MITOVI O KATOLIČKOJ CRKVI

Otežava li stav Katoličke Crkve o prezervativima borbu protiv širenja AIDS-a? Ne, a evo i zašto

Katolička Crkva širom svijeta pruža medicinsku njegu gotovo četvrtini od preko 33 milijuna ljudi oboljelih od HIV-a/AIDS-a – uključujući gotovo polovicu oboljelih od ove bolesti u Africi, gdje živi dvije trećine oboljelih

stav katoličke crkve o prezervativima katolička crkva i aids u africi kako se zaštiti od side

Foto: Shutterstock.com

Jedna od glavnih kritika usmjerenih protiv Katoličke Crkve jest njezino stajalište o korištenju prezervativa u borbi protiv HIV-a/AIDS-a. Tako će Richard Dawkins, primjerice, reći da Katolička Crkva šalje “svoje misionare u Afriku zato da bi Afrikancima oboljelim od AIDS-a namjerno govorili laži o navodnoj nedjelotvornosti prezervativa u zaštiti od HIV-a”.[1] Edward C. Green, ravnatelj Odjela za istraživanje zaštite od AIDS-a na Sveučilištu Harvard, ne slaže se s ovom tvrdnjom. Kada su ga upitali: “Jesu li opravdane kritike na račun pape Benedikta zbog njegovih izjava o HIV-u i prezervativima?”, Green je odgovorio: “Liberalnoj osobi kakav sam ja nije lako to priznati, ali takve kritike nisu opravdane jer svi dokazi koje imamo potvrđuju opravdanost njegovih izjava.”[2] Kao ekspert za zaštitu od HIV-a/AIDS-a dr. Green je, između ostaloga, član Predsjedničkoga savjetodavnog vijeća za HIV/AIDS i Savjetodavnoga vijeća za istraživanje AIDS-a na državnomu Institutu za zdravlje. Greenov pregled objavljenih znanstvenih radova o ovomu pitanju pokazuje da je Papino stajalište ispravno:

Godine 2003. Norman Hearst i Sanny Chen sa Sveučilišta u Kaliforniji proveli su istraživanje o djelotvornosti prezervativa za program UN-a o AIDS-u i nisu pronašli nikakve dokaze koji bi potvrdili tezu da prezervativi djeluju kao primarno sredstvo zaštite od HIV-a u Africi. UNAIDS je mirno odbacio ovo istraživanje. (Autori su na kraju rezultate svojih istraživanja uspjeli objaviti u tromjesečniku Studies in Family Planning.) Od tada su najvažniji članci u drugim sličnim časopisima kao što su Lancet, Science i BMJ [British Medical Journal] potvrdili da prezervativi nisu djelovali kao primarna intervencija u ovoj epidemiji koja je zahvatila cijelu Afriku. U članku objavljenomu 2008. u časopisu Science pod naslovom Reassessing HIV Prevention deset stručnjaka za AIDS zaključilo je da “dosljedna uporaba prezervativa nije, čak ni nakon višegodišnje rasprostranjene i često agresivne kampanje, primjetno usporila širenje zaraze u općoj epidemiji u subsaharskoj Africi”.[3]

Prema Greenovu mišljenju, različitim kulturalnim situacijama odgovaraju različite strategije borbe protiv AIDS-a/HIV-a. Službeno, Green se ne protivi uporabi prezervativa u smanjenju rizika od zaraze HIV-om, ali odbacuje rješenje Zapada koje se ogleda u dijeljenju prezervativa univerzalne veličine po čitavu svijetu.

Zašto dijeljenje prezervativa nije smanjilo zarazu HIV-om u Africi? Green će reći: “Jedan od razloga je u ‘kompenzaciji rizika’. Drugim riječima, ljudi koji misle da ih uporaba prezervativa barem neko vrijeme štiti od zaraze stupaju u seksualne odnose s rizičnijim skupinama.”[4] To, drugim riječima, znači da raširena uporaba prezervativa može neke ljude navesti na rizičnije ponašanje kojemu se inače ne bi priklonili, budući da se takvo ponašanje ne smatra sigurnim. Green primjećuje da se u jednomu istraživanju, objavljenomu u časopisu Journal of Acquired Immune Deficiency Syndrome, “pratilo dvije skupine mladih Uganđana te da rezultati toga istraživanja pokazuju da je skupina koja je bila izložena žestokoj propagandi u korist uporabe prezervativa imala znatno veći broj seksualnih partnera. Ovaj nalaz osporava opće uvjerenje prema kojemu uporaba prezervativa smanjuje rizik od zaraze HIV-om”.[5] Kompenzacija rizika ili bihevioralna disinhibicija potaknuta uporabom prezervativa povećava vjerojatnost zaraze HIV-om
jer se povećava broj partnera i učestalost rizičnoga ponašanja. Svaki spolni čin u kojemu se koristi prezervativ manje je rizičan od onoga bez prezervativa, ali korištenje prezervativa, njihova dostupnost i propaganda koja se u tu svrhu provodi može navesti mnoge ljude da se odluče ulaziti u rizično ponašanje na koje se inače ne bi odlučili. Ovaj čimbenik, koji nazivamo kompenzacijom rizika ili bihevioralnom disinhibicijom, odnosi se na propagandu u cilju što veće uporabe prezervativa i njihovu dostupnost ne samo u Africi, već i u ostalim dijelovima svijeta.

Neki drugi aspekti problema vezanih uz AIDS u Africi odražavaju raširene oblike spolne prakse koji su nešto manje rašireni izvan Afrike.

Drugi je čimbenik taj što ljudi rijetko koriste prezervativ u stabilnim vezama budući da njegovo korištenje ukazuje na nedostatak povjerenja [reći će Green]. Međutim, upravo su ove trajne veze uzrok najtežim epidemijama u Africi. Kod njih najveći broj zaraza virusom HIV-a nalazimo u općoj populaciji, a ne u skupinama s visokim rizikom, recimo kod ljudi kojima je seks zanimanje, homoseksualaca ili osoba koje drogu unose intravenozno. Osim toga, u značajnu dijelu afričkoga stanovništva ljudi obično imaju dva ili više redovitih seksualnih partnera koji se s vremenom ukrštaju. U Bocvani, zemlji s jednom od najviših stopa zaraženosti HIV-om na svijetu, 43% istraživanih muškaraca i 17% žena imalo je dva ili više redovitih seksualnih partnera u protekloj godini. Ova višestruka i istodobna seksualna partnerstva nalik su nevidljivoj i razgranatoj mreži veza koje potiču širenje HIV-a/AIDS-a. Jedno istraživanje provedeno u Malaviju pokazalo je da je, iako je prosječan broj seksualnih partnera bio tek neznatno viši od dva, čak dvije trećine stanovništva bilo međusobno uvezano razgranatom mrežom veza koje se međusobno ukrštaju.[6]

Ove ukrštajuće veze potiču širenje HIV-a u Africi.

Kako bismo se, dakle, trebali boriti protiv HIV-a/AIDS-a u Africi? Green vjeruje da je najbolje ne inzistirati na korištenju prezervativa nego na vjernosti. “U jednomu od prvih programa borbe protiv AIDS-a u Ugandi koji su osmislili domaći stručnjaci i koji je započet 1986. autori su lansirali parole ‘budi vjeran jednomu partneru’ i ‘drži se samo svojega pašnjaka’ (pozivajući ljude da ostanu vjerni unutar poligamnoga braka) i ‘vjerna ljubav.’ Ove jednostavne poruke pokazale su se vrlo djelotvornim.”[7] Naglasak Katoličke Crkve na bračnoj vjernosti i monogamiji daje novu snagu ovim jednostavnim i istodobno djelotvornim porukama koje imaju za cilj spriječiti širenje HIV-a/AIDS-a.

Green u sažetku svoje knjige Rethinking AIDS Prevention kaže ovako:

Medicinska rješenja koja su financirali glavni donatori pokazala su se nedjelotvornima u Africi, kontinentu najpogođenijemu AIDS-om. Nasuprot tome, relativno jednostavni i jeftini programi, usmjereni na promjenu ponašanja – naglasak na što većemu broju monogamnih brakova i odgađanju seksualne aktivnosti kod mladih – postigli su izvanredne rezultate u borbi protiv širenja ove bolesti. Uganđani su među prvima prihvatili ove jednostavne i održive intervencije i postigli značajne rezultate.[8]

Iako su ovi zaključci razbjesnili one koji su se zbog različitih ideoloških razloga zalagali za borbu protiv HIV-a/AIDS-a isključivo uporabom prezervativa, Greenova je knjiga dobila recenziju u časopisu Journal of The American Medical Asssociation. “Ako je Greenova analiza točna, suočeni smo sa zabrinjavajućim paradoksom: dok je naš sofisticirani tehnološki sustav često na granici djelotvornosti s obzirom na troškove koje iziskuje, ideološka pristranost i biomedicinska fiskalna moć odgovorni su za destimulaciju i gubljenje povjerenja u jednostavna i djelotvorna rješenja na štetu milijuna života.[9] Ispada, prema tome, da inzistiranje na prezervativima upropaštava ljudske živote dok ih poruka pape Benedikta i Katoličke Crkve – apstinencija prije braka i vjernost u braku – spašava.

Pogledi pape Benedikta ponovno su inicirali široku svjetsku raspravu o ovoj temi nakon što je objavljena njegova knjiga intervjua s novinarom Peterom Seewaldom pod naslovom Svjetlo svijeta. U ovoj knjizi papa Benedikt kaže:

Mogu postojati utemeljeni pojedinačni slučajevi, primjerice kada netko tko se bavi prostitucijom rabi kondom, gdje to može biti prvi korak prema moralizaciji, prvi djelić odgovornosti kako bi ponovno razvio svijest o tome da nije sve dopušteno i da se ne može činiti sve što se hoće. Ali to nije pravi način izlaženja na kraj sa zlom zaraze od HIV-a. Pravi je način uistinu očovječenje spolnosti.[10]

Ovaj citat neki su protumačili kao davanje “zelenoga svjetla” uporabi prezervativa.

Da tome nije tako, pokazuje Papin odgovor na Seewaldovo sljedeće pitanje: “Znači li to da se Katolička Crkva načelno ne protivi uporabi prezervativa?” Benedikt je odgovorio: “Ona, naravno, to ne smatra ni istinskim ni moralnim rješenjem, ali to u nekim slučajevima ipak može, želi li se smanjiti rizik od zaraze, biti prvi korak prema jednomu drugom, humanijem načinu življenja spolnosti.”[11]

Papa Benedikt u ovomu razgovoru ne prihvaća stajalište da je korištenje prezervativa moralno dopustivo, iako su mediji iskrivili značenje njegovih riječi i doprinijeli takvu dojmu. Papa se poziva na dugačku etičku tradiciju koja uspostavlja značajnu razliku između čina kao takva i motivacije za taj čin. Ne radi se o tome da je sam čin uporabe prezervativa u spolnomu odnosu moralno prihvatljiv, zbog čega Benedikt i kaže da uporaba prezervativa nije “pravo ni moralno rješenje”. Papa Benedikt zapravo želi reći da je nakana prisutna u uporabi prezervativa u takvoj situaciji (tj. želja da se širenjem zaraze ne naudi drugima) vrijedna svake hvale, kao i da je ona, trebalo bi se nadati, prvi korak prema razumijevanju istinske svrhe spolne aktivnosti – koja je, kako je on razumije, sadržana u ljubavi i uzajamnoj predanosti muža i žene i u otvorenosti prokreaciji.

Odgovor Crkve na problem HIV-a/AIDS-a ne svodi se samo na puke riječi, bile one papine ili čije druge, već prvenstveno na djela. Tako su američki katolički biskupi, primjerice, postigli značajne uspjehe u borbi protiv HIV-a/AIDS-a u svojim biskupijama:

  • edukacijom o HIV-u/AIDS-u u školama na razini župe i biskupije
  • pružanjem osnovnih zdravstvenih usluga i duhovne potpore osobama oboljelim od HIV-a/AIDS-a
  • upućivanjem župljana u ustanove u kojima se mogu testirati na HIV
  • organiziranjem konferencija, susreta u gradskim vijećnicama i radionica o utjecaju HIV-a/AIDS-a na naše župe i crkvene zajednice
  • molitvenim bdjenjima na kojima se vjernici prisjećaju umrlih od AIDS-a i mole za oboljele od ove opake bolesti
  • posjetima župljana oboljelima od HIV-a/AIDS-a u bolnicama, domovima i u njihovim kućama
  • organiziranjem različitih priredaba u okviru župe ili crkvene zajednice prigodom Svjetskoga dana AIDS-a, 1. prosinca, i Nacionalnoga dana testiranja na HIV, 27. lipnja
  • edukacijom u cilju borbe protiv stigmatizacije i diskriminacije oboljelih od AIDS-a.[12]

Podrška oboljelima, o kojoj je ovdje riječ, počela je već na samu početku krize s AIDS-om kada je nadbiskup i kardinal New Yorka John O’Connor osnovao prvi bolnički odjel za skrb za pacijente oboljele od AIDS-a. Kardinal O’Connor se je tijekom nenajavljenih noćnih posjeta bolesnicima skrbio za homoseksualce prazneći im noćne posude i čisteći im rane. Slično tome, Majka Terezija i njezine Misionarke ljubavi skrbile su za tisuće i tisuće oboljelih od HIV-a/AIDS-a.

Djelotvorna skrb kardinala O’Connora i Majke Terezije za oboljele od AIDS-a traje i danas širom svijeta. “Katolička Crkva širom svijeta pruža medicinsku njegu gotovo četvrtini od preko 33 milijuna ljudi oboljelih od HIV-a/AIDS-a – uključujući gotovo polovicu oboljelih od ove bolesti u Africi, gdje živi dvije trećine oboljelih.”[13] Crkva pokazuje ljubav prema oboljelima od AIDS-a – ona to čini svakodnevno, djelotvorno i bezrezervno. Ovo služenje izraz je ljubavi, ljubavi prema svim ljudima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Kaczora Sedam velikih mitova o Katoličkoj Crkvi. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!


[1]  Richard Dawkins, “On Faith Panelists Blog: Give Us Your Misogynists and Bigots”, http://onfaith.washingtonpost.com/onfaith/panelists/richard_dawkins/2009/10/give_us_your_misogynists_and_bigots.html (12. siječnja 2012.).

[2]  Timothy Morgan, “Condoms, HIV, and Pope Benedict: Leading HIV Researcher Edward C. Green Says Criticism of the Pope ‘Unfair’”, u: Christianity Today, March, 20, 2009., http://www.christianitytoday.com/ct/2009/march­web-only/111-53.0.html (19. listopada 2010.).

[3]  Edward Green, “Condoms, HIV – AIDS and Africa – The Pope was Right”, The Washington Post, Sunday, March, 29, 2009, http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2009/03/27/AR2009032702825.html (19. listopada 2010.).

[4]  Ibid.

[5]  P. Kajubi, et al., “Increasing Condom Use without Reducing HIV Risk: Results of a Controlled Community Trial in Uganda”, Journal of Acquired Immune Deficiency Syndrome 40 (2005): 77–82.

[6]  Green, “Condoms, HIV – AIDS and Africa”.

[7]  Ibid.

[8]  Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Edward_C._Green (25. srpnja 2011.).

[9]  Journal of The American Association, 293, br. 17 (2005): 2162.

[10] Pope Benedict XVI, Light of The World (San Francisco: Ignatius Press, 2010), str. 119.

[11] Ibid.

[12] Vidi “Hispanic/Latino Affairs”, http://www.usccb.org/hispacinaffairs/hivaids.shtml (2. prosinca 2010.).

[13] Rocco Palmo, “The Many Faces of AIDS”, http://whispersintheloggia.blogspot.com/2010/12/on-world-day-many-faces-of-aids.html (1. prosinca 2010.).

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. svibnja 2017.

Možda vam se svidi