Ako bismo ukratko htjeli opisati teologiju, tada bismo je mogli nazvati kazivanje Boga. Teologija kazuje Boga koji je sebe objavio u Isusu Kristu. Prema tomu, istinski Teolog može biti jedino Isus Krist, a svi ostali teolozi mogu biti samo drugotni, mogu samo kazivati ono što je taj jedini Teolog jednom rekao. Gledajući današnju teologiju, ne možemo se oteti dojmu da se tako shvaćena teologija nalazi u egzilu. Čini se da je teologija danas sve, samo ne kazivanje Boga.

Prvo, teologija se sve više pretvara u govor o Bogu. Teolozi nastoje prikazati filozofske, sociološke, etičke, antropološke pretpostavke čovjekove o Bogu. Budući da kane učiniti Isusa Krista razumljivim današnjem čovjeku, teolozi danas čine titanski napor kako bi pokazali da Bog Isus Krista nije stran, kako se zapravo sve lijepo može pojasniti filozofijom, sociologijom i antropologijom. Nerijetko će se dogoditi da na raznim teološkim(!) skupovima teologija dolazi na kraju, nakon što se o određenoj temi raspravljalo pod svim mogućim drugim vidovima. Teologija se tada doživljava kao jedan lijepi ukras na već sagrađenomu zdanju filozofije, sociologije i drugih znanosti. Te su nas znanosti naučile kako čovjek govori o Bogu te stoga kazivanje Božjega govora postaje nepotrebno. Među teolozima se tako stvara kompleks manje vrijednosti. Jer, što reći pred dubokoumnim filozofima, sociolozima i ostalima kad su oni tako skladno progovorili o Bogu.

Drugo, teologija sve više dobiva auru novinarskoga pripovijedanja. Današnjem se čovjeku pripovijeda o Isusu Kristu, o njegovoj osobi, a svatko može fino odabrati što mu odgovara, dakako – bez poslušnoga obvezivanja. Teolozi postaju novinari, a kao novinari kane kršćansku vjeru učiniti što jednostavnijom i time odstraniti sve zahtjevno i neshvatljivo, jer koji čitatelj novina ima snage i volje za zahtjevnim.

Treće, teologija se pretvara u govor Bogu. Kako bi izbjegli nalet znanosti i novinarstva, teolozi pretvaraju teologiju u kazivanje vlastitoga iskustva. Teologija postaje isključivo molitva, u kojoj se nastoji postići što više iskustva Boga i što više drugima prenijeti to iskustvo vjere. Nije teško ne uočiti da se u takvoj isključivo molitvenoj teologiji prestaje čak govoriti i o Bogu. Na koncu teolozi govore samo o sebi. Ne treba nas čuditi da istinska teologija pred naletom drugih znanosti, novinarstva i najrazličitijih iskustava, sve više kopni te istinsku teologiju – teologiju kao kazivanje Boga – možemo zaista tražiti svijećom »u po bijela dana«.

Zašto ovaj uvod? Tema kojom bismo se sada trebali pozabaviti dokazuje svu bijedu opisanoga stanja današnje teologije: anđeli. Pa koji se teolog još bavi anđelima? Na spomen anđela, teolozi se, a time i vjernici, samo slatko nasmiju, dajući do znanja tim smiješkom da je angelologija ‘stvar’ prošlih vremena. Dok su nekoć anđeli bili jedna od važnijih tema same teologije, dok nekad nije bilo molitve, pjesme ili crkvenoga zdanja bez anđela, danas oni, možemo reći, kao da ne postoje u životu Crkve. Doduše i dalje se spominju u liturgiji i katekizmu, ali bez ikakva značenja za današnjega kršćanina. Jednom riječju, nestanak anđela potvrđuje nestanak teologije kao kazivanja Boga. Pokušat ćemo, stoga, progovoriti o danas zaboravljenoj teologiji anđela, baveći se pritom samo dobrim anđelima. Nadam se da će tako barem malo zasjati sunce istinske teologije, teologije kazivanja Boga.

1. Anđeli u Svetom pismu – anđeli nisu mit.

Stari je zavjet pun anđela. Bog se u Starome zavjetu prikazuje kao Bog koji je u zajedništvu sa svojim anđelima (lKr 22, 19; Ps 148, 29) i po njima djeluje u povijesti. Njihova prvotna uloga jest da kao poslanici (anđeo je na hebrejskomu malak – poslanik) služe posebnomu Božjem očitovanju u izraelskome narodu. Posebno Božje očitovanje po anđelima pokazuje se u tomu što Stari zavjet dijalog Boga s čovjekom opisuje kao dijalog između Božjega anđela i čovjeka. Obično prvo govori anđeo pa potom Bog, ili obratno. Tako anđeo tješi Hagaru da će roditi sina, a zapravo joj to sve Bog govori (usp. Post 16,9-14; 21,17-19). Anđeo i Bog se izmjenjuju u susretu s Abrahamom (žrtvovanje Izaka, Post 22; posjet trojice Post 18). Bog objavljuje svoje ime Mojsiju također po anđelu (Izl 3,2), oslobađa Izrael iz egipatskoga ropstva po anđelima (Izl 14,19) ili od drugih neprijatelja (Gideon: Suci 6; Bileam: Br 22,21-35), prati ih na putu u obećanu zemlju (Izl 14,19; 23,20; 32). Bog se Jakovu također očituje po anđelu (Post 28,10-22).

Ta se uloga anđela nastavlja i u Novomu zavjetu. Anđeo, odnosno anđeli najavljuju rođenje Isusovo Mariji (Lk 1,26-38) i Josipu (Mt 1,1825). Anđeli navještaju njegovo rođenje, odnosno Božju objavu u Isusu Kristu (Lk 2,8-14). Anđeli služe Isusu u pustinji (Mt 4,11), objavljuju Kristovo uskrsnuće (Mt 28,5), slave Boga u vječnoj liturgiji (Otk 4,8-11; 5,11) i doći će zajedno s Kristom na koncu svijeta (Iv 1,51; Mt 25,31).

Drugo, anđeli nadahnjuju (Ez 40,3; Zah 1,8), oslobađaju (Dj 12,15), tumače i razotkrivaju buduća događanja (Dn 8,19-26; 9,23-27; Dj 1,10). Čuvaju ljude (Tob 3,17; Ps 9,11), služe narodima (Dn 10,13-21) i Crkvama (Otk 2,1.8.12.18), prinose molitve Bogu (Tob 12,12; Otk 5,8). Isus također govori anđelima kao onima koji se brinu za ljude (Mt 22,30). Raduju se zbog obraćenja grješnika (Lk 15,10) i umrle vode u raj (Lk 16,22). Anđeli tako služe i čovjeku, omogućuju mu da ostvaruju svoj odnos prema Boga i prema drugomu čovjeku ili narodu. Treće, Stari zavjet spominje i dvije posebne vrste anđela, kerubine i serafine. Kerubini (2Kr 19,15; Iz 37,16; 1Ljet 13,6; Ps 80,2) označavaju Božju moć i veličinu te se na poseban način zauzimaju za čovjeka (heb. karibu – zagovarati, moliti). Serafini (hebrejski: »goruća bića«) pak izražavaju više Božju slavu (usp. Iz 6,1-3). Postoje potom i anđeli s imenima koja označavaju njihovu posebnu službu: Rafael ukazuje na »Boga zdravlja« (Tob 3,17), Gabriel »junak Božji« (Dn 8,16), Mihael – »Tko je kao Bog?« (Dn 10,13), Uriel – »Božje svjetlo« i neka druga imena koja susrećemo u izvanbiblijskim židovskim i kršćanskim spisima.

Ne ulazeći ovdje u daljnje pojedinosti biblijske angelologije, posve je očito da su anđeli toliko snažno prisutni u Svetom pismu da ih jednostavno ne možemo zaobići ili proglasiti običnim mitom koji danas više ništa ne govori, kako to nerijetko čini današnja teologija. Pokušajmo sada vidjeti do kojih je zaključaka došla teologija na temelju biblijske teologije anđela i na temelju vjere u Isusa Krista, u kojemu se Bog objavio kao Trojedini Bog, kao Otac, Sin i Duh Sveti.

2. Anđeli izriču Boga u njegovoj duhovnoj stvarnosti.

Vidjeli smo da Sveto pismo jasno potvrđuje opstojnost anđela, što i Crkva svečano potvrđuje na IV. lateranskom koncilu 1215. godine: »Čvrsto vjerujemo i jednostavno ispovijedamo da je jedan pravi Bog (…) Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga, duhovnoga i tjelesnoga, jer je svojom svemogućom snagom, zajedno, od početka vremena iz ničega stvorio oba stvorenja, duhovno i tjelesno, anđeosko naime i svjetovno, a zatim i ljudsko kao zajedno ustrojeno iz duha i tijela.« (DH 800) No, premda kao kršćani vjerujemo u opstojnost anđela, postavlja se pitanje zašto uopće postoje anđeli, zašto je Bog uopće stvarao anđele. Zar nije bila dovoljna opstojnost svemira i čovjeka u svemiru? Odgovor na ta pitanja nalazi se u odnosu Boga i stvorenja. Kako Bog stvara svijet iz ništa, svijet u sebi odražava istodobno Boga i činjenicu da nije Bog, tj. da je stvoren iz ničega. Stoga određene stvarnosti u svijetu izražavaju činjenicu da su stvorene iz ničega, a to je materija. Postoje pak stvarnosti koje izražavaju Boga u njegovoj duhovnoj zbilji (Bog je duh), a to su upravo anđeli. Na koncu postoji i čovjek, koji u sebi sažima cijeli kozmos, jer je istovremeno duhovno i materijalno-tjelesno biće. Dakle, odnos Boga prema svijetu zahtijeva bića koja svojom opstojnošću posebno izriču Božju duhovnu stvarnost: »Prvo počelo, samim time što je prvo, sve je proizvelo ni iz čega. Zato je trebalo da proizvede ne samo ono što je blizu ničega, nego ono što je blizu njemu; ne samo biće koje je daleko od njega, to jest materijalnu prirodu, nego i sebi blisko biće, a to je umno i netjelesno biće (anđeli).« (sv. Bonaventura) Iz toga slijedi da su anđeli, budući da izriču Boga u njegovoj duhovnoj stvarnosti, bića koja posjeduju svijest, spoznaju i volju.

3. Anđeli su bez tijela, ali nisu bez materije.

Nakon što smo utvrdili da vjera u opstojnost anđela, kao duhovnih bića obdarenih sviješću, spoznajom i voljom, proizlazi iz same ideje Boga, sada se postavlja pitanje imaju li anđeli tijelo i jesu li materijalna bića. Svi se teolozi slažu u tomu da su anđeli netjelesna bića, jer svojom tjelesnošću ne bi više izražavali Boga u njegovoj duhovnoj stvarnosti. Osim toga, anđele bismo tada posvuda mogli vidjeti, a to se protivi našemu iskustvu. U Svetomu pismu anđeli se pojavljuju i u tjelesnomu obličju (Abraham i tri anđela, anđeli kod Isusova groba). Ali, to nije njihovo tijelo, nego je ono prividno i preuzeto kako bi se čovjeku donijela Božja poruka. Na sličan način Duh Sveti preuzima lik goluba, premda se ne može reći da je golub tijelo Duha Svetoga. No, kako nemaju tijela, to ne znači da su anđeli bez materije. Naime, materija je ono po čemu se anđeli razlikuju od Boga koji je apsolutna jednostavnost. To znači da anđeli moraju biti na neki način sastavljeni, tj. u svojoj duhovnoj stvarnosti moraju biti i još nešto drugo po čemu su sastavljeni, a to je materija. Dakle, anđeli su duhovna i materijalna bića, aktivna (duh) i pasivna (materijalna bića).

Teško je razumjeti o kakvoj je tu materiji riječ. U tomu nam opet može pomoći odnos Boga i stvorenja. Već smo rekli da stvorenje kao takvo u sebi treba izraziti istodobno činjenicu da je stvoreno od Boga iz ničega. Stoga i sama materija u sebi također treba izricati jedno i drugo. Uobičajena materija našega iskustva izriče činjenicu stvorenosti iz ničega, ukoliko je promjenjiva i tamna. Tako mora postojati i jedna druga materija koja će izricati Boga, a to je materija nepromjenjiva i svijetla. Takvu materiju posjeduju anđeli, takvu materiju posjeduju u svojoj tjelesnosti Isus Krist i Blažena Djevica Marija, jer su oboje dušom i tijelom uzeti na nebo. Iz toga slijedi da mora postojati i jedno materijalno nebo, nebo anđela, Isusa Krista i Marije. To nebo teolozi nazivaju caelum empyreum. Radi se o nebu svijetle, profinjene, produhovljene materije kojom su obdareni anđeli te Isus Krist i Blažena Djevica Marija u svojoj tjelesnosti. Možda nam ova promišljanja mogu izgledati nepotrebno kompliciranima, ali bez njih postaje upitna ne samo ideja opstojnosti anđela, nego vjera u Kristovo tjelesno uskrsnuće i Marijino tjelesno uznesenje na nebo. Sad se uočava kako zapostavljanje anđela samo potvrđuje zaborav Kristova tjelesnoga uskrsnuća i Marijina tjelesnoga uznesenja, tj. kako se time kršćanstvo spiritualizira.

4. Bog se u Starome zavjetu objavljuje po anđelima.

Cijeli Stari zavjet prikazuje Boga kao onoga koji djeluje u povijesti. Postavlja se pitanje kako nevidljivi i neizrecivi Bog može djelovati u povijesti tako da čovjeku bude razumljiv. Prije utjelovljenja njegovu poruku može prenijeti samo ono biće koje je potpuno razumjelo i voljom prionulo uz njegovu poruku, a to mogu biti samo anđeli. Čovjek zbog svoje grješnosti ne može potpuno primiti Božju poruku, zato se Bog nije mogao potpuno objaviti sve do utjelovljenja. Stoga se, prema teološkoj tradiciji, Bog u Starome zavjetu očituje i objavljuje po anđeli-ma. Odatle je razumljivo da radosnu vijest Djevici Mariji donosi upravo jedan anđeo, anđeo Gabriel, jer jedino anđeo može razumjeti i prihvatiti Božju poruku i donijeti je Mariji. Marija potpuno pristaje uz anđelovu poruku i to otvara put prema Božjemu utjelovljenju u Isusu Kristu. Tu se postavlja još jedno pitanje: zašto bi Bog morao djelovati po anđelima u povijesti, zar ne bi ipak mogao djelovati i bez anđela, jer je on Bog. Budući da je Bog, posve je razvidno da bi mogao djelovati i bez anđela. No, kršćanski Bog je Bog koji stvara slobodna bića i u svojemu djelovanju ne želi djelovati bez suradnje slobodnih bića, pa tako i anđela: Bog želi su-djelovati. Tako Bog svojom djelatnošću ne umanjuje slobodu i djelovanje drugih bića-anđela, nego ih, dapače, povećava. (Odatle i teološko utemeljenje ideje supsidijarnosti.)

5. Devet je anđeoskih zborova.

Poseban podsmijeh među mnogim kršćanima i nekršćanima izaziva kršćanska tradicija koja govori o devet zborova anđela. Kako se nigdje u Svetom pismu ne spominje devet zborova, ta se tradicija smjesta odbacuje kao proizvod prošlih vremena kada je čovjek još vjerovao u mitove. Ako pak toj tradiciji pristupimo pozornije s gledišta vjere, moći ćemo uvidjeti da ona nije ništa drugo nego izričaj same vjere. Radi se konkretno o vjeri u Trojedinoga Boga. Cjelokupno stvorenje pa tako i anđeli jesu slika i prilika Trojedinoga Boga. Oni svojom opstojnošću izriču Boga, napose ukoliko su bića pamćenja, spoznaje i volje. Anđeli također izriču i Trojedinoga Boga ne samo pojedinačno, nego zajedno. Budući da je Bog Trojedin, moraju postojati barem tri anđeoska zbora koja hvale i slave različitost svojstava božanske naravi koja opstoji u božanskim osobama. No, kako bogatstvo božanskoga života ne može izreći samo jedan zbor, potrebno su još dva zbora, tako da na koncu imamo devet zborova, koja susrećemo i u Svetom pismu: Serafini, Kerubini, Prijestolja, Gospodstva, Sile, Vlasti, Poglavarstva, Arkanđeli i Anđeli.

Pogledajmo kako zborovi zrcale neka Božja svojstva.

a) Bog počelo, upravitelj i blaženstvo svega. Kako je blaženstvo puno plemenitije negoli stvarati i upravljati, prva su tri zbora najbliža Bogu, izriču i slave Božje blaženstvo: Serafini blaženstvo ljubavi; Kerubini blaženstvo ljepote, a Prijestolja blaženstvo vječnosti. Potom slijedi stvaranje koje je plemenitije od vladanja: Gospodstva se odnose na volju ukoliko Bog voljom vlada; Sile na mudrost, a Vlasti na upravljanje. Potom ostaje upravljanje: Poglavarstva se odnose na svetost upravljanja, Arkanđeli na istinu, a Anđeli na pobožnost upravljanja.

b) Poredak devet anđeoskih zborova moguće je posložiti i na sljedeći način, opet ukoliko imamo na umu vjeru u Trojedinoga Boga: svrha Božjega odnosa prema nama jest dobrota, a Božju dobrotu slave Serafini (»goruća bića« ljubavi); svrha se Božjega odnosa sa svijetom spoznaje tako da se Kerubini odnose na Božju spoznaju; Prijestolja pak izriču Božje sudove, koji omogućuju zajedništvo s Bogom. Druga tri zbora odnose se na Boga u njegovu konkretnijem odnosu prema svijetu: Gospodstva na Boga koji upravlja svime; Moći se odnose na Božje upravljanje svemirom, a tomu služe Sile. Sile prožimaju svemir, uređuju svemir i upravljaju nebeskim tijelima (sv. Hilarije iz Poitiersa: »Cjelokupni prostor, koji se obično smatra praznim, pun je Božjih anđela.«) Vlasti se odnose na suzbijanje mogućega nereda u svemiru. Slijede posljednja tri zbora koja služe Božjemu djelovanju na zemlji: Vrhovništva služe Božjemu djelovanju u pojedinačnomu narodu, tako da svaki narod ima svoga anđela (Dn 10,13-21). Trebaju podučavati narode i vladare tih naroda. Arkanđeli služe pojedincima u vjerskomu životu, to su anđeli liturgije. Naposljetku, Anđeli služe svakomu pojedincu, pa ih prema tomu nazivamo i anđelima čuvarima (svatko ima svojega anđela čuvara).

6. Ideja devet anđeoskih zborova utjecala je na shvaćanje Crkve i društva.

Upravo iz angelologije dolazi pojam hijerarhije koji se danas uvriježio u Crkvi (Dionizije Areopagit). Također angelologija je snažno utjecala na europsko društvo. Sama ideja Vlade kao načina vladanja u današnjemu društvu nastala je isključivo pod utjecajem teologije anđela (G. Agamben): predstavnici Vlade poput anđela djeluju u svijetu i tako predstavljaju Zakon (Boga). Iz navedenoga slijedi da je čovjekova stvarnost, posebno život Crkve također koncipirana u skladu s Trojedinim Bogom, odnosno prema devet anđeoskih zborova. Kod anđeoskih zborova nijedan anđeo nije ništa manje vrijedan nego drugi: oni najviši anđeli bez zavisti daju nižima, a niži velikodušno primaju od viših (Dionizije Areopagit). Tako i kod ljudi jedan poredak ne umanjuje pojedince spram većega poretka. Sv. Bonaventura ovako donosi poredak u Crkvi: Anđeli-narod; Arkanđeli-savjetnici; Vrhovništva-vladari; Vlasti-minoristi (niži redovi); Sile-svećenici; Gospodstva-biskupi; Prijestolja: cenobiti (benediktinci, kartuzijanci), Kerubini – kontemplativni (dominikanci i franjevci); Serafini – ekstatici (sv. Franjo). Danas nam se ta ili slična podjela čini prekrutom, ali ona ima svrhu da sebe lakše pronađemo u svjetlu Trojedinoga Boga. Treba također reći da navedenim poredcima može pripadati svaki vjernik. Tako vjernik laik također može također biti kontemplativac ili ekstatik. Teološka tradicija samo želi naglasiti da postoje određeni staleži ili redovi koji lakše omogućuju ostvarenje određene anđeoske egzistencije.

7. Biti poput anđela znači hvaliti i slaviti Boga te služiti bližnjima.

Mnogi se pitaju koje značenje imaju Kristove riječi da ćemo u nebu biti kao anđeli (Lk 20,36). Iz svega navedenoga očito je da biti anđeli ne znači biti bez tijela, spola, nego znači ostvarivati ono što je bit svih anđela: potpuno s ljubavlju pripadati Bogu, hvaliti ga i slaviti svim svojim bićem (Mt 18,10) te služiti bližnjima. Odatle je razumljivo zašto se redovnički stalež shvaća kao početak anđeoske egzistencije. Ne radi se o tomu da su redovnici i redovnice osobe bez tijela i spolnosti, nego osobe kojima je, zbog odvojenosti od briga ovoga svijeta, omogućeno da budu lakše i potpunije usmjereni, poput anđela, prema Bogu, hvaleći ga i slaveći ga. To dakako ne znači da će netko samim time što pripada redovništvu to nužno ostvariti. Često se dogodi upravo suprotno. Ipak, redovništvo pruža lakši okvir za ostvarenje anđeoske egzistencije.

8. Anđeli – »liturgijski duhovi«.

Vidjeli smo da su najbliži anđeoski zborovi (Serafini, Kerubini, Prijestolja) oni koji su potpuno usmjereni na Boga. To znači da u nebu traje vječni kult, hvala i proslava Boga. Taj se kult hvale i slave prenosi na ostale anđeoske zborove. U tomu smislu anđeli podsjećaju Crkvu na to da je njezino prvotno poslanje liturgija. Razumljivo je, stoga, da se u liturgiji uvijek spominju anđeli te da je liturgija Crkve nezamisliva bez anđeoske liturgije, jer su anđeli »liturgijski duhovi« (sv. Ivan Zlatousti). Liturgija bi se bez anđela svela na puku čovjekovu hvalu samoga sebe, na bavljenje samim sobom. Stoga se liturgija Crkve uvijek iznova treba usklađivati s nebeskom anđeoskom liturgijom: svjesna i sabrana prisutnost (protiv lutanja mislima), usmjerenost (preobrazba) volje i razuma k Bogu, nadilaženje egoizma (Kerubini i Serafini »jednim glasom ti pjevaju«), himnička proslava Boga riječima i pjesmom, odlazak u svijet služiti bližnjima, poput Vrhovništva, Arkanđela i Anđela. I ne samo to. Bez vjere u opstojnost anđela sama liturgija postaje nevažna. Mnogi ismijavaju anđeosku egzistenciju vječne ljubavi prema Bogu, a time samo ismijavaju i odbacuju važnost liturgije, hvale i slave proslave, dakle sve ono beskorisno. Crkvi tada postaje sve važnije od liturgije: politika, moć, aktivizam. Na taj se način još jednom pokazuje kako iščeznuće angelologije ugrožava samu liturgiju. Nadalje, prisutnost anđela u liturgiji izriče kozmičku dimenziju kršćanskoga slavlja. Bez anđela dobivali bismo dojam da je liturgija običan lokalni ljudski pokušaj da se uzdigne k Bogu i ništa više. No, liturgija Crkve je ujedno i anđeoska liturgija, a to znači da se u njoj događa ono što se tiče cijeloga kozmosa. Na koncu, anđeoska liturgija podsjeća Crkvu da je ona univerzalna zajednica koja nadilazi sva ograničenja kulture, nacije, rase itd. Usudili bismo se reći da Crkva ne bi bila Crkva bez anđela.

9. Anđeli, naši sugrađani na putu u vječnost.

Tako smo došli do kraja našega kratkog promišljanja o anđelima. Potrebno je ponovno prisjetiti se onoga što smo naglasili u uvodu. Sva ova promišljanja postaju besmislena, beznačajna i smiješna, ako prestanemo teološki misliti, ako teologija prestane biti kazivanje Boga, Trojedinoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu. Anđeli pripadaju samomu sadržaju vjere. Nije to temeljni sadržaj vjere, ali bez njega on biva ugrožen. Drugim riječima, nestanak anđela iz teologije i prakse samo potvrđuje izblijedjelo lice Trojedinoga Boga, ali i bljedilo same teologije. Kako to često biva, iz jedne građevine dovoljno je izvaditi jednu ciglu da se ona sva uruši. Nadamo se da će ova promišljanja pomoći da ponovno otkrijemo svoju kršćansku tradiciju te Trojedinoga Boga slavimo zajedno s anđelima, »našim sugrađanima, za čijom družbom i društvom uzdišemo na ovome svojem najtežem putovanju« (sv. Augustin): »Tebe Boga hvalimo, tebe Gospodinom priznajemo, tebe vječnog Oca sva zemlja poštuje. Tebi svi anđeli, tebi nebesa i sve vlasti, tebi kerubi i serafi kliču bez prestanka: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.«

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.