RAZGOVOR o knjizi ‘Reforma rimske liturgije’: Vjernici imaju pravo na štovanje Boga prema tradicionalnom obredu

Nedavno je iz tiska izašla knjiga “Reforma rimske liturgije“, koja kritički procjenjuje promjene u rimskome obredu koje su se dogodile nakon Drugog vatikanskog sabora – u skladu, neskladu ili neovisno o samom koncilskom tekstu o liturgiji, Sacrosanctum concilium. Autor je knijige, mons. Klaus Gamber, još uvijek slabo poznat unatoč velikom utjecaju koji je imao na papu Benedikta XVI. Predgovor hrvatskom izdanju djela napisao je dr. Peter Kwasnievski, koji je redoviti autor na stranici New Liturgical Movement (naš razgovor s dr. Kwasnievskim pročitajte OVDJE), a grafički ju je uredio don Elvir Tabaković (naš razgovor s njime pročitajte OVDJE). Knjiga je nedavno bila predstavljena u Palmotićevoj u Zagrebu te smo imali prigodu razgovarati s njezinim prevoditeljem, predsjednikom društva za promicanje tradicionalne mise “Benedictus”, teologom Igorom Jurićem. Evo našeg intervjua.

– Papa emeritus Benedikt XVI. ima vrlo visoko mišljenje o Klausu Gamberu. Naziva ga „učenjakom koji, među vojskom pseudoliturgičara, istinski predstavlja liturgijsko mišljenje središta Crkve“. Ipak, za Gambera danas jedva da se može čuti, ne samo u Hrvatskoj, nego i šire, čak i ako studirate teologiju. Tko je on bio i zašto je zaboravljen?

Mons. Klaus Gamber bio je svećenik-liturgičar s pedesetogodišnjim iskustvom u izučavanju liturgije i liturgijskih tekstova. Premda se ponajviše bavio liturgijskom paleografijom, možda su ponajviše pažnje izazvali njegovi tekstovi u kojima je analizirao razvoj katoličke liturgije kroz povijest, s posebnim naglaskom na kritički pristup suvremenim reformama. Do sada nijedno njegovo djelo nije prevedeno na hrvatski jezik, pa to daje djelomičan odgovor na vaše pitanje. Međutim, ako gledamo šire, jedna stara latinska poslovica kaže: „Pro captu lectoris, habent sua fata libelli“ – Sposobnosti shvaćanja čitatelja određuju sudbinu knjiga. Mons. Gamberu se dogodilo nešto slično. U vrijeme kada je pisao svoja djela, kritika (tada svježih) liturgijskih reformi bila je ne samo nepoželjna, nego često i opasna. U predgovoru knjige „Reforma rimskog obreda“ kardinal Ratzinger daje nam primjer jednog mladog učenjaka čija je disertacija dovedena u pitanje zato što je prečesto citirao Gambera. Dakle, tek je s vremenskim odmakom postalo moguće da se Gamberova djela maknu s liturgijskog „indeksa zabranjenih knjiga“, a svakako je najveću ulogu u tome odigrao upravo sam Ratzinger, na koga je mons. Gamber ostvario vidljiv utjecaj.

– „Reforma rimske liturgije“ zbir je više Gamberovih kraćih spisa, zar ne? Zašto ste mislili da su vrijedni prevođenja? Što ovaj naslov nudi čitatelju koji je zainteresiran za liturgiju?

Točno, hrvatsko izdanje zapravo je kompilacija nekoliko njegovih djela. Osim naslovne „Reforme rimske liturgije“, po uzoru na neka međunarodna izdanja, uvrstili smo još jednu kraću knjižicu koja se bavi liturgijskim usmjerenjem i arhitekturom, kao i nekoliko poglavlja iz druge dvije knjige srodne tematike za koje smo smatrali da će biti zanimljive našim čitateljima. S obzirom da pripadamo relativno malom govornom području i da je krug interesenata za ovakvu tematiku ipak sužen, na ovaj način smo htjeli omogućiti nešto veći uvid u Gamberov opus. No, bilo bi posve pogrešno misliti da je ova knjiga namijenjena samo liturgijskim stručnjacima. Baš naprotiv, u svom pristupu Gamber se obraća svakom katoliku kome liturgija leži na srcu. Netko je jednom vrlo šaljivo parafrazirao Feuerbacha rekavši „Liturgija je suviše važna da bismo je prepustili liturgičarima.“, a katkad mi se čini da je teško ne složiti se s time.

Klaus Gamber: Reforma rimske liturgij. Fotografija s promocije knjige u Zagrebu. Foto: Hrvoje Abraham Miličević

– Gamber je, poput Ratzingera, vrlo kritično nastrojen prema stvarnim promjenama u rimskoj liturgiji koje su nastupile nakon Drugog vatikanskog sabora. No moramo pitati očito pitanje: je li legitimno biti kritičan prema tim promjenama? Nisu li one u biti izvršenje naredbi jednog ekumenskog sabora? K tome, Pavao VI. je uložio svoj papinski autoritet u obranu tih promjena. Je li katoliku uopće dopušteno ne slagati se s nekima od njih ili čak svima? Gdje je tu podlaganje autoritetu Učiteljstva?

Mons. Gamber pripada onom krugu autora koji ne samo da priznaju kako je uvijek postojao razvoj liturgije, već je smatrao da je reforma liturgije u određenim razdobljima nužna – međutim, on u tim promjenama postavlja vrlo jasne kriterije, a kao glavne bismo mogli izdvojiti umjerenost, razboritost, dobrobit Crkve i odsutnost svake ishitrenosti. I upravo u tim točkama nalazi ponajveće zamjerke postkoncilskim reformama. Sasvim je očito kako se Ratzinger nadahnjuje Gamberovim opusom kada govori o „organskom razvitku liturgije“. Što se tiče kritike nastalih promjena, kao primjer toga mogu navesti upravo Ratzingera, koji je u predgovoru ove knjige izrekao možda i najoštriju kritiku postkoncilskih liturgijskih promjena, rekavši „Umjesto liturgije kao ploda trajnoga razvoja dobili smo umjetno skrojenu liturgiju. Napustili smo životni proces rasta i razvoja i zašli u područje fabriciranja. Nismo htjeli nastaviti organski rast i sazrijevanje koji su se odvijali stoljećima, već smo ih – kao da je riječ o tehničkoj proizvodnji – zamijenili izmišljotinom, banalnim proizvodom trenutka.“ Podsjećam da je ove riječi napisao kao kardinal, i to prefekt Kongregacije za nauk vjere, i da je unatoč takvim kritikama (kasnije i kao rimski prvosvećenik) sve do danas nastavio slaviti tu istu liturgiju, međutim nikada (poput Gambera) nije odustao od namjere da učini sve što je u njegovoj moći da često surovu liturgijsku stvarnost današnjice poboljša kako god je to moguće. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, moram ovdje istaknuti jednu stvar. Vrlo često mi se čini kako se mi katolici katkada trudimo od samih sebe stvoriti takvu karikaturu na kakvoj bi nam pozavidjeli i najžešći protestanti XVI. stoljeća. Papinska nadležnost ima svoje određene i jasne granice. Nažalost, kod mnogih katolika danas možemo prepoznati vrlo pogubnu zabludu „papolatrije“, iako najčešće iz neznanja, a ne iz uvjerenja. Iako nisam ljubitelj izvrtanja biblijskih riječi, katkad mi se čini da dio vjernika drži da „ne živi čovjek samo o kruhu, već i o svakoj riječi koja izlazi iz papinih usta“. Mnogi u ovom prepoznaju potpuno pogrešno shvaćanje dogme o papinoj nepogrešivosti, koja se da podsjetimo, odnosi samo na papin govor ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Bilo koji papa, počevši od onog prvog, sv. Petra, čovjek je, i kao takav je podložan greškama, u svemu onome što ne spada u prethodno navedenu, vrlo usku definiciju nepogrešivosti. Mons. Gamber posvećuje čitavo poglavlje knjige pitanju ima li papa nadležnost za drastično mijenjanje liturgijskih obreda. Što se tiče pitanja o ekumenskom saboru, upravo to je glavno pitanje koje muči Gambera – jesu li doista promjene učinjene nakon svršetka 2. vatikanskog sabora sukladne ne samo željama koncilskih otaca, već i odredbama saborskih dokumenata, prije svega Konstitucije o svetoj liturgiji. Iz navedenog razloga toplo preporučujem vašim čitateljima da (ako to već nisu) prije čitanja knjige pročitaju konstituciju „Sacrosanctum Concilium“ 2. vatikanskog sabora, koja je lako dostupna na hrvatskom jeziku, vjerujem da će ih mnoge tamo navedene stvari posve iznenaditi, a uvelike će olakšati i razumijevanje ove knjige.

Primjeri uklanjanja znakova pobožnosti i čašćenja iz misala tijekom reforme. Foto: don Elvir Tabaković

– Gambera je na kraju dana teško klasificirati kao pripadnika nekog od danas jasno definiranih liturgijskih „tabora“ – unatoč svemu, teško da bi ga se, primjerice, moglo nazvati tradicionalistom. Možeš li čitateljima ukratko objasniti koji domet mišljenja uopće postoji oko liturgijskih reformi i gdje bi se Gambera moglo smjestiti s najmanje intelektualnog nasilja?

Dakako, ta vrsta odgovora je gotovo bez iznimke nezahvalna, međutim, kada bismo morali mons. Gambera smjestiti u neku ladicu, bio bi to nekakav teško odredivi „liturgijski centar“. Definitivno nije bio niti „tradicionalist“, niti je bio manijakalni reformator. Bio je za promjene, no ne u svakom pogledu i pod bilo kakvim uvjetima. Rekao bih da mu je na srcu prije svega bila dobrobit Crkve, a same kategorije mu nisu predstavljale posebnu važnost. Postoji jedna stvar koje se naročito grozio i za koju je smatrao da joj u liturgiji nema mjesta: hladni racionalizam. Bogoslužje nikada nije stavljao izvan onoga što ono prvenstveno jest – otajstvo vjere, mjesto susreta sa živim Bogom.

Igor Jurić i don Elvir Tabaković prilikom predstavljanja knjige u Zagrebu. Foto: Hrvoje Abraham Miličević

– Gamber, zanimljivo, misli da liturgijski stručnjaci kojima je dodijeljena zadaća reformiranja bogoslužja nisu bili „dorasli zadatku“ zato što, kako piše, „nema nikakve sumnje kako je liturgika na razini akademske discipline tada bila još u povojima“. Koje su neke od pretpostavki ili principa koji su vodili rad tadašnjih stručnjaka, a koji su kasnije dovedeni u pitanje?

U tome je vjerojatno bio posve u pravu. Koliko sam imao prilike razumjeti, čak niti samog sebe nije smatrao „liturgičarom“, barem ne u današnjem uskom smislu te riječi. Liturgika kao znanost je i danas jedna od najmlađih grana teologije. Što se tiče pogrešnih pretpostavki, ovdje bih se ograničio samo na jednu, onu najvidljiviju, a to je na određeni način priznala i Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata prije tridesetak godina: pretpostavka da su rani kršćani slavili liturgiju tako što je svećenik bio okrenut prema narodu.

– Gamber misli da je od svih promjena koje su se dogodile latinskoj liturgiji, napuštanje ad orientem bogoslužja i okretanje svećenika licem narodu bila najštetnija. Zašto? Koji su uopće razlozi da bismo imali svećenika „okrenuta leđima narodu“?

Počnimo prvo s tim široko rasprostranjenim, a opet, posve promašenim izrazom „leđima okrenut narodu“. U središtu liturgije ili bogoslužja nije čovjek, nego Bog. Ako je Bog središnja točka liturgijskog obreda, odnosno bogoslužje (što nam govori i sam izraz – bogoslužje kao čin služenja Bogu, služba Božja), tada je sasvim prirodno da svećenik i narod imaju identično liturgijsko usmjerenje, prema Bogu. Svećenik je zastupnik naroda pred Bogom, on je posrednik između Boga i naroda. On je taj koji nam u bogoslužju (koje zapravo ima hodočasnički karakter) pokazuje, odnosno predvodi put prema Bogu. Kršćansko bogoslužje ima eshatološki karakter, ono je od početaka bilo usmjereno prema istoku, mjestu odakle će nas pohoditi Krist, naše „Mlado sunce s visine“ (Lk 1,78) Usmjereno je prema istoku, „jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega“ (Mt 24,27). Premda je nesporno da sam Bog nije vezan niti za mjesto niti na usmjerenje, valja istaknuti da liturgija ima vlastiti jezik, i da je sva natopljena Svetim pismom i simboličkim izražajima. Svedemo li liturgiju isključivo na ono što možemo posve razumjeti, time poništavamo i njezin otajstveni karakter. Sv. Ivan Marija Vianney jednom je rekao“ Kada bismo doista razumjeli Misu, umrli bismo od radosti“ Upravo je to razlog što Gamber upozorava na pogubnost racionalizma u liturgiji.

Tradicionalna svečana trojna misa/Foto: don Elvir Tabaković

– Gamber u prolazu razmatra zanimljivu ideju. Kaže da prema kanonskom pravu vjernici imaju pravo na štovanje Boga prema vlastitom obredu (CIC 214). Sad, Gamber to primjenjuje na vjernike koji su kršteni ili zaređeni po tradicionalnome ordu jer reforme Pavla VI. smatra doslovno novim obredom, a ne nastavkom rimskoga. No Benedikt XVI. je u Summorum pontificum stvari postavio nešto drukčije: inzistirao je da su i stara i nova misa dvije forme istoga obreda. Ako je tako, bi li se moglo govoriti o pravu svih vjernika rimskoga obreda na štovanje Boga prema tradicionalnome ordu?

Čini mi se da je upravo Zakonik kanonskog prava (CIC) bio jedan od glavnih razloga Benediktovog izričaja o „dva oblika istog obreda“. Naime, kada bi se potvrdila Gamberova teza (o postojanju dvaju zasebnih (rimskih?) obreda), to bi sa sobom povlačilo i potrebu ozbiljnije preinake CIC-a. Uzmimo jedan primjer: svaki dijecezanski svećenik koji bi htio slaviti stari i novi obred morao bi biti „biritualac“, odnosno morao bi ishodovati posebno odobrenje za slavljenje tradicionalnog rimskog obreda. Papa Benedikt je naprosto htio omogućiti da ovo liturgijsko blago Rimske Crkve bude dostupno što većem broju svećenika i vjernika. S jedne strane je htio ispraviti veliku nepravdu koja je nanesena onom dijelu Crkve koji je i nakon postkoncilske reforme ostao srcem i dušom uz „stari obred“, pa je tako i u dokumentima potvrdio da pretkoncilski misal „s pravnoga stanovišta nikada nije bio dokinut i da je stoga načelno uvijek ostao dopuštenim“, a s druge strane je htio zaliječiti neke dugogodišnje rane nastale zbog te situacije, odnosno silno je priželjkivao „postizanje unutarnjeg pomirenja u krilu Crkve“. Da bi se moglo odgovoriti na vaše pitanje o pravu vjernika na štovanje Boga prema tradicionalnom obredu moramo ponoviti ključne Benediktove rečenice: „Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.“ Dakle, vjernici definitivno imaju to pravo.

Subđakon u tradicionalnoj liturgiji – jedan od redova na putu prema sakramentalnom ređenju koji su ukinuti u postkoncilskim reformama/Foto: don Elvir Tabaković

– Gamber piše kako je, barem u njegovo vrijeme, bilo ustaljeno „preziranje tradicionalnih oblika bogoslužja“. Vjerojatno je dobar dio toga prezira bio vezan uz percepciju da su ti bogoslužni oblici vezani uz određenu eklezijalnu ideologiju, emocionalnu prtljagu ili sumnjičavu agendu. Koliko god to bilo točno, je li to slučaj s novijim naraštajima koji otkrivaju liturgijsku baštinu svoje Crkve? Na um pada nedavni članak o. Michaela Renniera u Catholic Herald naslovljen: „Liturgijski ratovi? Mladi katolici samo žele pobožnost“.

Ta vrsta prijezira se nažalost u velikom dijelu Crkve, zadržala i danas. S jedne strane su tu prisutni svi argumenti koje ste naveli, ali dodao bih još neke. Često se stječe dojam da veliki broj klerika (pa tako i vjernika) formiranih nakon šezdesetih godina prošlog stoljeća zapravo i ne zna ništa o svojoj liturgijskoj baštini, odnosno taj odnos je prekriven slojem ne samo pogrešnih, nego često i vrlo banalnih predrasuda. Također, valja napomenuti da je zbog situacije nastale nakon nedopuštenih biskupskih ređenja u Écôneu 1988. i dalje prisutan strah oko izbijanja novog „raskola“. Međutim, sve navedeno nema gotovo nikakvo značenje za mlađe generacije vjernika, koje sve više otkrivaju čudesnu ljepotu katoličke liturgijske baštine, čega je bio svjestan i papa Benedikt, koji je istaknuo da „i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije“. Mnogi mladi zapravo osjećaju da im je svo to duhovno bogatstvo liturgijskog nasljeđa nepravedno uskraćeno. Iz vlastitog iskustva, rekao bih da je drugi dio naslova tog članka dobro pogođen. Naime, velik dio mladih katolika u otajstvu bogoslužja ne želi imitaciju plitke svjetovne zabave, već prije svega svoj odnos s Bogom žele produbiti kroz liturgiju ispunjenu pobožnošću, ali i strahopoštovanjem.

Za informacije o nabavi knjige “Reforma rimske liturgije” vidite OVDJE.

Razgovarao: Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net