljedan primjer toga je između ostalih njezina imenjakinja iz Kalkute, sv. Majka Terezija. No, za razliku od nje, Teresa Forcades odlučuje se za put političkog angažmana motiviran starom marksističkom idejom klasne borbe, što se odražava kako u njenoj kritici kapitalizma i njemu odgovarajućih politika, tako i u kritici patrijarhalne i “seksističke” Crkve. Da govoriti o siromašnima i biti u potpunosti njima okrenut nisu iste stvari, odnosno da pod krinkom retorike siromašne Crkve može ići gotovo bilo što, čitamo i kod evanđelista Ivana, koji za Judu kaže kako se nije bio pobunio “zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo” (Iv 12,6). Možemo li i ovdje govoriti o kesi i što sve u nju stane – ako već nije jasno, vrijeme će sigurno pokazati.

Ređenje žena

Po pitanju ređenja žene, Forcades drži da bi ono bilo moguće čim bi žene u “bazi” to doista htjele (i papisu bismo, kako reče, imali za 24 sata). Prema tome, budući da se zalaže za reformu “od dolje”, problem ne predstavljaju papa, biskupi, niti Tradicija, nego žene koje to još uvijek ne žele u dovoljnoj mjeri. Svu Tradiciju, uključujući i apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis (O ređenju svećenika) sv. Ivana Pavla II., po ovom pitanju odbacuje na osnovu toga što nije riječ o dogmi. I to je to – ako nije dogma, sve prolazi. Postavlja se pitanje, koliko ozbiljno možemo držati takav stav od nekoga tko se protivi nauku “odozgor”. Međutim, pored zahtjeva za ređenjem žena Forcades je na Filozofskom teatru iznijela i prema njoj “poštovanja vrijedan” stav nekih žena (da li ujedno i svoj – ne znamo), da se u potpunosti ukine svećeništvo, te nastavlja:

“Što je ta figura svećenika kao posrednika između ljudi i Boga? To nije kršćansko shvaćanje svećenika. Samo je jedan posrednik, a on nije posrednik, jer je to sam Bog – to je Isus. Ideja da ljudi trebaju drugo ljudsko biće da bi se povezali s Bogom jest staro svećeništvo. A to je čista hereza u kršćanstvu.”

Prema tome problem ne bi bio tek u patrijarhalnom i “seksističkom” ustroju Crkve, nego u smislu svećeničke službe uopće.

Sakramentalnost braka

Na temu sakramentalnosti braka Forcades je došla preko teme homoseksualnosti koju tumači, opet, ni manje ni više nego pomoću teologije Trojstva. Polazeći od toga da su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, ona konstruira nešto što bi se provizorno dalo nazvati mimetskom trinitarnom sakramentologijom, u smislu doslovnog oponašanja Trojstva u sakramentima. Otkud dobiva tu ideju, ne znamo. No evo kako to izgleda kad je u pitanju sakrament ženidbe. Postoji li u Trojstvu komplementarnost – ne. Postoji li potomstvo – ne. Prema tome, te stvari su sporedne. Ono što u Trojstvu, prema njezinoj interpretaciji, postoji jesu osobe koje su tu jedna za drugu. Stoga, zaključuje ona, kad dvije osobe tako žive, one utjelovljuju sakrament. No, pitanje slično onomu u vezi ređenja žena, ako je za sakramentalnost ženidbe potrebno jedino to da su osobe tu jedna za drugu, čemu onda potreba za izjednačavanjem takvog “sakramenta” s institucijom sakramenta ženidbe? Zaustavljajući se na širokom razumijevanju sakramenta, Forcades zapravo prešutno postavlja pitanje smislenosti sakramenata kao institucije. Jer, ako tako stoji sa sakramentom ženidbe, što drugo možemo očekivati s ostalim sakramentima?

Zašto se ovo događa?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što se Forcades po svemu sudeći trudi pokazati jest da biti kritičan prema kapitalizmu podrazumijeva biti kritičan prema patrijarhalnom društvu, a posljedično i biti za pravo na pobačaj[2], za ređenje žena te afirmaciju homoseksualnog načina života.

No ono što, rekao bih, podjednako zanima i njezine podržavatelje i one koji joj se protive jest kako to da sve te stvari dolaze od jedne katoličke redovnice.

Neprijeporno je da je Europa daleko odmakla na putu razrješenja tih “diskriminacija”. Gledano u epohalnim razmjerima, u neznatnom vremenskom periodu “pravo na pobačaj” etabliralo se ne samo kao pravo nego, kako se voli misliti, kao donja granica civilizacijskog dosega ispod koje ne možete a da vas se zbog toga ne mora podsjećati na stoljeće u kojem živimo. Nadalje, moguće razlike pred zakonom koje bi bile uvjetovane rasom, spolom, svjetonazorom ili kojim drugim čimbenikom identiteta, u suvremenim demokracijama stvar su prošlosti. Konačno, uzmemo li u obzir status osoba homoseksualne orijentacije, nemoguće je ne uvidjeti – uz iznimke – kretanje prema potpunom niveliranju razlika između istospolne zajednice i braka.

Osim što trima primjerima očigledno odgovara ista putanja, zajedničko im je to da su se bitke u sva tri slučaja vodile i vode u društveno-političkim arenama, svim mogućim demokratskim instrumentima. Pitanje koje u ovom slučaju valja postaviti jest kako se dogodilo da se te bitke sada prenose u okvire Crkve kao nove arene?

Odgovor teško može biti neovisan o činjenici da je Katolička Crkva u ovako postavljenom kontekstu, recimo to tako, glavna “diskriminatorna” enklava na europskom tlu.

Slijedimo li samo na trenutak logiku ovoga svijeta, strogo protivljenje pobačaju, nemogućnost ređenja žena te isključivo shvaćanje braka kao zajednice muškarca i žene, bez daljnjeg su diskriminatorne pozicije. Primijeni li se dodatno na taj fenomen logika “diskriminatorno, dakle, loše”, stvar je jasna – stavovi i djelovanje Terese Forcades prema i u Crkvi u potpunosti su svjetovni, a njima pripadajuća vizija nije ona Isusa iz Nazareta, niti prve Crkve, nego je to utopijska vizija ovosvjetovne eshatologije novoga kova.

Zaključno, ne želim reći da su sve stvari koje Forcades govori nespojive s katoličanstvom. Ali njezine teološko-političke i moralne improvizacije o onomu što je kršćanstvu, odnosno katoličanstvu centralno – između ostaloga Trojstvo, sakramenti, Tradicija i svetost ljudskog života – čine je, katolički gledano, ne radikalnom nego zabrinjavajuće neozbiljnom. Doista je teško bilo što drugo reći za nekoga tko se predstavlja dijelom i koristi jezikom onoga što sam potkopava. Neozbiljnost ovdje poistovjećujem s performativnim proturječjem, kojeg je kod Forcades u izobilju.

I povrh svega – čemu se nadam da je ovaj osvrt poslužio – ideja da kritika kapitalizma ili bilo kojeg drugog nepravednog političko-ekonomskog sustava po sebi podrazumijeva svu ostalu kritiku društva i Crkve kod Forcades, nije utemeljena ni na Evangelii Gaudium, ni na dosljednoj argumentaciji, ni u iskustvu stvarnosti, te je stoga neprihvatljiva.

Unatoč nastojanju mnogih da ga instrumentaliziraju, najbolje o tome svjedoči sam papa Franjo.

Valentino Findrik | Bitno.net

————————-

[1] Zanimljivo je da iz ovoga mjesta Forcades izvlači lajtmotiv za svoju jedinstvenu kritiku patrijarhalnog, kapitalističkog društva, u kojoj ujedno govori o pobačaju kao ženinom pravu na samoostvarenje, a previđa ono što je na ovom mjestu presudno – vrijednost ljudskog života.

[2] Kratak komentar na njezin tekst iz 2009. kojim na zahtjev Svete stolice pojašnjava svoj stav o pobačaju. Forcades na istu razinu stavlja djetetovo pravo na život i ženino pravo na samoodređenje, držeći kako je “pravo na samoodređenje jednako supstancijalno i apsolutno kao i pravo na život” (Teresa Forcades, A clarification on abortion, 2009). No tako ne samo da je nedosljedno uopće priznati pravo djeteta na život ali mu pritom svejedno suprotstaviti bilo koje drugo pravo kao jednako važeće, nego se takvo niveliranje prava nitko razuman ne bi usudio ozbiljno zastupati. Jer to bi značilo da je moje vlastito pravo na samoodređenje jednako važno kao bilo čije pravo na život te, ako bih imao nagnuće za samoostvarenjem kojim dovodim u opasnost život druge osobe, bilo bi sasvim moralno postupiti prema vlastitom porivu. Budući da sam uvjeren kako ni Forcades ozbiljno ne zastupa potonje, naprosto preostaje da hini ili glede toga da je pravo na samoodređenje apsolutno ili toga da dijete ima pravo na život.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 11. travnja 2017.

Možda vam se svidi