NASTANAK NOVOZAVJETNOG KANONA (7)

Ovo su kriteriji po kojima je rana Crkva pojedine spise proglašavala kanonskima

U novom nizu tekstova naš suradnik povjesničar Ante Vučić dat će pregled nastanka novozavjetnog kanona i procesa koji su doveli do toga da je Crkva zaključila kako je dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta nadahnuto i mjerodavno za kršćanina po pitanjima vjere i života. Sve nastavke pročitajte OVDJE.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

U prijašnjim člancima kratko smo ocrtali vremenski razvoj kanona Novog zavjeta. Ukazali smo na odlučujuće utjecaje i procese koji su doveli do njegova zaokruživanja i zatvaranja. Manje smo naglašavali kriterije koje je Crkva koristila prihvaćajući pojedine knjige. Rani kršćani nisu tek po nekom „osjećaju“ prigrlili 27 knjiga kao kanonske, već su temeljito ispitivali spise koji su se našli pred njima i na taj način uviđali koji od njih s pravom mogu nositi biljeg nadahnutosti.

Osnovni kriterij koji je svaka knjiga trebala zadovoljiti je da bude u skladu s pokladom vjere (regula fidei). To je bilo učenje koje je Crkva primila od apostola, a koje su oni primili od Isusa. Ono se prenosilo usmeno kroz generacije vjernika, a biskupi su bili smatrani jamstvom da se neće iskvariti. Često se u ranim spisima za poklad vjere koriste i izrazi kanon Crkve ili kanon vjere. To je još jedan pokazatelj koliko je snažnu i važnu ulogu imala usmena predaja na stvaranje kanona. Onaj spis koji nije zadovoljavao ovaj kriterij u startu je bio odbačen. Za njih nije bilo potrebno daljnje razmatranje, nisu mogli biti nadahnuti jer svojim sadržajem nisu odgovarali onome što ispovijeda Crkva, tj. onome za što je Crkva vjerovala da su joj predali apostoli. Brojni su ranokršćanski tekstovi koji ukazuju na važnost vjere predane od apostola.

Apostoli su propovijedali evanđelje upućeni od Gospodina Isusa Krista koga je poslao Bog. Dakle, Krist je od Boga, apostoli od Krista. Jedno i drugo po rasporedbi Božje volje. Primivši poslanje i potpuno osvjedočenje u uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista te puni pouzdanja u Božju riječ uz jamstvo Duha Svetoga, apostoli su krenuli naviještati dolazak Božjeg kraljevstva. Propovijedali su po selima i gradovima te prve obraćenike, iskušavši ih Duhom, budućim vjernicima postavljali za biskupe i svećenike. (Klement Rimski, Korinćanima XLII)

Ne govorim ništa neobično niti tvrdim nešto neprimjereno, nego, postavši učenikom apostola, postajem učiteljem naroda: ono što mi je predano na doličan način prenosim onima koji postaju učenicima istine. (Pismo Diognetu XI, 1)

I nasljedujte one … koji čuvaju učenje apostola i koji s pozicije prezbitera osiguravaju zdravu riječ i način života kao primjer i opomenu drugima. (Irinej Lionski, Protiv hereza IV, 26, 4)

Iako su jezici svijeta različiti, moć tradicije je jedna i ista. Crkve osnovane u Germaniji vjeruju i prenose ništa drugačije od onih među Iberima, Keltima, na Istoku, u Egiptu, u Libiji ili onih osnovanih u središtu svijeta … I nijedan vođa crkava, koliko god elokventan bio, neće reći ništa drugačije – jer nitko nije iznad Učitelja – niti će ijedan slab u govoru naštetiti tradiciji. (Irinej Lionski, Protiv hereza I, 10, 2.)

Znam, predragi brate, da većina biskupa što po Božjoj dobroti predstoje Gospodnjim crkvama na cijelom svijetu opslužuju zakon evanđeoske istine i Gospodnje predaje. (Ciprijan, Euharistijsko pismo 1.)

Ovih nekoliko ulomaka iz djela apostolskih i crkvenih otaca pokazuju važnost usmene predaje, tj. poklada vjere (regula fidei) kod ranih kršćana. Ona je bila prvi test prilikom ispitivanja može li neki spis biti priznat nadahnutim.

Sljedeći važan kriterij je bio apostolicitet određenog spisa. To je značilo da je bilo potrebno sa sigurnošću znati da je neki od spisa napisao apostol ili neka njemu bliska osoba, tj. da su apostoli bili izvor informacija. Stoga nisu prihvaćani samo spisi koje su napisali sami apostoli, već i oni koje su napisali njihovi učenici i pratitelji. Npr. na taj način je apostolsko izvorište priznato Evanđeljima po Marku i Luki. To je bila osnova sv. Irineju da prihvati četverodijelno evanđelje kao nadahnuto u raspravama s hereticima:

Stoga je Matej među Hebrejima objavio evanđelje napisano njihovim jezikom dok su Petar i Pavao propovijedali i osnivali crkvu u Rimu. Nakon njihove smrti Marko, učenik i interpretator Petrov, prenio nam je pismom što je objavio Petar. Luka, pratilac Pavlov, napisao je u knjizi evanđelje koje je propovijedao Pavao. Kasnije, Ivan Gospodinov učenik, koji je počivao na njegovim grudima, napisao je evanđelje tijekom boravka u Efezu u Aziji. (Irinej Lionski, Protiv hereza III, 1., 1.)

Tradiciju da je Marko bio Petrov pratitelj i da je napisao Evanđelje prema njegovu propovijedanju prenosi i Euzebije Cezarejski:

Na taj se način među Rimljanima proširila božanska riječ. Šimunova se moć ugasila i zajedno s njim raspala. Međutim, toliko je dušama Petrovih slušatelja zasjao bljesak pobožnosti da se nisu dostatno zadovoljili što su Petra čuli jednom za vazda niti nezapisanom poukom u božanskom naviještanju. Marka su na sve načine pozivali u pomoć – njegovo je evanđelje došlo do nas, a bio je Petrov pratilac – te ga vruće i usrdno molili da im također u spisu ostavi spomen nauka koji im je riječju predan. Prije nisu odustali nego su čovjeka nagovorili. Tako su postali uzrokom Pisma, kako se kaže, Evanđelja po Marku. (Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest II, 15, 1.) Ovaj ulomak je posebno zanimljiv. U njemu pisac odlučujuću ulogu u stvaranju evanđelja pripisuje zajednici vjernika koja je tražila da se zapiše ono što su od Petra čuli. Na ovaj način Euzebije pokazuje kako je za stvaranje svetih spisa zaslužna cijela Crkva.

Treći kriterij koji se isto uzimao u obzir je duga tradicija korištenja i prihvaćanja određenog spisa u Crkvi. To je značilo da se neka knjiga smatrala kanonskom ako se moglo dokazati njezino kontinuirano korištenje u većem dijelu Crkve. Na taj način kao dio kanona su mogle biti prihvaćene knjige za koje se nije moglo sa sigurnošću tvrditi da su od samih apostola, ali ih je kroz vrijeme Crkva prepoznala kao nadahnute i koristila ih u bogoštovlju i vjerskom životu. Jedan takav primjer je poslanica Hebrejima. Već rano je Crkva sumnjala u Pavlovo autorstvo ove knjige. Euzebije Cezarejski navodi: Međutim neki su otklonili Poslanicu Hebrejima. Kažu da je osporava Rimska Crkva kao da nije Pavlova. Pravedno je da se to znade. (Crkvena povijest III, 3, 5.). Isto nam potvrđuje sv. Jeronim u pismu Paulinu 394. godine. Ipak, redovito se koristila u bogoštovlju, te stoga sv. Jeronim u pismu Dardanu iz 414. godine objašnjava kako se ona treba smatrati kanonom zato što ju Crkva koristi i time potvrđuje njezinu pravovjernost i nadahnutost (u prijašnjim člancima smo vidjeli kako je njezino korištenje bilo izrazito u Istočnom dijelu Crkve, dok ju je Zapad odbacivao). Sličnu sudbinu je imala i knjiga koja se pripisuje apostolu Ivanu – Otkrivenje. Vrlo rano je došlo do rasprava u Crkvi je li apostol Ivan njezin pravi autor. Justin u „Razgovor s Trifunom 81, 4.“ piše kako ju je napisao jedan čovjek po imenu Ivan, jedan od Kristovih apostola, na temelju objave koju je imao (…). S njim se slaže Irinej Lionski koji u „Protiv hereza V, 26. 1.“ piše kako je Ivan Gospodinov učenik mnogo jasnije progovorio o posljednjim vremenima (…) što je nedvojbeno pozivanje na Otkrivenje i pripisivanje autorstva Ivanu. S druge strane primijetili smo kako je na Istoku knjiga bila gotovo u potpunosti odbačena, a Euzebije Cezarejski nam svjedoči kako je upitnost njezina autorstva bila živa još i početkom IV. st. (Crkvena povijest III, 25, 2. 4.) Naposljetku, jedan od razloga što ju je Crkva prihvatila kao kanonsku je i njezina duga povijest korištenja u zapadnom dijelu Crkve.

Dakle, ova tri uvjeta je Crkva stavljala pred spise prilikom prihvaćanja ili odbacivanja pojedinoga. Jasno je da nije bilo potrebno ispuniti sva tri. Knjiga je morala ispunjavati dva od tri kriterija, pri čemu je prvi kriterij (pravovjernost) bio postavljen pred svaku, a nakon toga je trebala ispuniti jedan od ostala dva da bi bila prihvaćena.

Ovime smo došli do kraja našeg kratkog pregleda nastanka novozavjetnog kanona. Jasno je iz ovog pregleda kako Crkva nikad nije imala viziju „silaska Biblije s neba“, nego je bila svjesna da su biblijski spisi nastajali kroz vrijeme na određenim mjestima, te da je tek naknadno moglo biti određeno koji su spisi nadahnuti. Također, sam način određivanja kanona svjedoči nam što je u središtu kršćanstva. Naime, da bi neka knjiga bila smatrana kanonskom morala je svjedočiti za Živu Riječ, Isusa Krista. Time se kršćanstvo od najranijih vremena otkriva ne kao religija knjige, već kao religija Riječi, Žive Božje Riječi. Nijedna od 27 knjiga Novog zavjeta ne bi bila dio kanona kada ne bi svjedočila za Riječ. To je bilo jasno prvim generacijama kršćanstva i to je ono što su predali narednim pokoljenjima. Tim putem i načinom do nas je došlo vjerovanje Crkve da su ovih 27 knjiga one koje svjedoče za Riječ. U tom duhu sv. Augustin piše: Ego vero Evangelio non crederem, nisi me catholicae Ecclesiae commoveret auctoritas (Ja ne bih vjerovao Evanđelju, kada me ne bi na to poticao autoritet Katoličke Crkve).[1]

Ante Vučić | Bitno.net

—————————-

 

[1] Aurelije Augustin, Contra epistulam Manichei 5, 6.

Objavljeno: 5. veljače 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi